Klizna situacija

Igre s granicama: Kosovo je susjed Srbije

Bakiru Izetbegoviću i Aleksandru Vučiću Kosovo je u ovom trenutku manje važno nego Japan Muji iz vica. Ono Kosovo koje će jednoga dana BiH priznati i koje je Srbija, zapravo, priznala...
Kolumna / Kolumne | 17. 11. 2017. u 09:19 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Moralo se i to dogoditi, jednostavno moralo. Bakir Izetbegović, autor dvadeset osam miliona besmislenih izjava i čovjek koji je u dugogodišnjoj političkoj karijeri povukao više krivih poteza nego sam može nabrojati, otpužen je za nešto što niti je učinio, niti je kazao.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine dao je intervju novinarima Deutsche Wellea – ili, što bi se u Grudama reklo, Glasu Njemačke – i u njemu, uz ostalo, priznao kako se nada da će BiH jednom, nekada, kada se steknu uslovi, priznati Republiku Kosovo.

Urednici u Telegrafskoj agenciji nove Jugoslavije, kako se čuveni Tanjug zvao nekada, Izetbegovićeve su riječi malo promijenili, izbacili poneku i objavili da će Bosna i Hercegovina, njegovom, Izetbegovićevom voljom, priznati kosovsku nezavisnost.

U roku tri – četiri sada Aleksandar Vučić i prateći ansambl u kojem solo dionice imaju najgori tabloidi u bogatoj povijesti balkanskog novinarskog beščašća, doživjeli su kolektivni nervni slom. Dok je Tanjug priznao pogrešku, odnosi između dvije zemlje i dva naroda, Srba i Bošnjaka, došli su do one tačke u kojoj treba napraviti izbor između hvatanja noge i najdraže Njemačke ili hvatanja za pušku.

Nije, naravno da nije, važno šta je Izetbegović rekao, kao što ne bi bilo važno i da jeste rekao kako će Bosna i Hercegovina priznati Kosovo. Može se, u prevodu, on na glavu nasaditi, ali sve dok se sa priznanjem ne slože Dragan Čović i Mladen Ivanić, Kosovo će za Bosnu i Hercegovinu biti ono što ni za Srbiju nije: sastavni dio te države. 

Za razliku od BiH, Srbija priznaje kosovske dokumente i lakše je, puno lakše, putovati iz Prištine u Niš i iz Beograda u Peć, nego iz, recimo, Sarajeva u Ferizaj. Na Kosovo srbijanska vojska i policija ne pomišljaju ući, na istom tom Kosovu srpske stranke sudjeluju u izborima na kojima se bira većinska, albanska vlast, sa čijim se predstavnicima onda po evropskim prijestolnicama susreću i razgovaraju i Vučić i njegov šef diplomatije, Ivica Dačić. Također, skoro petnaest posto od onoga što Kosovo uvozi, dolazi iz Srbije.

Sa druge strane, formalni i normalni odnosi između BiH i Kosova ne postoje. Službeno Sarajevo ne priznaje kosovske pasoše, Kosovarima za ulazak u BiH treba viza koji mogu izvaditi u Skoplju, ali ni nju ne dobijaju kako se to inače dobija, već na komadu papira kojeg po izlasku iz Bosne i Hercegovine ostavljaju pripadnicima Granične policije. Pri tome je Kosovo jedina, ali jedina država na cijelom svijetu, sa kojom BiH ima trgovinski suficit: više mi nečega izvozimo njima, nego što od njih uvozimo. Ali je i to naše više, kažimo tako, nekih pet puta manje od onoga što se šleperima doveze iz Srbije u Prištinu!

Sudeći po oštrini medijskih reakcija iz Beograda na nepostojeću Izetbegovićevu izjavu i njegovo uobičajeno, vidno nesnalaženje u svakoj situaciji koja zahtijeva više političkog dara od ono malo što ga ima, trenutni sukob službenog Sarajeva i istog takvog Beograda nije dogovoren, što ne znači kako ključnim akterima nije dobrodošao i da od njega neće profitirati, bez obzira na svete činjenice prema kojima Izetbegović nije rekao da će priznati Kosovo, što Aleksandar Vučić, naravno, zna, baš kao što zna da u istu zgradu sa bošnjačkim, na posao ide i član Predsjedništva iz Republike Srpske, zadužen da priznanje spriječi.

Predsjednik Srbije nikada nije bio u težoj situaciji pred neke izbore, dok Bakir Izetbegović nikada nije imao manje saveznika, ukoliko ih još ima izvan vlastite dnevne sobe i još dvojice – trojice iz vrha Stranke demokratske akcije. Istina, na izborima koje Srbija čeka, neće se birati predsjednik države, već gradonačelnik Beograda u kojem Srpska napredna stranka ne stoji najbolje. Ustvari, stoji gore nego igdje drugo. Tako da, kako na Peščaniku piše Dejan Ilić, Vučić nije na predsjedničkim izborima, uz sve moguće metode i oblike krađe, te kontrolu medija na kojoj bi mu pozavidio i Slobodan Milošević, dobio preko pedeset posto glasova.

Ko god je pratio političke procese u Srbiji od devedesetih godina prošlog vijeka naovamo, zna kako je gubitak Beograda najčešće uvod u gubitak vlasti i na svakom drugom nivou, a ako i nije, puno košta. Bukvalno i u parama: Beograd je, naprosto, bogatiji od ostatka Srbije, u njemu kola najveći novac i u njemu je sjedište najbitnijih i najuticajnijih medija, od kojih neki, mnogi tačnije, uređivačku politiku prilagođavaju marketinško-poslovnoj.

Vučić, dakle, samo može profitirati od onoga što Izetbegović nije rekao, pa su u Tanjugu morali prepravljati, sve kako bi izazvali stanje u kojem će aktuelni predsjednik sebi i svojima sačuvati grad na dve reke.

Izetbegovićeva SDA je, pak, poželjan partner samo HDZ-u i SNSD-u, ali da bi trojni pakt i u budućnosti funkcionirao, ta stranka mora osvojiti toliko glasova među Bošnjacima da ju se ne može zaobići pri formiranju vlasti i još mora u kabinet člana Predsjedništva iz najbrojnijeg naroda montirati nekoga po volji svog predsjednika. Problem je, nemali, što su joj učinci takvi da sve na što se može pozvati je bolje prešutiti i nadati se da će biti zaboravljeno u strahu od Vučića i Vučićevih namještenika po Banja Luci.

„Možemo sad samo da spekulišemo ili da imamo posla s krajnje neuračunljivim političkim akterima ili da je reč o racionalnim osobama koje imaju svoje skrivene agende.... Ali, na kraju, nije ni bitno šta je tačno, jer su sve potencijalne verzije sa ovim akterima praktično pogubne za ljude s obe strane Drine“, piše već pomenuti Dejan Ilić u tekstu pod naslovom „Ruka ruku mije“.

Vlasnicima tih ruku, Bakiru Izetbegoviću i Aleksandru Vučiću, Kosovo je u ovom trenutku manje važno nego Japan Muji iz vica. Ono Kosovo koje će jednoga dana BiH priznati i koje je Srbija, zapravo, priznala, samo to niko u Beogradu neće da kaže javno.

 

Kopirati