Biciklima na Čabulju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na samom smo pragu ljeta, dok velike vrućine tope asfalt grada, bježimo u planine, tražeći koliko toliko niže temperature.

Na samo 13 km od grada, i cca 700 mnv, nalazi se mjesto koje odiše prirodnim ljepotama, čistim zrakom i bujnom vegetacijom. Sigurno već nagađate gdje vas vodimo!? Goranci, područje, koje bi vjerojatno da je više sluha vlastodržaca slobodno moglo biti proglašeno parkom prirode, mjesto koje pogoduje brojnim i raznolikim biljnim i životinjskim vrstama.

Prostire se na površini od 100 km četvornih, smješteno pod dno planine Čabulje i na nadmorskoj visino od 776 m. Omiljeno vikend okupljalište brojnih Mostaraca, koji pohode ovo mjesto s obiteljima i djecom, da odmore dušu i tijelo od urbanog načina života.

U posljednje vrijeme dosta toga je učinjeno na razvoju Goranaca kao turističke destinacije, a posebna pozornost se pridodaje na razvoj etno načina života. Dobar dio posla su napravile i udruge (ekolozi, konjanici, biciklisti) svaka dajući svoj prilog razvoju ovog područja.

Biciklističke rute kroz Gorance bit će pravi izazov poklonicima biciklističkog turizma i ljubiteljima prirode, ali i obiteljima a djecom, ljubiteljima tradicijske arhitekture, jer ovdje se za svakoga može naći ponešto.

Nedjelja jutro, 8 sati, mostarska kotlina već lagano plamti. Živa na termometru je doticala brojku 30 i već sama pomisao na ustajanje iz kreveta i na dodatni napor, kao pedalanje, zadavala mi je glavobolju. Postoji u čovjeku nešto iznutra što ga tjera, ne dozvoljava ti da odustaneš. Lagano se pakujem, provjeravam opremu i pravac mjesto sastanka caffe Energy.

Ekipa je iz Biciklističkog kluba Mostar je već tu, kavica se ispija, lagano se budimo. Pravo osvježenje bio je mladi dečko Ivan Cvitković, vedri i vječno nasmijani šesnaestogodišnjak.

Iskren da budem, u početku sam bio sumnjičav da će uspjeti da odvozi s nama cijelu dionicu, ali momak je pobio sve moje sumnje, čak što više, zaprepastio nas je koliko se samo snage i upornosti krilo u tom dječaku. Pravi primjer sportaša svim njegovim vršnjacima. A ja sam mu već u glavi bio organizirao povratak nazad sa pola puta iz Bogodola. Svaka čast Ivane!

Kolega Mario je došao da nas isprati to jutro, pozdravljamo se sa njim, pakovanje i pravac Goranci. Na dionici puta od Mostara do Goranaca smo uočili vreću s otpacima nasred ceste, kao namjerno, u inat, Eko udruzi Vilino polje koja je postavila 2 velika billborda, na kojima je slika pojedinaca kako iz vozila bacaju otpatke kroz prozor vozila, te ih se tim putem moli da to ne čine. Naprosto da se zgroziš, ne znam kako nazvati te ljude, za njih ne postoji naziv ni u jednom rječniku normalne osobe.

Vrlo brzo kolima prelazimo dionicu od 13 km i parkiramo pred konobu Goranci, odakle počinje naša avantura. Ono što nas je dodatno obradovalo je niža temperatura i lagani vjetrić koji je pirkao. U međuvremenu se ekspediciji pridružila još dva naša člana koji su na ovu avanturu krenuli na biciklima iz Mostara, tajnik Kluba Goran i njegov radni kolega Roba.

Prva dionica puta prema Bogodolu je asfaltna dionica s jako malim ili nikakvim visinskim razlikama. Dionica koja nam je došla kao svojevrsno zagrijavanje prije uspona. Dolaskom pred planinarski dom na Bogodolu, pravimo kraću pauzu i tada počinje uspon prema Ladini, također asfaltnom dionicom. Nakon par kilometara, dolazimo na raskrižje, odvajanje Blidinje i Vanjača. Tu na opće oduševljenje, silazimo sa asfalta i tada počinje sva čar brdskog biciklizma. Što bi rekao kolega Boris, ovaj „Ghost“ kao da živne kad siđe sa asfalta.

