1941. - 2017.

Priča o Stampiju: Uz pomoć Mostaraca uspio sam živjeti dostojanstven život

''Sam sam se probijao kroz život, nije bilo lako biti samac, i uspio sam. Slučajevi poput mog u nekim bi drugim sredinama možda i završili tragično, ali ja sam uz pomoć svojih sugrađana uspio proživjeti dostojanstven život."
Vijesti / Flash | 11. 11. 2017. u 10:47 Bljesak.info
Kopirati

Izet Mujić Stampi, mostarska legenda preminuo je u petak 10. studenog 2017. u Mostaru. O Stampiju se istovremeno i zna i ne zna mnogo. Bio je to garderobijer mostarskih hotela, strastveni ljubitelj nogometa, poznavatelj svih faca nekadašnje mostarske i jugoslavenske elite. No, malo tko zna njegovu pravu priču.

Zahvaljujući kolegama iz sarajevskog Mediacentra, koji su nam ustupili arhivu Infobiroa, objavljujemo tekst Ahmeta Burića o Stampiju objavljen u magazinu Dani 14. srpnja 2007. godine pod naslovom ''Filmski i(li) stvarni lik''

''Rođen sam u Donjoj Mahali 1941. godine i ne pamtim Drugi svjetski rat. Pamtim samo sliku zbjega, kako me majka drži u naručju na Humu. Poslije Drugog svjetskog rata odrastao sam u domovima. U Suhom Polju kod Tuzle dogodilo mi se da sam pri branju šljiva pao s drveta, i ubo se na kruškov trn od čega sam dobio tuberkulozu kostiju."

Bio sam najbolji s Duškom Bajevićem, on me je najviše volio. Gospodin u pravom smislu te riječi, neko s kim vam je prijatno u svakom trenutku. Živio je i ponašao se onako kako je igrao - Princ s Neretve, nema šta.

Od tada, Stampi hrama na jednu nogu. Raditi je počeo prije više od 30 godina, u mostarskom hotelu Bristol, na garderobi, poslije je prešao u Ružu, a penziju je dočekao u hotelu Ero, gdje i danas živi (tekst pisan u srpnju 2007., op.ur.), uz devet kolega, što je nesvakidašnji primjer humanosti kad su penzioneri u pitanju. Najviše mu je, kaže, pomogao direktor Zvonko Raguž.

''Sam sam se probijao kroz život, nije bilo lako biti samac, i uspio sam. Slučajevi poput mog u nekim bi drugim sredinama možda i završili tragično, ali ja sam uz pomoć svojih sugrađana uspio proživjeti dostojanstven život."

Druženja sa Zukom

Diskretan i blag, Stampi je pripadnik "stare škole". Družio se sa poznatim ličnostima, bio pri ruci nogometašima, umjetnicima, političarima, nerijetko znao i njihove intimne tajne. Stampi se sjeća: "U tom se poslu svašta vidi, sve prođe pred hotelske recepcije. Ali. ja sam se ponašao tako da niti sam šta vidio, niti šta čuo. A restoran hotela Bristol je bio sastajalište svih vrsta ljudi: dolazili su tu i Meha Sefić, Džemal Bijedić, Skender Kulenović, Zuko Džumhur... Josip Jole Musa je bio darežljiv, volio je pomoći, bio je široka duša u pravom smislu te riječi, i pravi čovjek."

Zuko Džumhur je, nastavlja Stampi, bio otvoren, komunikativan i jednostavan: ''Sjedio sam s njim ovako i pio kafu, pričali bismo i razumjeli smo se sjajno. On je prepoznavao sve u ljudima, imao si osjećaj da si s njim proveo čitav život. Meha Sefić, slikar, bio je malo zatvoreniji, tih, povučen, ali mi je puno vjerovao: kad bi neki gost vidio njegove slike u holu, i neka mu se dopala, Meha bi mi dao ključ od ateljea i poslao me da donesem sliku."

Kad je na londonskom Wembleyu u prijateljskoj utakmici Engleska - Jugoslavija, nekadašnji poslovođa Veleža Franjo Vladić zabio valjda jedini gol glavom u svojoj karijeri legendarnom Gordonu Banksu, potrčao je Dušku Bajeviću u zagrljaj i upitao: ''Šta misliš, gleda li me Stampi?'' Pokazuje fotografije s Oliverom Dragojevićem, Kemalom Montenom, Severinom, Duškom Kulišem. Stampi je omiljen: na obje obale Neretve ga smatraju živom legendom.

"Bio sam najbolji s Duškom Bajevićem, on me je najviše volio. Gospodin u pravom smislu te riječi, neko s kim vam je prijatno u svakom trenutku. Živio je i ponašao se onako kako je igrao - Princ s Neretve, nema šta.''

"Fudbal je bio i ostao moja velika ljubav, ponekad imam osjećaj da bih, da nisam imao ovaj fizički hendikep, bio savršen igrač, bolji od Pelea. Jer, ne možeš ti naučiti igrati lopte, ako ti je priroda dala da znaš - onda možeš igrati''.

