Sve manje podrške za žrtve nasilja

Za jedinu sigurnu kuću u Hercegovini Grad Mostar i Vlada HNŽ neće izdvojit ni marku

Sigurne kuće u BiH, koje predstavljaju oblik zaštite žrtve nasilja u obitelji, godinama se nalaze u nezavidnoj situaciji i teško uspijevaju pronaći novac za svoje financiranje.
Vijesti / Flash | 25. 11. 2020. u 14:44 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Grad Mostar, odnosno Tajništvo gradonačelnika, samo za troškove reprezentacije (hrana, piće i osvježenje tokom sastanaka, karte za sportske i kulturne događaje, prevoz, pokloni…) planira potrošiti 70.000 KM kroz budžet za 2020. godinu. Za sigurne kuće, u kojima su smještene osobe koje su pretrpjele nasilje u obitelji, neće se izdvojiti niti jedna marka.

Nije Mostar jedini slučaj niti primjer gdje lokalna vlast nema razumijevanja za žrtve nasilja, niti im pruža financijsku podršku, dok rasipa budžetski novac na druge mnogo manje važne izdatke. Ni Hercegovačko-neretvanski kanton nije planirao izdvojiti sredstva za sigurnu kuću u Mostaru, jedinu u cijeloj Hercegovini, a u kojoj su smještene žene žrtve nasilja i njihova djeca. Njih je svakim danom sve više jer se broj korisnica i korisnika dodatno povećao od početka pandemije koronavirusom zbog sve učestalijeg nasilja u domovina naših sugrađana.

Sigurne kuće u BiH, koje predstavljaju oblik zaštite žrtve nasilja u obitelji, godinama se nalaze u nezavidnoj situaciji i teško uspijevaju pronaći novac za svoje financiranje. Egzistiraju uglavnom na nedovoljnim jednokratnim novčanim donacijama.

Sigurna kuća u Mostaru se financira uglavnom uz podršku donatora i projekata. Što se vlasti tiče, jedino ih financijski podržava Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH s nekoliko tisuća maraka godišnje, što je nedovoljno da se pokriju čak i oni najosnovniji troškovi.

„Imamo 28 kreveta koji su uglavnom uvijek popunjeni, i sve to iziskuje mnogo troškova. Sredstva koja dobijemo od Federalnog ministarstva su namijenjena za prehranu i higijenske potrepštine, a nikada nismo od države dobili sredstva za angažman osoblja kojega sada trebamo i više zbog pandemije korone. Plaćamo sve režije, zaštitare, stručne timove, osoblje koje je 24 sata aktivno, aktiviramo i žene žrtve nasilja da pomognu svojom aktivnošću. Valja održavati punu kuću od tri kata“, govori Arnela Buzaljko iz Udruženja „Žena BiH“ u sklopu kojeg se nalazi sigurna kuća.

Dodaje kako, grad i HNK kanton u proteklih nekoliko godina ne izdvajaju novac za Sigurnu kuću, premda kontinuirano traže pomoć. Mostar je specifičan jer se godinama nisu održali izbori, niti ima odgovorne vlasti koja bi za cilj imala pronalazak adekvatnog rješenja. Prikupljanje sredstava je zahtjevan posao i traži kontinuiran rad, praćenje javnih poziva kako unutar BiH, tako i na međunarodnom nivou.

„Međutim, jasno je da su međunarodni donatori sve manje spremni da podržavaju sigurne kuće posredstvom projekata, jer je tu obvezu trebala preuzeti naša država, BiH. U slučaju FBiH za sigurne kuće, na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u FBiH iz 2013. godine, se jasno ukazuje da Federacija treba financirati 70 posto troškova, a kantoni 30 posto troškova sigurnih kuća. U tom slučaju bi žrtve nasilja imale dostupne sigurne kuće, brzu i efikasnu zaštitu, podršku i zbrinjavanje“, kaže Sabiha Husić, direktorica Udruženja „Medica“ iz Zenice.

Čak i u slučajevima gdje lokalna zajednica odluči financijski pomagati sigurnim kućama, na ta sredstva ne mogu sa sigurnošću računati, kao što je slučaj s udruženjem „Viva žene“ iz Tuzle.

