Zaboravljene lekcije o (mostarskim) sudovima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mjesecima je netko uporno, lijepeći po mostarskim ulicama lekcije o situacijama u sudnicama i parnicama, upozoravao na nelogičnosti u pravosuđu, na zloupotrebe položaja, popularni 'nesavjestan rad su službi' i sve radnje koje su sudove i tužiteljstva učinile neosvojivim utvrdama u kojima se kroje i paraju sudbine.

Mjesecima se prolazilo pored izlijepljenih lekcija, uz komentare, ako se nalijepljena lekcija uopće vidjela, da kako se nekome da, kako netko opet lijepi gdje ne treba i kako ima svakakvih budala. Onih što lijepe. Ne onih što udaraju sudskim pečatima i čekićem.

Onda se u medijima objavi priča kako će jedna mostarska obitelj letjeti na ulicu zbog opisanih radnji i rada u službi, pa se dignu glasovi u tipkovnicama kako u pravosuđu sjede ovakvi, onakvi i gori. Osim ako ne leže goli po uredskim stolovima.

Dok je nepoznat netko lijepio lekcije pored kojih smo prolazili, borba za stan nesretne mostarske obitelji, trajala je i vodila se u onom smjeru koji će je dovesti na naslovnice novina. Samo nekih. Sad je, izgleda, kasno i za nove lekcije o pravosuđu i za bezglasnu galamu u komentarima pod tekst. Jer, sudovi i pravnici tvrde kako papir kaže da je sve po zakonu. Kao što je bezbroj prešućenih bezakonja po zakonu.

Moglo bi se dogoditi da će sve ostati na galamama s tipkovnica i da će sudski čekić lupiti konačan odgovor u korist onih malo većih. Šteta je što su se lekcije nepoznatog mostarskog prosvjetitelja čitale, ako su se čitale, s podsmjehom da mi to sve znamo i da su svi oni isti. Ostalo je na tome. I na tome će i ostati.

Mostarsku obitelj s naslovnica će otjerati vjenčanje još nečijeg sina i nečiji veći i bolje sažvakani jad, a galama iz tipkovnica će se izgubiti pod drugim naslovima ispod kojih se praznimo. Mostarske vrućine istopit će volju za dizanjem glasa i masovnom galamom, koje u Mostaru nema ako nije navijačka i 'nečija'.

Tješimo se tipkanjem kako ćemo svi izaći na ulicu i sazidati živi zid oko stana ljudi udarenih čekićem pravosuđa iz obnovljenih sudskih ureda, a jedva da jedni drugima možemo pružiti ruku. Jer, na toliko sklopljenih ruku oko nas, molećljivih i tupih pogleda i sudbina tresemo se pravdanjem da ni nama nije ništa bolje.

Prevruće je, pa ćemo zagalamiti u tipkovnicu, trudeći se ne praviti previše nepotrebnih pokreta i ne mareći za razmake i velika slova koja bi mogla izazvati neugodno znojenje i novi val vrućine.

Jaki smo za lekcije drugima. Pored onih upućenih nama, prolazimo misleći kako ima svakakvih budala dok tamo negdje čekić lupa po nečijoj sudbini a netko gol leži na uredskom stolu. Za pravdu, pravednost i savjestan rad u službi.

Jaki smo lupati malim slovima o nepravdi i zajedništvu pod tekstovima, zazivati pravdu, kleti nepravdu, dijeliti lekcije drugima i pozivati na zajedništvo i na zid spasa za mostarsku obitelj. Lupamo, a zaboravljamo kako su lice našeg zajedništva naši haustori i da živimo u zgradama gdje se o zajedničkom svjetlu i čišćenju ne možemo dogovoriti zidajući, umjesto živog zida zajedništva, zid zabavljenih samo o svom jadu.