Hartmann: Washington, London i Pariz svjesno su prepustili Srebrenicu bosanskim Srbima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tri velike sile, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska sukrivci su za pad Srebrenice i genocid nad Bošnjacima kojega su tamo u srpnju 1995. godine počinile vojska i policija bosanskih Srba, ustvrdila je u četvrtak novinarka i nekadašnja glasnogovornica tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Florence Hartmann.

Ona je u Sarajevu predstavila svoju novu knjigu pod naslovom "Krv realpolitike - afera Srebrenica", koja se bavi upravo najvećim ratnim zločinom na europskom kontinentu još od okončanja Drugog svjetskog rata.

Knjiga je proteklog ljeta objavljena na francuskom jeziku, a pred publikom na području bivše Jugoslavije pojavljuje se u izdanju sarajevske nakladničke kuće Buybook.

Uoči promocije Hartmann je novinarima kazala kako je ona rezultat njenog dugotrajnog istraživačkog rada tijekom kojega je pregledala na "tisuće dokumenata" koji su postupno postali dostupni u protekla dva desetljeća nakon što su s njih skidane oznake tajnosti.

Njena je teza kako su Washington, London i Pariz svjesno prepustili Srebrenicu bosanskim Srbima, jer su ocijenili kako je to jedini način da se "pojednostavne" tadašnji različiti prijedlozi unutarnje teritorijalne podjele BiH i tako stvore uvjeti za mirovne pregovore koji bi doveli do okončanja rata.

"Postoje dokumenti koji su 'smoking gun' ali i oni koji to nisu", kazala je Hartmann odgovarajući na pitanje Hine o tome je li u dokumentima do kojih je došla pronašla jasan krunski dokaz koji bi potkrijepio njene tvrdnje.

O tome da su zapadne sile u najmanju ruku bile neodlučne kada su postrojbe pod zapovjedništvom Ratka Mladića zaprijetile osvajanjem Srebrenice pa i kada su počele provodi masakr nad Bošnjacima nakon pada te enklave, i do sada su postojali brojni dokazi i teze.

Tri enklave - Srebrenica, Žepa i Goražde, u koje su 1992. i 1993. godine stjerani gotovo svi Bošnjaci iz istočne Bosne koji su uspjeli preživjeti početak kampanje etničkog čišćenja mogle su se održati samo uz zaštitu mirovnih snaga UN (UNPROFROR).

Kada je te zaštite nestalo one su postale lak plijen srpskim postrojbama, a pad je izbjeglo samo Goražde i to zbog ogorčenja što ga je u međunarodnoj zajednici izazvao masakr počinjen u Srebrenici.

Hartmann tvrdi kako je ključni dokaz za njenu tezu po kojoj su SAD, Velika Britanija i Francuska odlučile Srebrenicu prepustiti njenoj sudbini jedan sastanak održan potkraj svibnja 1995. godine.

Taj je sastanak, održan "jednog nedjeljnog popodneva", kako tvrdi Hartmann, označio potvrdu provedbe dogovora na razini Bill Clinton, Jacques Chirac i John Major o prekidu zračnih udara NATO-a u operaciji zaštite istočnobosanskih enklava.

Hartmann sugerira kako je bez zračnih udara bilo nemoguće zaštititi Srebrenicu, a kada su Srbi za to doznali mogli su komotno planirati osvajanje te enklave bez straha kako će biti prisiljeni na uzmak.

No ta teza ipak bi trebala dodatnih dokaza jer Harmann potvrđuje kako je odustajanje od zračnih udara moglo biti motivirano potrebom da se zaštite pripadnici UNPROFOR-a, koje su Mladićeve snage prije toga zarobile i držale kao taoce, pri čemu su neke od njih vezali za objekte za koje su procijenili da bi mogli biti metom zrakoplova NATO-a

"Ta je odluka dosta izričita, no nije dovoljno, jer se može tumačiti i kao odluka zbog zaštite talaca iz UN-a koje su uzeli Srbi", priznala je Hartmann, no istodobno je dodala kako u cijeloj priči zapravo nema laganih odgovora jer treba slagati dijelove kompliciranog mozaika.

Hartmann misli kako nema razloga vjerovati da je, kako se to uobičajeno smatra, francuski general Bernard Janvier, koji je bio glavni zapovjednik UNPROFOR-a, bio taj koji je mogao odlučiti o tome hoće li se ili ne intervenirati oko Srebrenice u srpnju 1995. godine.

Ime koje se u knjizi često spominje je Anthony Lake, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Clintona.

Za Hartmann, Lake je bio mozak koji je smislio plan pojednostavljene teritorijalne podjele BiH, što je posljedično dovelo do srebreničkog masakra. Ona tvrdi kako o tome svjedoči niz dokumenata do kojih je došla.

U britanskim i francuskim arhivama, kako tvrdi, takvo što nije našla.

"Lake provodi odluke predsjednika, a citiraju se dokumenta koje je on potpisao", kaže Hartmann iznoseći tezu kako je bivši predsjednik Clinton bio sklon i Goražde prepustiti Srbima nakon što je pala Srebrenica.

Hartmann drži da bi zbog njegove uloge u bosanskom ratu ljudi u BiH trebali drugačije nego do sada promatrati Clintona i možda mu ne pljeskati tako srdačno kako je to bio slučaj proteklog srpnja kada je došao u Srebrebicu na obilježavanje 20. obljetnice genocida.

"Klanjanje žrtvama Srebrenice od takvih ljudi je neiskreno", izjavila je Hartmann ističući kako bi greške trebalo iskreno priznati, a nakon toga ne bi više bilo ni "pogrešnih aplauza".

"Ne želim da se u Srebrenici zatvore vrata ni Clintonu ni Chiracu niti Majoru, ali mislim da bi tamo trebali iskreno govoriti", kazala je francuska novinarka.

Ona misli kako su SAD rat u BiH iskoristile kako bi se predstavile "superherojem" te "spasiteljem Balkana" kada to već Europa nije bila u stanju.

U konačnici, pokretač takvih odluka nisu moralna načela nego interesi koji su legitimni, kaže Hartmann, no istodobno upozorava kako neke od tih odluka imaju strašne posljedice.

"Ovo je strašna priča, no nije u pitanju urota. Knjiga ukazuje kako se iz dobre nakane dođe do pogrešnih i stravičnih odluka poput uspostave mira na srebreničkim grobovima", zaključuje Hartmann
Poručila je kako je te lekcije važno imati na umu i danas, primjerice kada je riječ o Siriji.

"Uvijek se pregovara sa zlim ljudima, a ovo je pouka: nemojte na isti način to uraditi", kazala je Hartmann.