Grkokatolički biskup Kekić služio liturgiju u Katedrali i crkvi sv. Petra i Pavla

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nedjelju, 26. travnja u franjevačkoj crkvi Sv. Petra i Pavla, svečanu liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga po bizantsko-hrvatskom obredu na hrvatskom jeziku služio je mons. Nikola Kekić, biskup križevački. On kao pastir vodi brigu o vjernicima grkokatolicima ili katolicima bizantsko-slavenskog obreda u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

S njim su koncelebrirali preč. Željko Pajić, biskupski vikar žumberački, i vlč. Danijel Hranilović, župni vikar zagrebački, te svećenici rimskog obreda.

Liturgiju je na staroslavenskom jeziku pjevao Ćirilo-Metodski kor iz Zagreba u mješovitom sastavu pod vodstvom prof. Darjane Blaće Šojat, rođene u Mostaru, koja sa zborom ravna već više od 15 godina.

Dan prije, liturgija se služila i u mostarskoj katedrali.

Ovom liturgijom se željelo pokazati kako Katolička Crkva u našim krajevima diše na oba plućna krila, kako je to lijepo rekao sveti otac Ivan Pavao II. Želimo pokazati kako je moguće biti jedno u različitosti i da vjernici dožive duhovno bogatstvo koje je stoljećima nastajalo u Crkvi i ujedno poučiti narod Božji i na djelu pokazari riječi pslamiste “Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti” (Ps 133,1) i Boga slaviti!

Grkokatolici su katolici grčkoga (ili bizantskoga) obreda. To znači da pripadaju Katoličkoj Crkvi, kojoj je na čelu rimski biskup (papa), ali ne izražavaju svoju vjeru prema rimskom (zapadnom ili latinskom) obredu, koji brojnošću prevladava u Katoličkoj Crkvi, već jednim drugim kršćanskim obredom, točnije bizantskim (ili grčkim). Grkokatolici spadaju u tzv. istočne katolike ili istočne Katoličke Crkve, koje su nastale tijekom povijesti kada su određene skupine vjernika neke istočne Crkve (npr. pravoslavne, koptske, armenske, itd.) na čelu sa svojom hijerarhijom ponovno ušle u zajedništvo s Rimskom Crkvom i papom. Pritom su sačuvali svoj obred, a to znači svu svoju obrednu, duhovnu, disciplinsku i kulturološku posebnost.

Od samih početaka kršćanstva, u prvoj Crkvi, razvijali su se različiti obredi i baštine. Vjera je bila jedna, ali se izražavala na različite načine, prema različitim povijesnim, etničkim i kulturnim tradicijama. Svaki obred ima svoj vlastiti oblik slavljenja svetih obreda, svoj stil graditeljstva, bogoslužnog ruha, pjevanja, svoju duhovnost i način molitve. Premda se Crkva tijekom povijesti podijela i danas nije još u potpunom kanonskom jedinstvu, sadržaji vjere i onoga što razni obredi kršćanske starine u sebi čuvaju ostali su uglavnom jedinstveni jer su se oblikovali još u nepodijeljenoj Crkvi. Stoga su svi jednako valjani i „sveti“ te svi na svoj način i s nekim svojim posebnim naglaskom osvjetljavaju b?t kršćanske vjere. U vjeri i učenju nema razlike između rimokatolika i grkokatolika. Pripadaju jednoj Crkvi kojoj je na čelu rimski biskup – papa. U posvemašnjem su kanonskom, sakramentalnom i duhovnom jedinstvu. Bitna razlika jest obredna, dakle izražajna, te u vlastitom pravnom poretku.

Grkokatolici Križevačke eparhije služe se bizantskim obredom, i to slavenske tradicije, pa kažemo i “bizantsko-slavenskim”. Za razliku od Grka ili Arapa bizantskog obreda, Slavenima je tradicijski liturgijski jezik starocrkvenoslavenski. To je jezik na kojega su braća sv. Ćiril i Metod u 9. st. prevela grčke liturgijske knjige i Sveto pismo kako bi se slavenski narodi evangelizirali na njima razumljivom jeziku. Svetopisamske i liturgijske knjige na staroslavenskom jeziku, pisane ćirilicom i glagoljicom, temelj su pismenosti i kulturi svih slavenskih naroda. Grkokatolici u Hrvatskoj dionici su i čuvari te “ćirilometodske” baštine.