“Svake godine je neizvjesno, hoće li lokalne zajednice koje imaju planirana sredstva u budžetu, uplatiti sredstva koja su naznačena u ekonomskom kodu za sigurnu kuću ili će možda ukinuti ekonomski kod za sufinanciranje sigurne kuće, jer lokalne zajednice nemaju zakonsku obvezu financiranja”, kaže Jasna Zečević, predsjednica Udruženja „Viva žene“.

Dodaje kako su uspjeli upornim i kontinuiranim zalaganjem dobiti financijska sredstva od nekih lokalnih zajednica.

„Sav doprinos lokalne zajednice pokriva manje od 11 posto troškova sigurne kuće, ali su ta sredstva i te kako značajna u financiranju zaštite žena i djece žrtava, ali nisu dovoljna za sve redovne, ali često i izvanredne potrebe žrtava“, dodaje Jasna Zečević.

Refundiranje troškova u RS

Po pitanju financiranja sigurnih kuća, ništa bolja situacija nije ni u entitetu Republika Srpska. Po zakonu, entitetska vlada treba da snosi 70 posto od cijene zbrinjavanja žrtava nasilja, dok 30 posto treba platiti lokalna zajednica (grad ili općina iz koje žrtva dolazi).

„Lokalne zajednice veoma rijetko isplate taj iznos pa smo često prinuđeni, zarad dobrobiti žrtava da se u startu odreknemo tog iznosa koji bi trebale lokalne zajednice isplatiti. Osim toga, utvrđena cijena po korisnici nije dovoljna za sve realne troškove sigurne kuće i zato je veoma značajna podrška koju osiguravamo iz donatorskih izvora“, pojašnjava Gordana Vidović, direktorica Sigurne kuće u Modriči.

Fondacija „Lara“ iz Bijeljine, u sklopu koje djeluje sigurna kuća, troškove zbrinjavanja žrtava praktično refundira na svaka tri mjeseca nakon što Ministarstvo raspiše javni poziv za dodjelu sredstava sigurnim kućama, za žrtve koje su boravile u sigurnim kućama u proteklom periodu. Cijena smještaja utvrđuje se rješenjem ministra na početku godine, te iznosi dvije prosječne plaće u RS, odnosno, oko 1.800 KM tijekom 2020. godine.

Prema Zakonu, mogu naplatiti smještaj za osobe koje su boravile u sigurnoj kući po osnovu rješenja Centara za socijalni rad na osnovu broja dana boravka, piše etrafika.

„To nas stavlja u situaciju da zavisimo od Centara za socijalni rad, broja žrtava, broja dana koliko su žrtve provele u sigurnoj kući, od budžeta lokalne zajednice i općeg razumijevanja problema nasilja u obitelji. Vlada RS isplaćuje sredstva, u prosjeku, tri do četiri mjeseca nakon što je osoba boravila kod nas i to je jedini pouzdan izvor financiranja. Većina manjih lokalnih zajednica nema planirana sredstva za zbrinjavanje žrtava nasilja i neće smjestiti žrtvu, ako mora platiti ili će skratiti njen boravak. Ako žrtva sama dođe u sigurnu kuću, u ranijem periodu se događalo da Centri odbijaju izdati rješenje o smještaju u sigurnu kuću“, govori Radmila Žigić, direktorica “Lare”.

Teško do novca, a troškovi veliki

Prema standardima za rad sigurne kuće, potrebno je osigurati: psihologinju, socijalnu radnicu, pedagoginju, pravnicu i medicinsku sestru, kao stalno osoblje za dežurstvo 24 sata dnevno. Bez osiguranih sredstava jako teško je zadržati stručno osoblje ali i plaćati režije, osiguranje, sredstva za higijenu, hranu, lijekove i druge troškove.

Donatori često diktiraju u koje će se svrhe koristiti sredstva, pa se događaju situacije u kojima, organizacije koje upravljaju sigurnim kućama imaju višak sredstava za hranu, dok nedostaje novca za režije, opremu ili osoblje. Ili na primjer, Ministarstvo za rad i socijalnu politiku FBiH, ne dozvoljava plaćanja ljudskih resursa, odnosno profesionalnog osoblja, tako da se za taj dio moraju sami snalaziti.

