Kako su na mostarskom području surađivali Armija RBiH i VRS

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da su se srpske snage u jeku sukoba između Armije RBiH i HVO-a tijekom 1993. i početkom 1994. godine, držale po strani, javnosti je manje-više poznato. No, i nakon skoro dva desetljeća priča o tadašnjoj tajnoj vojnoj suradnji između Armije RBiH i Vojske RS na Podveležju iznad Mostara još je misteriozna, slabo istražena i gotovo nepoznata široj javnosti u BiH.

Prema depeši koju je Komanda 4. korpusa Armije RBiH uputila Glavnom štabu ARBiH 8. kolovoza 1993., a čiji sadržaj je u svojoj knjizi "Operacija Jesen '94" (DES Sarajevo, 2007. godine) objavio ratni reporter Šefko Hodžić, dan prije sastavljanja dokumenta došlo je do kontakta između pripadnika Armije RBiH i predstavnika Hercegovačkog korpusa VRS.

- S naše strane sudjelovali su: Džiho Šefkija, pomoćnik komandanta, Alikadić Alija, član Ratnog predsjedništva Opštine, Hofo Tima (Fatima Leho), član Komande Korpusa. Sa srpske strane bila je prisutna šestočlana delegacija s pukovnikom Miloševićem na čelu, pomoćnikom komandanta Hercegovačkog korpusa. Sastanak je održan u Busku, na liniji razgraničenja. S naše strane je inicirano pitanje razmjene mrtvih boraca i civila... Pokrenuli smo pitanje prijevoz teških ranjenika, kao i prolazak konvoja pravcem Bar - Podgorica - Mostar - pisalo je, između ostalog, u depeši.

Tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je uz suglasnost komandanta 4. korpusa, rahmetli Arifa Pašalića prvi otpočeo razgovore s pripadnicima Vojske RS, u razgovoru za Dnevni avaz, ističe da je to bila borba za puko preživljavanje.

- Ulagali smo velike napore, tada, u ljeto 1993., da taj front sa Srbima miruje. Jer, u jeku sukoba sa HVO-om i HV-om nismo smjeli činiti ništa što bi dodatno isprovociralo situaciju na istočnom bojištu, odnosno na Podveleškom platou. To je još neobjašnjeno, ali možda su mirovali zbog dogovora Mate Bobana i Radovana Karadžića. Možda ćemo to saznati kad se njihovi arhivi otvore - priča Džiho za sarajevski list.

Ne isključuje ni mogućnost da su Srbi procijenili da "smo mi ovdje bili fanatizirani borci", jer su se vojnici Armije RBiH borili iz očaja.

- Nema jačeg oružja na svijetu od toga kad nemaš izlaza! Dakle, mi nismo imali izlaza. Mostar je bio potpuno blokiran sa svih strana, gdje bi vojni poraz bio naš nestanak. To je bila suština i to je bilo najjače oružje kod svih nas u Mostaru. Mi, jednostavno, nismo imali kud. Posebno u situaciji kada je na istočni dio Mostara, tada, 1993. godine, palo više granata nego kapi kiše - tvrdi Džiho.

Mostarski borci u Podveležju su, kako je potvrdio i Džiho, još ranije uspostavili kontakte sa srpskim vojnicima. Posebno s onima iz doline Neretve. Dozivali su se i prepoznavali. Čak je preko punktova u Podveležju uspostavljena i ilegalna "pošta" između Bošnjaka iz Mostara i mostarskih Srba u Nevesinju.

- Ljudi su kupovali brašno, so i druge potrepštine. Zbog interesa da ne ratujemo na dva fronta, nismo ih provocirali ni na linijama. Dakle, slali smo im jednu indirektnu poruku - objašnjava Džiho.

Sama ideja o suradnji dvije suprotstavljene vojne sile došla je u srpnju 1993. i to od komandanta 8. motorizovane nevesinjske brigade Novice Gušića, piše dalje 'Avaz'.

