Tko sve može otvoriti dječje igraonice u Mostaru: Bilo tko!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Brojne dječje igraonice, koje posljednjih godina niču diljem Mostara, uglavnom se osnivaju prema Zakonu o trgovačkim društvima, a za njih ne postoje jasni propisi kojima se reguliraju sigurnost i skrb djece.

Kako doznajemo, generalno ne postoji neka posebna procedura. Potrebno je obaviti posao s papirologijom kao za svaki drugi obrt, prilagoditi prostor djeci, na ovaj ili onaj način, te početi s radom.

Zabava bez odgoja

Kontrolu potom obavi sanitarna inspekcija, što je gotovo jednako kontroli potrebnoj pri otvaranju kafića, a pozornost se navodno obraća na električne instalacije, koje se moraju provjeriti te na zaštititu utičnica. Također, doznajemo kako se dobar dio igraonica registrira samo za zabavu, a ne i za odgoj, što onda vlasnicima pojednostavljuje rad.

Postojanja sive zone u pravnoj regulaciji dječjih igraonica pitanje je koje još uvijek na zamara gradske vlasti, a kako govori Danijela Kegelj, ravnateljica Gradskih Vrtića, velik broj njih se registrira i kao udruženja građana.

''Pri registracija vrtića prvenstveno trebamo od Gradske službe za odgoj i obrazovanje dobiti dopuštenje za početak jedne takve djelatnosti, kao i za predškolske igraonice koje se kod nas klasificiraju kao kraći vrtićki programi. No, kad su u pitanju igraonice kojih je u posljednje vrijeme sve više, načelno mislim da je tu dosta divlja situacija. Velik broj njih se registrira kao udruženja građana jer na taj način unaprijed izbjegnu bilo kakve dodatne kontrole'', govori Kegelj i dodaje kako bi u Gradskom vijeću trebala postojati mreža predškolskih ustanova, ali kod nas toga nema, te da bi novi zakon trebao donijeti znatne promjene što se tiče osnivanja udruga.

Ne postoje pravila

''Danas tri čovjeka mogu napraviti udrugu i onda ih nitko živ ne može pratiti. Mislimo da je to veliki propust u našem zakonu'', istaknula je Kegelj.

Činjenicu da danas u Mostaru ne postoje jasna pravila kako i pod kojim uvjetima se može otvoriti igraonica, te da bilo tko, bez odgovarajuće stručne spreme može voditi igraonu brine i Jelenu L., majku dvoje djece koja usprkos tom, često s obitelji vrijeme provodi u igraonicama.

''Djeca mi vole igraonice i često dolazimo, naročito zimi, kad je vani loše vrijeme. Nagledala sam se svega, ali nekako nastojim izabrati mjesta koja su sigurna, čista, nova i na kojima mogu imati djecu stalno na oku'', govori Jelena L. za Bljesak.info te ističe kako je i prednost što su neke od igraonica u Mostaru besplatne.

Na upit oko same sigurnosti te vrste igračaka s kojima se djeca susreću, Jelena ističe kako se nagledala svega - prljavih igračaka, jeftinih, kineskih sprava, prehlađene djece sa slinavim nosićima, po desetoro djece na jednom trampolinu bez ikakve kontrole, roditelja koji ostave djecu i odu na piće – ali da to i dalje neće utjecati na njezinu odluku o posjeti igraonice nego će samo biti opreznija.

Grad ne odgovara na pitanja

Kada je u pitanju oprez i sama sigurnost djece, igraonice se službenim natpisom ograđuju od bilo kakve odgovornosti, te je ostavljeno na izbor vlasniku i djelatnicima da ukažu roditeljima na oprez i da im jasno kažu što se smije, a što ne.

U zapadnoj Europi postoje propisi koji kažu što smije biti u igraonici i koliko se često sprave moraju čistiti i servisirati, dok su susjedne zemlje u sličnoj ili istoj situaciji kao kod nas – zakona o igraonicama nema.

O načinu i samoj proceduri registracije dječjih igraonica, mogućim dozvolama te postojanju ikakvih pedagoških mjera, kao i mogućnosti izmjene određenih zakona u budućnosti kontaktirali smo i Odjel za gospodarstvo, komunalne i inspekcijske poslove grada Mostara, no nismo dobili bilo kakvu informaciju na traženi upit. Rečeno nam je da je upit uveden u protokol, ali ne i kada možemo očekivati odgovor.

Pitanje regulacije ovih djelatnosti u gradu Mostaru, nekada obrta, nekada udruženja, stoga ostaje prilično nejasno, kao i (ne)postojanje ikakvih dodatnih kontrola i sigurnosnih mjera te je na samom roditelju da napravi izbor za svoje dijete, kad već država ne želi i neće.