More promjene - otoci u potrazi za smjerom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Balkanska istraživačka mreža (BIRN) održala je i ove godine školu Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost koja je okupila mlade novinare iz cijele regije. Tema ovogodišnje škole bila je 'Generacije' i kao rezultat istraživačkog rada nastalo je deset priča koje prate živote (ne)običnih ljudi i svakodnevnih izazova sa kojima se suočavaju.

Prva objavljena priča je 'More promjene – otoci u potrazi za smjerom' koja govori o životu na otocima i čuvarima svjetionika u Hrvatskoj i Grčkoj.

"Otočani u Hrvatskoj i Grčkoj uživaju u čudesnom načinu života, ali se također suočavaju i s izazovima izolacije sve starije populacije. Stotinu i osamdeset i tri stepenice. To je dnevna ruta Zvonimira Škvorčevića – od podnožja do vrha najvećeg i jednog od najljepših svjetionika na Jadranu.

Svjetionik Veli Rat smješten je na sjeverozapadnom vrhu Dugog Otoka, u sjevernodalmatinskom arhipelagu, u Hrvatskoj. Četrdeset i dva metra visok, okružen je šumom, malim vrtom, crkvicom posvećenom sv. Nikoli i veličanstvenim plavim morem preko kojeg se, za vedrog dana, vide obrisi Italije. Zvonimir je svjetioničar 24 godine. Odrastao je u Slavoniji i nije vidio more do svoje 25. godine.

'Kao tinejdžer počeo sam sanjariti o životu u prirodi, o maloj kući, ženi, djeci... Zgrabio sam prvu priliku koja mi se pružila', kaže 'Zvone lanternista', kako ga domaći zovu. No otočne zajednice se suočavaju s velikim izazovima - njihove populacije stare i njihova udaljenost rijetko ih čini privlačnima mladim ljudima koji u njima sve manje i manje vide mjesto na kojem bi se trajno smjestili.

Zvonimir živi u podnožju svjetionika sa suprugom Danijelom i dva mala sina. Osim o svjetioniku, brine se i o vrtu i obližnjem polju maslina. Unatoč tome što je okorjeli pušač, lako se penje do vrha svjetionika, usporavajući tek da pričeka zadihanu posjetiteljicu koja s njim pokušava držati korak.

Ivana je ostala sa Zvonimirom nakon što su joj se roditelji rastali i pohađala je osnovnu školu u Božavi, mjestu 17 kilometara udaljenom od svjetionika. Sad je vrijeme da krene u srednju školu, što znači da se mora preseliti u Zadar, na kopno, 35 kilometara dalje. Veli Rat je najpopularniji hrvatski svjetionik koji nudi smještaj turistima. Njegova dva apartmana popunjena su 36 tjedana u godini – sve dok ne zahladi.

'Svi bi oni voljeli živjeti na svjetioniku, vole život, vole prirodu... Dok traje ljeto. Misle da je zima na otoku romantična, ali obično odustanu s prvom jesenjom kišom', kaže Zvonimir. Od ukupno 1.244 hrvatska otoka, 67 ih je naseljeno, od toga 47 cijelu godinu. Prema popisu stanovništva iz 2011. na otocima živi oko 125.000 stanovnika.

Trideseti lipnja u Korčuli se slavi Pola Nove godine. Zabava traje cijelu noć na ulicama i u kafićima. 'Zamisli kako tek izgleda slavlje kad se dočekuje 'prava' Nova godina'', kaže turist iz Irske prolazeći kraj maskirane i rasplesane gomile. Pa, zapravo, nema boljeg od ovoga. Slavlje 'prave' Nove godine zimi je puno skromnije i na njemu nema ni približno jednako ljudi kao ljeti.

Nakon duge noći, atmosfera je tiha na brodu dok isplovljavamo iz korčulanske luke u 6 ujutro. Brod pripada Plovputu, državnoj firmi koja brine o 46 hrvatskih svjetionika. Među ostalima, na brodu su Ivo Šain i Tomislav Žuvela, obojica svjetioničari i sinovi svjetioničara.