Gušić je posredno pozvao svog dugogodišnjeg kolegu iz JNA, rahmeli Arifa Pašalića da se tajno sastanu u Busku kod Mostara. Pašalić je to odbio, jer ga je hrvatska propaganda uveliko vezivala za KOS, pa bi susret s Gušićem, za kojeg bi se sigurno doznalo, bio dokaz za to. Tako se i dogodilo da se s predstavnicima Vojske RS najprije susretne Džiho. Kako Pašalić nije želio doći, i Gušić je poslao svoga 'sigurnjaka', pukovnika Miloševića.

Džiho za 'Avaz' vrlo otvoreno govori o tom susretu, navodeći kako mu je bilo priopćeno da će Milošević sa svojom svitom stići iz pravca Trebinja.

- Po noći smo se prebacili do komande našeg bataljona u Gnojnicama. Noć je bila topla. Dok smo tu sjedili, primijetio sam da iz zemlje viri glavica luka. Na tom mjestu je, vjerojatno, nekada ranije, bio zasađen luk. Počeo sam čeprkati po zemlji i pronašao nekoliko malih glavica luka koje smo pojeli, jer smo bili užasno gladni. Mi smo bili komanda Korpusa, a nismo imali što jesti - govori Džiho.

Dok je razgovarao s Miloševićem, sjeća se Džiho, nekoliko metara dalje bio je kostur muškarca u invalidskim kolicima. Nešto dalje nalazio se i leš žene u dimijama. Ispostavilo se kasnije da su to posmrtni ostaci nesretnih Bošnjaka iz Nevesinja koji su se pokušali 1992. probiti do Mostara.

Taj ga je užasni prizor potakao pa je Miloševiću predložio da pokupi kosti nesretnih ljudi. Milošević je pristao uz uvjet da oni dobiju kosti pukovnika Tome Pušare.

U znak "dobre volje" Džiho je, uz Pušarino, Vojsci RS predao posmrtne ostatke još osam osoba. Uslijedio je drugi sastanak. Tada je Džiho tražio od Miloševića prolazak konvoja s hranom preko Crne Gore i Nevesinja. Agresorski oficir rekao je da je "to krupna stvar", te da o tome "mora sa svojima razgovarati".

Mostarci su tada došli na ideju da naprave jednu, kako Džiho kaže, "caku".

- Poslali smo izvještaj Glavnom štabu i Predsjedništvu BiH, gdje smo sugerirali predsjedniku Izetbegoviću da bi bilo dobro u medijima objaviti vijest o našim kontaktima sa Srbima kako bi Hrvatima dali do znanja da preko teritorija koji je kontrolirala Vojska RS možemo dobiti hranu. Izetbegović je tu vijest i objavio, nakon čega ulazi konvoj preko Metkovića koji puštaju Hrvati. Dakle, ti razgovori su, prije svega, bili humanitarnog karaktera, vezani za razmjenu i prolazak konvoja - smatra Džiho.

No, nije završilo na tome. Srbi su ponovo ponudili susret komandanata Gušića i Pašalića.

- Arif Pašalić tada pristaje ići i nas dvojica odlazimo na sastanak. Vozili smo se u "golfu 2" koji smo kasnije poklonili komandantu Gušiću. On tada Pašaliću nudi da zajedno napadnemo HVO! Ponudio je čak 1.200 vojnika za tu operaciju. Tražili su sektor od Vranjevića do Dračevica, odnosno da napadnu teritorij Bune, a mi drugi dio. Arif je to odlučno odbio - nastavlja Džiho.

Gušić je Pašalića pitao zašto ne želi pomoć, a prvi čovjek 4. korpusa iskreno odgovorio:

- Kada otjeramo ustaše, šta ćemo s vama? Gušić je Pašaliću uzvratio da je "nezgodan igrač".

Kada je poslije žestokih napada HVO-a na Blagaj i Kočine kod Mostara Safet Oručević preko mostarskih Srba Milana Kovačevića Gare i Stojana Dakića uspostavio kontakt i sa samim Ratkom Mladićem i zatražio njegovu pomoć, ratni zločinac je 16. srpnja 1993. iz Bratunca emitirao vijest koju je prenio Tanjug. "Glas Srpske" je dan kasnije objavio: "Muslimani zatražili pomoć od Srba".

- Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć - objavio je Tanjug.

Mladić je s radošću izjavio da će "razmotriti apel muslimana". I zaista, nabavka artiljerijskih projektila od Srba trajala je mjesecima. Naravno, to se "masno" plaćalo. Pričalo se i o koferima novca koji su završili u srpskim bunkerima na Podveležju. Suradnja je toliko uznapredovala da je u rujnu 1993. dogovoreno da srpski artiljerci cijelih sedam dana daju artiljerijsku podršku jedinicama Armije RBiH iz haubica. Srpski i borci Armije RBiH su čak spavali zajedno!

Uspostavljena je i "vruća linija", pa je bilo dovoljno da Komanda 4. korpusa zatraži određen broj granata i da ih odmah dobije. Srbi su "po narudžbi" ispaljivali granate na položaje HVO-a. Događalo se da njihovi artiljerci ispale i koju granatu više i kažu: "Ovo kuća časti". Pripadnici VRS su čak pucali i na veresiju.

Džiho nema dileme da se ovakva vrsta suradnje s Vojskom RS morala uspostaviti, jer je Armija RBiH u to vrijeme hranila više od 30.000 civila i vojnika. Nitko nije imao šta jesti.

- Mi smo vrlo svjesno, svojom dosjetljivošću, u situaciji kad je bio užasan sukob sa HVO-om, praktično bili egzistencijalno prisiljeni da ostvarimo kontakt sa srpskom stranom. Molili smo Boga da se ne uhavizaju pa nas ne napadnu zajedno. To je bila suština, kakva ljubav, jednostavno golo preživljavanje. Jer, ono što sam odgovorio generalu Ramizu Drekoviću, kada je tvrdio da će "pokvariti našu ljubav s četnicima", možda najbolje opisuje naše razloge. Kazao sam mu: "Generale, kumim te Bogom, kakva ljubav? To je formula opstanka Mostara i nas u gradu. Ne možemo ratovati na obje strane. Džaba si ti vojni stručnjak, to je jednostavno nemoguće" - objašnjava Džiho za 'Avaz'.

Smatra da je "vrijeme pokazalo svu ispravnost naših tadašnjih postupaka".

- Jer, svim ljudima koji su sudjelovali u ratu, na bilo koji način, apsolutno je jasno da iza toga nije bilo ničega što nije smjelo biti - zaključuje Džiho.

Mostarski gradonačelnik Safet Oručević sastao se ujesen 1993. i sa Ratkom Mladićem!

- Mladić je od mene tražio da izdam Hercegovinu kao što je Fikret Abdić izdao Krajinu. Govorio je kako me Izetbegović ostavio, kako je Hercegovina prodata Hrvatima. Pravio pritiske i nudio sve i svašta da to uradim - izjavo je Oručević u mikrofon Šefki Hodžiću.

Da je vojna pomoć vojske bosanskih Srba dogovorena na najvišem nivou, ilustrira i depeša koju je 17. kolovoza 1995. Komandi 4. korpusa poslao komandant ARBiH, rahmetli general Rasim Delić.

- Osigurajte da se Safet Oručević u Mostaru obavijesti da od četvrtka pa dalje očekuje poziv čovjeka kojem je prije sedam godina prodao zelenog "kedija". Ovaj čovjek će ga zvati motorolom s Brda i predstavit će se kao Mićov kum. Poruku prenesite HITNO! - navedeno je u Delićevoj depeši.

Mićov kum bio je mostarski Srbin Milan Kovačević, a Brdo je Podveležje.

Kada je Džiho upućen na pregovore s Hrvatima u Međugorje, njegovu ulogu preuzima Fatima Leho.

- Čim sam došao u Međugorje, hrvatski pregovarač me dočekao riječima: "Šta je, Džiho, preksinoć si bio u Busku s četnicima", na što sam mu odgovorio: "To znači da je vaša suradnja neupitna".