Zašto Mostar šuti?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dok roditelji glasno pričaju, ali samo po Viber i WhatsApp grupama gdje ih oni koji bi trebali ne mogu čuti, u javnosti se poprilično tiho bore za prava svoje djece za normalno školovanje i normalne uvjete u vrtićima. No, oni barem nekako govore, a Grad Mostar, u kojem se nalaze sve ove ustanove i kojima je dijelom osnivač, ni riječi nije rekao o 'svojoj djeci'.

Roditelji su tijekom jučerašnjeg dana napravili žurnu online  peticiju, koju su uputili nadležnima, kako bi se otvorili gradski vrtići, koji nisu počeli s radom 1. rujna. A Grad kao osnivač vrtića, koji može samostalno donositi odluke o sudbini svojih građana odbijajući preporuke viših razina procjenjujući stanje na terenu za dobrobit svih, javnosti se nije obratio, pa čak ni da ''nemoćan'' pruži podršku, te nijemo gleda prebacivanje loptice s Ministarstva obrazovanja, na Ministarstvo zdravstva i Krizni stožer.

U javnosti se nije moglo čuti, jesu li iz Grada dali bilo kakve sugestije ili prijedloge gradskim vrtićima, kako da počnu s radom i pomognu im u organizaciji kapaciteta da bi gradska djeca mogla nastaviti razvijati svoj svijet mašte, gdje ih koronakrize i političari neće moći dotaknuti svojim štapićem letargije i nebrige.

Osim servisnih informacija koje se redovito šalju preko aplikacije, na službenoj web stranici zadnje obavijesti nemaju nikakve veze s krizom koju prolaze obrazovne institucije, roditelji i njihova djeca. Tu sve izgleda uobičajeno bezlično.

U jeku pandemije iz Grada su obećali dezinficiranje ulica i kontejnera, posebice onih u krugu škola, radi sigurnosti naše djece, ali obećanja su, kao i obično, ostala ludima radovanje.

Na službenim stranicama Grada, naveli su da je 17. srpnja Održana redovita sjednica Stožera/Štaba civilne zaštite Grada Mostara, gdje se pričalo pretežito o požarima. O učenicima i djeci, ni riječi se reklo nije.

Dok su drugi gradovi, pa čak i u županiji, osnovcima davali besplatne maske, udžbenike, osigurali besplatan prijevoz učenicima, neki su čak i nepovratna financijska sredstva za školski pribor, Grad Mostar nije ugasio ni vatrene jezike svojih nezadovoljnih i ljutitih stanovnika, kamo li nešto dao. Onako, od sebe, od naših para, za tu našu, zajedničku djecu i njihovu bolju budućnost u koju se kunu po potrebi.

I dok roditelji biju svoje bitke smišljajući peticije i prosvjedne šetnje, raspravljajući po raznim grupama, neki daju otkaze i pakiraju kofere i djecu vode u bolji svijet gdje stvarnost izgleda kao mašta, Grad nijemo promatra što se događa.

A kako očekivati od Grada koji ne zna obavijestiti javnost da je ulica zbog radova zatvorena za promet da brine o otvorenom i boljem životu?