Tomislav (32) putuje na Palagružu. Na tom otoku, bližem talijanskoj nego hrvatskoj obali, svjetionik je jedina naseljena zgrada. Pridružit će se svom ocu Nikoli u jednomjesečnoj smjeni. U ovo doba godine Marija, Nikolina supruga i Tomislavova majka, također je s njima na otoku.

'Ovdje smo, više-manje, 35 godina. Ovaj otok je postao dio mene i volim svaki njegov dio u svako doba godine', kaže Marija spremajući marendu u kuhinji svjetionika. Došla je na Korčulu na odmor kao mlada žena, zaljubila se u svjetioničara i jednog odgojila. 'Imao sam sreće jer mi je obitelj bila sa mnom većinu vremena. Kad su djeca krenula u školu, postalo je teško. Ovdje sam bio sam – dva mjeseca na svjetioniku i dva s njima. Nadoknađivali smo vrijeme preko ljeta', kaže Nikola.

Ivo je najmlađi svjetioničar na Jadranu. Tek su mu 22 godine, a već ima ženu i dvije male djevojčice. 'Moja mlađa curica ima dva mjeseca, a starija godinu i pol. Taman kad se navikne na mene, moram spakirati torbu i otići. Stranac sam svaki put kad se vratim doma na Korčulu. Ali naviknut ću se, svi ćemo se naviknuti...', kaže Ivo.

Hrvati nisu jedini Europljani koji pokušavaju pronaći najbolji način da održe život na otocima u 21. stoljeću. S otprilike 6.000 otoka, od toga 227 naseljenih, Grčka se bori s istim problemima – kako podupirati turizam i gospodarski razvoj, a u isto vrijeme čuvati okoliš i lokalne tradicije. Serifos, dio zapadnokikladske otočne skupine u Egejskom moru, kroz godine je doživio mnoge promjene.

'Ovdje nije bilo ceste, struje, automobila ni turizma. Za nas je ovo bilo mitsko mjesto, mjesto gdje smo mogli biti potpuno slobodni', kaže Ioannis Spilanis, sveučilišni profesor koji je ljeta svog djetinjstva provodio na Serifosu, i od tada svaki slobodan trenutak koristi za dolazak na otok. S kolegama radi na izradi sistema koji će detaljno mjeriti ekonomski i socijalni utjecaj turizma – sve do toga koliko vode troše turisti ili koliko smeća 'proizvode'.

Smatra da bi europski otoci na turističkom tržištu mogli izgubiti od udaljenijih destinacija, na kojima turisti mogu uživati u jeftinom odmoru i garantirano lijepom vremenu cijele godine. Antonis Ventouris (35), je svjetioničar na Serifosu. Otac mu je također bio svjetioničar. Supruga i kćer žive na obližnjem Kimolosu.

Baš kao i u Hrvatskoj, glavni problemi su im pristup dobrom školovanju i zdravstvena skrb. 'Bojim se da ću, ako nastavim previše misliti o zdravlju, početi imati problema sa srcem, i tek ću onda biti u pravoj nevolji', šali se Manolis Pelopponissios, hotelijer od 57 godina koji ima kćer staru 14 mjeseci.

Što se tiče obrazovanja na otocima, Grčka ima drukčiji pristup od Hrvatske. Ima srednju školu na gotovo svakom naseljenom otoku, uključujući Serifos koji ima oko 1.400 stanovnika. Hrvatska ima srednje škole samo na nekoliko većih otoka, većinom onih koji su mostom povezani s kopnom. Lokalne vlasti Zadarske županije inzistiraju na tome da rade sve kako bi pomogli otocima. Hrvatska je lani pristupila u Europsku uniju i jedna je od njenih najsiromašnijih članica, a cilja na EU pomoć kroz infrastrukturne projekte.

Veliki plan koji podupire lokalna vlast je izgradnja podmorskih tunela. Domaći ljudi sumnjaju da će se oni ikad dogoditi. U dogledno vrijeme, mladi otočani će se i dalje morati seliti na kopno sa 14 godina kako bi pohađali srednju školu, baš kao što je ove godine učinila i Zvonimirova kćer Ivana. Ona sada živi u Zadru s majkom", stoji u priči Marije Knežević koja nosi naziv 'More promjene - otoci u potrazi za smjerom'.