Sigurne kuće predstavljaju skloništa za žene i djecu koja trpe nasilje u obitelji, te su izuzetno važna karika u lancu zaštite i podrške ovoj kategoriji stanovništva. U njih se privremeno smještaju osobe koje su doživjele nasilje, a koje nemaju gdje da odu nakon što odluče napustiti zajednicu, odnosno partnera koji je nad njima vršio nasilje. Trenutno u Bosni i Hercegovini djeluje devet sigurnih kuća, od toga šest u Federaciji BiH, a tri u Republici Srpskoj.

Zbrinjavanje u Sigurnu kuću uključuje smještaj i ishranu, psihološku pomoć, socijalno i pravno savjetovanje, osiguranje zdravstvene zaštite, stabilizaciju i oporavak korisnica.

„To u praksi znači ozbiljan rad i svaka nova osoba je posebna, ima specifične probleme i potrebe kojima se stručni tim prilagođava. Djeci obezbjeđujemo nastavak školovanja i pomoć u savladavanju nastave, za žene koje rade, redovan odlazak na posao, za one koje nemaju posla tražimo zaposlenje“, kaže Radmila Žigić iz Udruženja „Lara“ iz Bijeljine. U sklopu njihove Sigurne kuće, koja je jedina u istočnom dijelu RS, od 2011. godine zbrinuto je oko 400 žena i djece sa 20.000 boravaka. Ovi podaci se svakog dana povećavaju.

„Pravnu pomoć pružile smo za više od 5.000 žena, dok godišnje imamo oko 500 poziva na SOS liniju, pa kada pomnožite sa 15 godina rada SOS linije, dobijete osnovne podatke o minimum usluga zajednici koje obezbjeđujemo“, objašnjava obim posla i važnost postojanja Sigurne kuće, direktorica Radmila Žigić.

Postojanje sigurnih kuća izuzetno je važno, pošto žrtve imaju mogućnost izlaska iz kruga nasilja, i biti na mjestu gdje će im se pružiti podrška i oporavak od trauma.

„Ovaj proces je često veoma dug i nikada se ne završi za vrijeme dok su smještene u sigurnu kuću, te se on najčešće nastavlja i u savjetovalištu gdje se pružaju psihološke, socijalne i pravne usluge, uključujući i ekonomsko osnaživanje“, kaže Gordana Vidović, direktorica Sigurne kuće u Modriči.

Zakon ne poznaje žrtve nasilja

U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, dodatan problem predstavlja činjenica da Zakon o socijalnoj zaštiti ne prepoznaje žrtvu nasilja kao socijalni slučaj. To znači da žrtva nije zakonski regulisana i zato nema pravnog osnova da im se pomogne.

„Odavno se borimo da se to zakonski reguliše, te smo uputili brojne inicijative za izmjene bez kojih mi u Zakonu ne postojimo. Nelagalno je i pomagati nas ako pravno nismo regulisani i prepoznati“, kaže Arnela Buzaljko iz Udruženja „Žena BiH“.

Povećan broj nasilja u toku pandemije koronavirusom

U Bosni i Hercegovini je zabilježen porast nasilja u porodici tokom pandemije koronavirusom, posebno tokom perioda izolacije i vanredne situacije.

„Zbog korone ne rade kladionice i kafići, tako da nasilni muž nije imao gdje da ode, a mnogi nisu ni radili. Partneri borave više zatvoreni u kućama što dovodi do situacija da nasilne osobe počnu ispoljavati nasilje više nego inače. U takvoj situaciji, žena žrtva ima male šanse za dolazak kod nas da zatraži pomoć“, govori Arnela Buzaljko. Ona još dodaje, da su mnogi parovi i ranije ionako živjeli u lošijoj ekonomskoj situaciji i svi ti problemi pojačavaju brigu, stres i nervozu, što u konačnici rezultira sve učestalijim nasiljem.

Četiri od deset žena u Bosni i Hercegovini, nakon navršene 15. godine života, pretrpjelo je psihološko, fizičko ili seksualno nasilje, pokazuju istraživanja OSCE-a. Nažalost, broj žrtava nasilja se povećava iz godine u godinu.

Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.

Kopirati
Drag cursor here to close