Kako je građena crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Cardo na Korzici, Bonjardin u Brazilu i Mostar u BiH nemaju na prvi pogled ništa zajedničko. Tek bi se usporedbom lokalnih crkvi mogla naći povezanost ovih mjesta.

Osoba koja povezuje ova tri grada je talijanski arhitekt i franjevac Matteo Lorenzoni, redovničkog imena fra Franjo, koji je izradio nacrte za tamošnje crkve.

Nakon što su početkom 16. stoljeća Turci srušili većinu kršćanskih sakralnih objekata na prostoru današnje BiH, početkom 19. stoljeća dolazi do zaokreta u politici Carstva. Sultan Abdul Medžid 1839. izdaje proglas kojim vraća prava kršćanima na prostoru carstva, a 1856. donosi odluku kojom se kršćanima garantiraju vjerske slobode.

Iako na lokalnom planu ove odluke nisu bile dobro prihvaćene od turskih vlastodržaca, biskup fra Rafo Barišić uz pomoć Omer-Paše Latasa 1859. dobiva sultanovu dozvolu za izgradnju crkve u Mostaru.

Sultan Abdul-Aziz daruje zemljište za izgradnju crkve u Zahumu pokraj rijeke Radobolje, ali planove remeti smrt biskupa Barišića. Izgradnju crkve nastavlja novoimenovani generalni vikar franjevačke Kustodije fra Petar Bakula koji poziva spomenutog arhitekta Mattea Lorenzonija.

Crkva se počinje graditi 7. ožujka 1866., a za sedam mjeseci su podignuti vanjski zidovi na temeljima od mreže hrastovih trupaca. Usred izgradnje dolazi do razilaženja u mišljenjima između Lorenzonija i Bakule koji nastavlja gradnju prema vlastitim idejama.

Izgradnja je završena 1875. godine. Gradili su je isključivo domaći radnici, a pri opremanju su pomogli austrougarski konzulat i francuski vicekonzulat u Mostaru.

Bosna i Hercegovina ubrzo nakon toga dolazi pod austrougarsku upravu, tako da su financijeri prve obnove krajem 19. stoljeća bili car Franjo Josip i prijestolonasljednik Rudolf.

Godine 1932. se postavlja sat na zvoniku, a pri tome je i obnovljen vanjski dio crkve. Slijedeća obnova dolazi nakon završetka II. svjetskog rata, jer je crkva teško oštećena pri bombardiranju.

Kako bi se obilježila 120. godišnjica od početka izgradnje, franjevci se 1983. odlučuju na temeljitu obnovu crkve. Za tu svrhu su angažirani arhitekti Duško Rakić i Vinko Grabovac, arheolog Đuro Basler, građevinski inžinjeri Milivoj Gagro i fra Pio Nuić, povjesničar umjetnosti Anđelko Zelenika, kao i fra Vendelin Karačić koji je djelovao kao koordinator rada komisije za obnovu.

Obnova crkve je završena 1988. postavljanjem kamenih kipova sv. Petra i sv. Pavla, radove mostarskog umjetnika Florijana Mićkovića. Unutar crkve je trebao biti postavljen mozaik Kristovog uskrsnuća, rad Ede Murtića, ali je iz nepoznatih razloga njegovo postavljanje otkazano.

Crkva sv. Petra i Pavla je u potpunosti uništena samo četiri godine nakon obnove, 9. svibnja 1992. kada je JNA pogađa zapaljivim granatama.

Današnja crkva svojim dimenzijama i izgledom odudara od nacrta Mattea Lorenzonija, fra Petra Bakule i komisije iz 1983.