Uspon prema Vanjači, nije bio previše zahtjevan, a pogled koji je pucao poslije svake serpentine na koju bi se popeli, tjerao nas je da se što brže penjemo, da vidimo što se krije iza iduće serpentine. Goranci kao na dlanu, u daljini se nadzire Široki Brijeg, pogled na Čabulju, Čvrsnicu, Veliku Vlajnu oduzima dah. Priroda i zelenilo oko nas. Čovjek se naprosto osjeti živim, duše punim plućima, osjeća se živim.

Ono što je bitno napomenuti, je da su na ovoj turi snimani prvi kadrovi projekta HercegovinaBike.

Na 14-om kilometru dolazimo na plato i do kuće Vlade Čuljka. U tom trenutku pred nas u znak dobrodošlice iziđoše dva šarplaninca, uistinu, dva najveća psa koja sam vidio u životu, da sam prvi mah sam pomislio da ide medvjed. Upoznavanje je bilo sa maksimalnom dozom opreza, ali nakon par minuta, bili smo pravi prijatelji. Trenutke s tim psima morali smo ovjekovječiti, ali nažalost, dok je došao red na mene, psima smo dosadili i povukli su se prema kući.

Nakon kraće pauze nastavljamo prema vrhu, svega par kilometara nas dijeli od željene destinacije. Na vrhu prizor koji je vrijedio svake prolivene kapi znoja. Sa vrha litice koja ulijeva strah u kosti, pogled na Drežnicu i Prenj ostavljao nas je u nevjerici. Kako je moguće da nitko do nas nije znao da se svega par kilometara od nas krije nešto ovako lijepo. Tu pravimo dužu pauzu. Valjalo je memorirati i slikati svaki prizor koji nam je bio ponuđen.

Putem natrag ne vraćamo se istim putem kojim smo došli, odvajamo se prema Vrdima i zalazimo na teren koji nam je bio nepoznat. Ostajemo zapanjeni ljepotom prirode i zelenilom koje nam je ovaj kamenjar nudio. Ruševine starih kuća i kamenih ograda vrtova i njiva daju jasnu sliku sela i života ljudi koji su nekada davno ovdje živjeli. Stare ceste kojima su se ranije ljudi svakodnevno kretali, zarasle su travu i raznim vrstama prelijepog cvijeća i bilja. Prelijep prizor za ljudsko oko.

Uskoro ugledasmo Gorance u podnožju do kojih nas je dijelio samo spust po serpentinama. Prerano smo se obradovali, ispostavilo se da je spust bio teži nego cijeli uspon do sada. Kretanje po rastresitom kamenjaru zahtijevalo je maksimalni oprez. Neki su se odlučili spustiti pješke gurajući bicikl pored sebe, što se na kraju ispostavilo kao pametan izbor.

Par odvažnijih koji su se zaputili s biciklima uskoro su završili na leđima, a ni šteta na biciklima nije izostala, 2 slomljena mjenjača i kvar jednog zadnjeg amortizera koji je ispustio ulje, govore o zahtjevnosti spusta. Nakon spusta sišli smo u selo gdje smo napunili zalihe vode i uputili se natrag prema mjestu odakle smo krenuli, konoba Goranci.

Preporuka svima koji budu vozili ovu rutu, jeste da se vrate istim putem, da ne rade kružnu turu i okušaju se u spustu.

No ako izuzmemo teški spust, tura Vanjača je bila definitivno pun pogodak. Vrijedilo je vidjeti i upoznati svu ljepotu Goranaca i hercegovačkog kraja. Vožnja koja će se još dugo pamtiti i prepričavati. A ipak ovo je samo prva od tura po Gorancima koje namjeravamo da vozimo, a Goranci doista imaju dosta toga za ponuditi. S velikim nestrpljenjem iščekujemo sljedeću vožnju.

Tekst Toni Zorić, slike Goran Prskalo