Povjerovati u usporedbe s takvim velikanima je teško, ali da bi se shvatio obim fascinacije Stampija fudbalom. valja se vratiti u sedamdesete, na turnir Kantarevac, gdje se u to doba igrao najbolji mali nogomet u nekadašnjoj Jugoslaviji. Oko stotinu ekipa iz regije skupilo bi se na rukometnom igralištu gdje su stasali i veliki nogometaši kakvi su Sliškovič, Tuce, Kajtaz, Glavović... Mostarski igrači na malom terenu su bili cijenjeni i izvan granica BiH, svojevremeno su osvojili i zagrebačku Kutiju šibica, najjači turnir tog tipa u nekadašnjoj Jugoslaviji, a neki od njih su završavali u Sjedinjenim Državama gdje se sedamdesetih tek počeo igrati nogomet. Stampi je bio neizostavna ikona tog turnira. "Ušao bih po pet-deset minuta u svakoj utakmici, stao u ćošak, jer zbog invaliditeta nisam smio ići u duele''.
Ali, Stampi je imao tajno oružje, udarac koji nikad prije ni poslije nije viđen. Kad bi mu neko od suigrača dodao loptu - ona bi morala biti poluvisoka - Stampi bi se oslonio na bolesnu nogu, a zdravom bi gađao suprotni golmanov ugao. Ne jednom ta bi lopta završavala iza golmanovih leđa, jer ako bi je Stampi "potrefio'' bila bi silovita, pravi projektil.

Nad zvijezdama

''Jednom smo igrali finale Kantarevca sa ekipom koja se zvala Zvjezdara. Uvijek su bili negdje pri vrhu, nikad nisu bili prvi, ali su igrali od noge do noge, ako ti zabiju prvi gol, ne možeš im ništa, bili su strašno uigrani. S druge strane, mi smo igrali za Taxi, naš najbolji igrač je bio Miro Rebac koji više nije među živima. Nije se moglo ući na Kantarevac koliko je bilo ljudi, priča se da ih je bilo oko 5.000, i u svlačionici se dogovaramo oko taktike. Ja pitam - 'mogu li ja nešto reći?, oni kažu - 'hajde Stamp'. I ja kažem da se mi s njima ne možemo nadigravati. Brži su i ako primimo gol, gotovo je. Nego, Ale Postećija na golu, Zlatko Vranješ, Cica Radić odbrana, a Miro Rebac sam u napadu, oko centra, ali da se odmah priključi odbrani kad vidi da je frka. Idemo na penale, pa šta bude, šta Bog da. A za njih brani Slavko Njeguš, bivši Veležov golman, igraju Dubravko Ceka Ledić, isto Veležov igrač, Boka Sedlarek, pokojni Nini Raguž, sve same zvijezde. Oni navalili, mi ne možemo izači iz šest metara, ali oslobodimo se i Rebac zabije neki otpadak. Opet oni stisnu, a mi nešto na foru, Ekra Dulić zabije drugi gol i 2:0 za Taxi. Ja ulazim, stojim sa strane, 4-5 metara u njihovom polju i vidim kako Slavko Njeguš stoji na penalu. Ale izbije loptu, ja je primim i - kad hoće, onda hoće – lobujem golmana koji je sljedeće godine igrao u finalu Kupa Jugoslavije. Minut do kraja, Rebac mi gurne jednu loptu po zemlji, ja polegnem po njoj, izvedem onaj svoj udarac, ona u jednu, pa u drugu stativu i - gol! 4:0 za nas, to niko nije mogao vjerovati, odnijeli su me na rukama do Bristola, da zemlju nisam dodirivao."

Fudbal je bio i ostao moja velika ljubav, ponekad imam osjećaj da bih, da nisam imao ovaj fizički hendikep, bio savršen igrač, bolji od Pelea.

Kad se govori o današnjem Mostaru, Stampi je "hercegovački'' oprezan: ''Teško je očekivati da će ikada biti kao što je bilo prije rata, ali bolje je nego što je bilo u zadnjem ratu i poslije njega, i mislim da će se živjeti." A nadimak? Stumpy je u engleskom sinonim za hroma čovjeka: "Bio je jedan strašan u Veležu. Muhamed Glavović, i on mi je dao taj nadimak. U to vrijeme je igrao onaj film Rio Bravo, pa je tamo bio glumac koji je bio invalid kao i ja, a pucao je iz puške''.

Kako dirljivo, kao uostalom i cijeli Stampijev život. U vestern-klasiku Howarda Hawksa lokalni hrabri šerif John T. Chance (John Wayne, ko bi drugi) se sukobljava s lokalnom bandom i u zatvor strpava brata šefa zlikovaca. Zabarikadiraju se u zatvor, a šanse su im minimalne jer šerifovi saveznici su Dude, nekadašnji revolveraš koji se ubija alkoholom (neodoljivi, veliki Dean Martin), maloljetni kockar, đavolski brz na pištolju, ali do bola neiskusan Colorado Ryan (Ricky Nelson) i stari, čangrizavi, ali veseli Stumpy (Walter Brennan). Oni u ovom remek-djelu pobijede jaču i brojniju bandu. Baš kao što je i mostarski Stampi pobijedio u životu.

 

*zabranjeno preuzimanje teksta bez odobrenja uredništva

Dženaza i posljednji ispraćaj Stampiju obavit će se u ponedjeljak, 13.11.2017. godine u 14:00 sati na Gradskom groblju Sutina, gdje će se i pokopati.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.