In memoriam

Sarač i taj njegov šut

Sport / Rukomet | 23. 02. 2021. u 08:50 Feđa IBRULJ | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lagani trk, nikada nije letio terenom, ali nije ni bilo potrebe. Njemu je bilo dovoljno malo prostora, nekada ni toliko. Da potegne, ljevicu, taj top. I zabije. Mogao je iz skok- šuta (strašan odraz), mogao je onako iz mjesta. Mogao je visoko, mogao je nisko, mogao je i na fintu. Sasvim svejedno. Igrao je na znanje, kasnije kako su godine prolazile sve više na iskustvo. Treneri, protivnički igrači su znali kako će i što uraditi, ali ga nekako opet nisu mogli zaustaviti. A igrao je jako dugo, dvadeset i pet godina. Igrao je vrhunski, jer je bio jedan od najboljih desnih vanjskih koje je rukomet kao sport dao na ovim našim prostorima.

Rođen srpnja 1961. godine, rukomet je počeo trenirati u banjalučkom klubu Borac, gdje se istaknuo kao jedan od najboljih jugoslavenskih igrača osamdesetih godina. Baš kada je ovaj sport živio svoje najbolje godine. Jaka liga, dobri klubovi, treneri, igrači, oni iskusniji, ali i oni koji dolaze. Dva rukometna zlata iz Los Angelesa, pa titula svjetskih prvaka iz Švicarske dvije godine poslije, juniori najbolji na svijetu, Metaloplastika nedodirljiva u Europi.

Deset godina u Borcu

Baš u to vrijeme nekako kao rukometaš je odrastao Zlatko Saračević kojeg su bliski prijatelji zvali Hamšo. Nadimak koji je zaradio zahvaljujući ocu Hamdiji koji je ostavio veliki trag u rukometnom klubu Borac, osvojivši dva naslova prvaka države i jedan kup. Bio je reprezentativac, kasnije član uprave kluba koji je ustvari i doveo na trening svog sina.

"Nisam imao ni brata ni sestru, pa sam se igrao s djecom iz susjedstva. Kao prvašić, jedva sam čekao kraj nastave da se počnem baviti svim mogućim sportovima koji postoje. Moj stari je bio igrač Borca, pa sam još kao klinac odlazio na pripreme, dolazio na utakmice, a da nisam ni znao što se to na parketu događa. Banjalučki Borac bio je u to vrijeme najbolji klub u Europi, otac mi je bio rukometaš pa se, valjda, sve spojilo", govorio je o svojim počecima.

Deset godina je igrao u Borcu, osvojio prvenstvo i Kup, već 1981. godine je bio svjetski juniorski prvak u Portugalu 1981. godine. Selektor je bio Abas Arslanagić.

"Ja uvijek kažem da sve što sam naučio u rukometu naučio sam od Abasa, a kasnije su to drugi treneri koristili. Meni je velika čast da u njemu imam prijatelja iako je naš odnos uvijek odnos velikog poštovanja, koje imam prema njemu. Od samih početaka, od Borca, preko reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske, pa do RK Zagreb on je bio tu, moj uzor, i ja sam sve od njega naučio", znao je reći Saračević.

Svjetski prvak

Branislav Pokrajac ga je prvi pozvao u reprezentaciju, iz zlatne juniorske, ali se nije naigrao. Nije niti otišao na Olimpijadu 1984. godine. Zato ga jeste pozvao Tuta Živković u Švicarsku 1986. godine.

"Tuta je sa mnom i Jovicom Cvetkovićem imao jasan plan. Dobio sam ravnopravan tretman s ostalima i kada sam bio pozvan, znao sam da ću igrati. Prve ispite pred Svjetsko prvenstvo sa Sovjetskim Savezom i DDR-om sam položio i bila mi je određena uloga slobodnjaka koji je trebao iznenaditi protivnike jer me nisu poznavali. Ali prvo sam se ja iznenadio kada je prvenstvo počelo jer me je Tuta slao u igru kada je bilo gusto, kada se lomio rezultat", govorio je tada Sarač.

Proslavio se na utakmici protiv Švicarske kojoj je isporučio deset golova iz jednako toliko pokušaja.

Kada je napuštao Banja Luku, radio je to poprilično razočaran, njegova sljedeća stanica je bio Medveščak. U to vrijeme klub koji je imao jake sponzore, pa je uz ime stajalo Novogradnja, kasnije Infosistem. Novca je bilo, jer Zagreb se spremao za Univerzijadu, sportu je nekako svima bio prioritet. Medveščak je u to vrijeme bio specijaliziran za Kup. Osvojena su dva zaredom. Boris Jarak, Irfan Smajlagić na krilima, Čačić,Češo, Zovko, Bašić. Medveščak je u to vrijeme igrao i polufinale Kupa Kupova (SKA Minsk). Iste godine je Sarač brončani s reprezentacijom u Seulu. Već tada je bio jedan od iskusnijih, dočekao je neke igrače, juniore koji su godinu ranije bili najbolji na svijetu.

