Prvakinja u ronjenju na dah, a o novim invalidskim kolicima može samo sanjati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Želim ostati u Bosni i Hercegovini iz inata kako bih napravila promjenu za sve buduće Ljilje koje dolaze'', započela je razgovor za pogled.ba Ljiljana Slišković, žena koja je dokaz da se trud i upornost zaista isplate.  Prije nekoliko dana Ljiljana je postala međunarodna prvakinja u ronjenu na dah za osobe s invaliditetom u organizaciji IAHD Adriatic-a održanog u Sloveniji.

Na treninge putuje u Sloveniju

Naime, Ljiljana se okitila zlatnom medaljom u konkurenciji 14 natjecatelja s najvećim stupnjem invaliditeta paraplegičara i kvadriplegičara i donijela još jednu medalju u rodno Žepče.

''Ronjenje je moja velika ljubav. Počela sam roniti na poticaj prijatelja iz Hrvatske koji je također u invalidskim kolicima i kada sam vidjela kako on roni to mi je bilo nešto fascinantno i rodila se želja za ronjenjem. Ali, nisam imala ni priliku, ni uvjete jer jednostavno nisam imala gdje jer u Žepču ne postoje zatvoreni bazeni, a ni instruktori'', kazala je.

Ljiljana na treninge mora putovati u susjednu Sloveniju ili Srbiju jer u Bosni i Hercegovini nema uvjete za treniranje.

''Želja mi je dovesti ronjenje u Žepče i omogućiti svim mojim prijateljima to iskustvo. Želim postati  instruktorica jer tko može bolje objasniti osobama s invaliditetom ronjenje nego sama takva osoba'', istaknula je. 

Ljiljana je druga žena na svijetu s invaliditetom koja je u Sloveniji ronila ispod leda. Ujedno, ona je predsjednica nadzornog odbora ''Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječje paralize Zenica'', delegatkinja u ''Savezu paraplegičara'', članica ''Streljačkog kluba osoba sa invaliditetom Maglaj'' te članica ''Sportskog saveza Maglaj''. Ova svestrana žena ne dopušta da je njezin invaliditet sputava ni u kojem pogledu, nego nastoji motivirati i druge osobe s invaliditetom da se uključe u sve sfere društva. 

Samopouzdanje do kojeg nije lagan put

''Cilj mi je da kroz sve svoje aktivnosti i različite načine, neovisno kroz medije ili članstva u udrugama, potaknem druge osobe s invaliditetom  da dobiju motivaciju i želju da ostvare nešto neovisno o invaliditetu'', naglasila je.

Ljiljana priznaje kako put do današnjeg samopouzdanja i svijesti nije bio lagan te da je imala puno problema nakon što je nastradala u prometnoj nesreći. Naglašava kako je stanje za osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini daleko od savršenog, ali se primijeti pomak u odnosu na ranije godine.

''Proces emancipacije osoba s invaliditetom u društvu ide sporo, ide teško, ali ne gubim nadu. Osoba sam s invaliditetom od 1996. godine, tada biti osoba sa invaliditetom u našem društvu bilo je nešto strašno. Sjećam se svojih početaka, nakon što sam nastradala gdje su čudni pogledi i komentari bili sasvim normalna stvar'', priznala je Ljiljana. 

Nova kolica – ''nemoguća misija''

U državi gdje su institucije neprilagođene za osobe s invaliditetom, a parkiranje na pločnicima koje im onemogućava kretanje svakodnevica teško je zadržati pozitivan stav i vjerovati u promjene, ali Ljiljana ne gubi nadu. Ona čvrsto vjeruje da osobe s invaliditetom mogu i zaslužuju biti ravnopravni članovi društva, kao što je to slučaj sa zemljama u inozemstvu.

Trenutno, samo jedna stvar sprječava ovu ženu od potpune neovisnosti, a to su nova invalidska kolica. Ljiljana sama putuje i vozi, ali i dalje ovisi o pomoći drugih ljudi koji joj moraju izvaditi kolica iz prtljažnika. Njezina najveća želja su nova invalidska kolica koja bi mogla sama sklopiti i ne bi morala ovisiti o pomoći drugih, ali ona koštaju 10 000 KM, iznos koji si Ljiljana ne može priuštiti. 

Ali, ona ne skida osmjeh s lica i nada se boljem sutra. Kaže, nastavit će donositi zlatna odličja državi koja ne prepoznaje njezine probleme u istrošenim kolicima kao i do sada, nadajući se kako će svojim primjerom olakšati drugim osobama s invaliditetom i napraviti promjenu za one koji tek dolaze.