Tehnički mandati legitimno izabranih malograđana

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prilično dirljivo i dovoljno uzbudljivo djeluje projekat, negdje u Hrvatskoj pokrenut, začet pod egidom: ''Muzej prekinutih veza'': ima se u tom muzeju vidjeti svašta - od suznih maramica do napuštenih domova - nekadašnjih ljubavnih gnijezda.

Dosta bi se tu stvari dalo popraviti i dograditi. Cijela stvar prilično melodramatično djeluje, veliki Douglas Sirk, genije melodramske forme, od toga bi čudo napravio.

Dakle, tragamo za izgubljenim riječima, pojmovima, kategorijalnim aparatom. Prizivajući starinske, tradicionalne obrasce i modele ponašanja, društvenih konvencija, zadiremo, navodno, u privatnost, to jest neku do kraja restriktivnu submateriju.

Među osjetljivim pojmovima, naslijeđenim iz bivšeg režima, ostao je vitalan i živahan termin tehnomenadžer. Bolje je sto puta i lakše milion puta u bivšem režimu bilo da te proglase pederom, anarholiberalom, stranim plaćenikom... nego da te svrstaju u «tehno-menadžere».

Kažu mi prijatelji iz Zenice da je objavljena knjiga o nekadašnjem gradonačelniku toga našeg grada Ezharu Ezi Arnautoviću. Nešto malo znam, nedovoljno u svakom slučaju, o bivšem preporoditelju Zenice Arnautoviću, koji je krupnu zatvorsku kaznu fasovao pod osnovanom optužbom da je «tehnomenadžer».

Ostao je negdje na kraju, u zatišju, fenomen malograđanštine. Ja, malograđanin jedina je ozbiljna knjiga lidera Srpskog pokreta otpora Vuka Draškovića, nastala, koliko se sjećam, nakon Sudije, a prije Noža.

Ko je, prema oficijelno usvojenoj definiciji, malograđanin?

Recimo, onaj koji vozi motor vrijedan nekoliko desetaka hiljada maraka, a grozničavo očekuje pare iz budžetske sehare prevarant je i uzurpator javnih sredstava. Onaj koji se bespotrebno razmeće budžetskim parama trebao bi imati odgovore na prilično teška i s pravom postavljena javna pitanja.

Zeznuta je i poprilično široka lepeza državnih parazita, solidno plaćenih besposličara, raspoređenih od strane vladajućih partija; ostaje težak i jedino važan problem - kako tu cijelu stvar demokratski upakirati i pri tome ostaviti dojam solidnosti i odgovornosti? Ono što se svugdje u svijetu egzatkno i vrlo jednostavno može provjeriti, kod nas je prepušteno na volju i nevolju individualnom osjećaju za mjeru i građanskoj odgovornosti/pristojnosti. U tako disperzivno, dakle rastezljivo postavljenom okviru, sve je dozvoljeno a da, pri tom, ništa nije sveto i obavezujuće. Neki je državni činovnik dobar, pošten samo zato što je privatno odlučio da bude takav, a ne zbog toga što ga na takav «gard» obavezuju zakon i pozitivni zakonsko/podzakonski akti.

Punu i cijelu godinu državna vlada, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, radi i djeluje u tehničkom mandatu. Može li se iko sjetiti ko je i kada pod kojim političkim uvjetima i u kakvoj stranačkoj konstelaciji, rasporedu snaga birao navodnu državnu vladu koja iz nekih teško vidljivih razloga istrajava punih pet-šest godina?

Tu je Vladu, na čelu sa predsjednikom Nikolom Špirićem, sve sa ministrima tipa Safeta Halilovića, Svena Alkalaja prije pet godina izabrao državni Parlament u kojem je sjedila manje-više ista postava, Zlatko Lagumdžija, Slavuj Jovičić, Niko Lozančić, Dušanka Majkić, Ivo Miro Jović, Denis Bećirović; dakle, sa stajališta legaliteta i legitimiteta nema tu ničega spornog niti upitnog; postojeće Vijeće ministara, instalirano u prošlom mandatu, polaže račune istom onom parlamentarnom «kompletiću» koji ga je aminovao prije pet godina; nema tu, doduše, prekaljenog parlamentarca Mladena Ivanića, na čije je mjesto zasjela SDS-ovska alapača, radikalna nacionalistička sponzoruša Aleksandra Pandurević.

Ništa se promijenilo nije, niti ima logike i potrebe da se mijenja, osim, eventualno, ponekog imena i prezimena; na sceni je ista građanska, ili nacionalistička, a u osnovi malograđanska politička elita Majkić/Pandurević, Lozančić/ Jović, Hadžiahmetović/Belkić, koja nema nikakvog, osim privatno-statusnog, interesa da se išta promijeni, nabolje ili nagore, potpuno je nevažno.

Kakva je razlika između Lagumdžijinih SKOJ-evaca Bećirovića, Hadžića... i srpskog parlamentarnog podmlatka Ognjena Tadića, Aleksandre Pandurević... i jedni i drugi vrijedni su isključivo prezira i gnušanja poštenog svijeta?

Nikakva, osim, eventualno, po količini dnevnica i drugih privilegija koju uzimaju iz državnih blagajni, odnosno što podjednako razmetljivo i neodgovorno uzimaju hljeb iz naših usta.

Državna vlada u «tehničkom mandatu», Parlamentarna skupština koja uprkos složenim okolnostima djeluje u «punom kapacitetu», komisije, odbori, sve to stvara nekakav privid legalnosti i legitimnosti, angažmana, recentne vlasti. A u osnovi se radi o uzurpatorskoj, malograđanskoj posesivnoj bezočnoj kliki, koju na javni i politički angažman tjeraju najprizemniji,