Hrvatska i nove medalje

Posljednje veliko takmičenje s reprezentacijom Jugoslavije bilo je svjetsko 1990. godine. Stvari na rukometnim kartama su se počele mijenjati, kao i u stvarnom životu. Jugoslavija je ostala bez medalje, Saračević je kao i većina najboljih igrača s prostora bivše države iz tih osamdesetih krenuo u Francusku. Koja je pravila jaku ligu. Sarač je prvo počeo od Nimesa, tri sezone, slijedili su Bordeaux (u kojem je došao nakon odlaska Mostarca Željka Anića), pa Créteil, Istres. Dva puta prvak s Nimesom, tri puta najbolji strijelac lige.

Prvu medalju s Hrvatskom, Saračević je osvojio baš u Francuskoj, na Mediteranskim igrama 1993. u Languedoc-Roussillonu. Sljedeća je bila bronca iz Portugala s prvog Europskog rukometnog prvenstva uopće, pa finale SP-a na Islandu godinu poslije.

"Tandem smo bili, jer smo cijeli život igrali zajedno. Toliko smo dobro surađivali, da smo funkcionirali na pogled. To je vrlo teško postići, ali nije čudno s obzirom koliko smo dugo bili skupa.Izvan terena je uvijek davao notu koja te rastereti pritiska. Prebacivao je fokus na ležernu atmosferu. Imao je strašan osjećaj za te stvari. Svaki od nas ima u sebi dozu profesionalizma, želje za pobjeđivanje, dokazivanjem sebi da si bolji od nekoga. Pritisak, a s njim se nikad nisam ni posvađao, što je opet normalna stvar u svemu tome. Nametnuli smo si to kao igrači, a nastavilo se i u trenerskim vodama, a to je posao koji se svodi na priču pobijedi ili umri. Što znači uopće biti trener?", pita se u očaju njegov veliki prijatelj, suigrač kroz sve te godine u izjavi za Sportske Novosti, legendarni Irfan Pipe Smajlagić.

Kruna karijere Atlanta

Kruna Saračeve karijere bilo je svakako zlato u Atlanti 1996. godine. S reprezentacijom koja je na Euru u Španjolskoj bila tek pet, koju je preuzeo Velimir Kljaić na manje od 40 dana prije turnira. Koja je na startu jedva savladala Švicarsku.

"Na pripreme smo otišli bez izbornika jer ga HRS nije mogao naći. Potom je došao Velimir Kljaić koji se postavio prilično čvrsto. Bio je veći fakin od svih nas. A među nama bilo je jako puno fakina. Kad smo već bili u Americi, pozvao me i rekao: “Previše je mirno. Treba napraviti neku frku”. Drugi dan igrali smo pripremnu utakmicu s Alžircima, Kljun je tražio da prekinemo utakmicu. Naravno, mi smo ga poslušali, nastala je opća tučnjava. Prvi sam uletio. Jasno, utakmica je bila prekinuta i otišli smo u hotel. Navečer me ponovno pozvao Kljun i rekao mi: “To je bilo ono što mi je trebalo” sjećao se godinama poslije Saračević.

Poslije Atlante, vratio u Zagreb. Dva finala Lige prvaka, dva puta prejaka Barcelona. Porazi koji su mu teško padali. Te dvije sezone je bio i najbolji strijelac istog takmičenja. Prvi put se zaustavio na 90 golova, drugi put je išao na 92. Nije uspio ni s tadašnjim Fotex Veszprémom, opet je izgubio finale.

"Dao bih sve medalje samo da imam jednu titulu klupskog prvaka Europe", znao je reći.

Igračku karijeru je završio za Zametu, pa u istom klubu počeo trenersku. Radio je kao pomoćni i glavni trener u Zagrebu, pomoćni u reprezentaciji, oprobao se i u BiH (Čeliku). Prije tri godine je preuzeo Podravku. Sedam dana prije nego što će krenuti s projektom povratka Podravke u Europu, Zlatko je došao u Grude. Na tada prvi festival rukometa kojeg je organizirao ovaj ženski klub.

"Izuzetno cijenimo HŽRK Grude i ono što ti ljudi su u klubu rade za rukomet. Odlično je da postoji jedan takav klub, posebno jer svi znamo da je ženski rukomet u BiH zapostavljen i ostavljen na dnu. Grude je tu jedan vrlo svijetli primjer kako treba da se radi i taj klub je pravo osvježenje, ne samo za ženski nego za kompletan rukomet u BiH. Posebno je veliko zadovoljstvo kada vidim ovu djecu koja žele da rade, uče. Nekako se čovjek sjeti svojih početaka, govorio je tada legendarni Sarač koji je bio na dobrom putu s Podravkom, doveo je do polufinala EHF Cupa prošle sezone. A onda je došla korona i sve je morao ponovo. Nije bilo idealno kao prvi put, išlo je puno teže. Mučila se momčad", mučio se Sarač.

Ali nije se predavao. Stres i pritisak su bili sve veći, na kraju srce nije izdržalo. Sarač je otišao, ali onako baš kao što je trebao. Kao pobjednik.

Kopirati
Drag cursor here to close