Nogometne ikone

Zaboravljena legenda Paulino Alcantara

Bio je Messi prije Messija.
Sport / Nogomet | 19. 02. 2019. u 11:34 F.I. | Bljesak.info
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Spisak je sigurno veliki. László Kubala, Hristo Stoichkov, Romario i Rivaldo. Pa Ronald Koeman, Johan Cruyff, Michael Laudrup i Ronaldo. Ronaldinho, Maradona, Figo ili Eto’o. Ramon Villaverde, Sándor Kocsis, Evaristo de Macedo, Hans Krankl, Josep Samitier.

I još mnogo onih koje nenamjerno zaboravite, jer lista je zaista velika, ogromna i jednako je vezana za sve generacije katalonskog giganta.

Ali na vrhu te liste često je isto ime. Jedno od onih kojima je mnogima bilo važnije od ostalih i kojeg bi daleko više spominjali da je rođen tridesetak godina kasnije. Ali, nitko ne bira ni mjesto ni vrijeme gdje će se roditi, pa ni najveće legende. Ni Messi prije Messija.

Bila je davna 1896. godina i Andrés Bonifacio poveo je revolucionare u borbu za neovisnost Filipina od španjolske kolonijalne čizme. Među onima koji su na Filipine došli pod španjolskom zastavom bio je i Eduardo Alcantara - jedan od časnika stacioniran u Iloilou, gradu na jugoistoku otoka Panaya.

Tamo je lojalni vojnik upoznao i ubrzo oženio domaću djevojku Victorianu Camilian Riestra, a nakon devet godina službe i ratovanja za domovinu Alcantara je nju i sedmero djece - među kojima je bio i 1896. godine rođeni Paulino - spakirao i vratio se u Barcelonu. 

Tamo je nogomet još uvijek bio doslovno na svom startu. Barcelona je zahvaljujući Joanu Gamperi osnovana 1899., ali pravog, ozbiljno natjecanja na nivou čitave zemlje nije bilo, pa je u to vrijeme najcjenjeniji bio lokalni Kup Barcelone te prvenstvo Katalonije.

U gomili lokalnih klubova bio je i FC Galeano, klub kojeg su u Barceloni osnovali studenti medicine i mladi liječnici. Među njima je bio i ortoped Carcels Comamala koji je poznavao Gamperu ali i prvi na djelu vidio tada petnaestogodišnjeg došljaka Paulina Alcantaru.

Comamala je prijatelja natjerao da ovom nadarenom mladiću pruži priliku na Les Cortesu.

Video: Paulino Alcántara (drugi najbolji strijelac u povijesti Barce)

Tek 15 godina, četiri mjeseca i 18 dana imao je Alcantara kada je kao najmlađi u povijesti debitirao za prvi tim Barcelone. U navali s pet napadača, što je u to vrijeme bilo standard, dobio je priliku u katalonskom kupu protiv Catalá SC i zabio hat-trick u trijumfu od 9:0.

Međutim, i prije nego se stigao radovati i planirati karijeru nogometaša otac je stigao s lošom viješću - obitelj se vraća na Filipine. Tamo je Paulino usporedo studirao medicinu i igrao nogomet i to za malo poznati Bohemian Sporting Club.

Čak je zaigrao i za reprezentaciju Filipina koja je u jednom susretu razbila Japan s velikih 15:2. Ali unatoč svim priznanjima i statusu kojeg je u međuvremenu stekao u Aziji, Paulino se očajnički želio vratiti u Barcelonu i Europu.

Video: Paulino Alcantara

Sudbina - ili njegovo igranje s njom - je opet umiješala svoje prste. Krajem 1917. zarazio se malarijom i odbio je uzimati lijekove. Bio je spreman na sve samo kako bi se vratio u Barcelonu, Kataloniju i Španjolsku. Za vrijeme njegovog perioda u Aziji i Barca se patila i godinama je bila bez trofeja. Paulino će povratkom sve to nadoknaditi.

Vratio se i odmah preuzeo ključnu ulogu u timu, a uskoro dobio i poziv za reprezentaciju Španjolske. Međutim, dug roditeljima koji su ga pustili nazad bio je dovoljno veliki da je odbio put na Olimpijske igre u Antwerpen i posvetio se završnim ispitima na medicini.

Zato je za reprezentaciju odigrao tek pet utakmica i postigao šest golova. Doduše, i jedan od njih je bio dovoljan za mjesto u legendi.

U prijateljskoj utakmici protiv Francuske 30. travnja 1922. godine je pogodio mrežu, ali ne samo da je pogodio već je i probio, nakon čega je zaradio nadimak ''Trencaxarxes" što bi u slobodnom prijevodu značilo - onaj koji uništava mreže.

A nije da njegov moćni šut odavno nije bio poznat - tri godine ranije je na utakmici protiv Real Sociedada u dresu Barcelone s loptom u gol poslao i jednog policajaca.

S Barcelonom je Alcantara osvojio ukupno pet prvenstava Španjolske i još deset titula prvaka Katalonije. Odigrao je ukupno 357 utakmica i postigao 369 golova. Njegov rekord po broju postignutih golova je ponosno stajao do 16. ožujka 2014. godine kada ga je prestigao  - Leo Messi. Karijeru je završio 1927. Godine s tek 31 godinom.

''On je mogao postići gol kada to želi. Ili, još bolje, kada je to potrebno. Pravog suparnika nije imao. Postizao je golove tako jednostavno kao što diše'', pričali su godinama kasnije svjedoci vremena, ljudi, treneri, suigrači.

U godinama koje će doći malo je bilo mjesta za lijepe stvari i nogomet kakav je u svoje vrijeme igrao Alcantara. Paulino je bio na čelu Barcelonine uprave u razdoblju od 1931. do 1934. godine, i to nakon što je Joan Gamper izvršio samoubojstvo, a stadion u Les Cortesu ''zbog navijačkog izrugivanja nacionalnoj himni'' zatvoren odlukom vojske.

Iako je formalno bio stranac u Španjolskoj, Alcantara je imao svoju ulogu u najburnijem poglavlju moderne španjolske povijesti.

U vremenu najveće i najkrvavije španjolske podjele ikada sin vojnog časnika i kolonijalnog zapovjednika stao je na stranu generala Francisca Franca.

Nakon što se s početkom rata dobrovoljno pridružio nacionalističkoj vojsci Alcantara je s vremenom dobio čin pukovnika. Imao je važnu ulogu u svojevrsnoj fašističkoj legiji stranaca Frecce Nere (Crne strijele) koja je bila pod izravnim zapovjedništvom Benita Mussolinija.

U svoju je Barcelonu umarširao u siječnju 1939. pored generala Juan Yagüea, koji će u povijesti ostati zapamćen kao Mesar iz Badajoza gdje je za jedan dan dao ubiti više od deset posto ukupnog stanovništva.

Za lojalnost Francu Alcantara je nagrađen nakon rata i to pozicijom šefa španjolske Falange tradicionalista, fašističke stranke koja je vladala zemljom.

Godine 1951. doktor je kratko je bio jedan od trenera španjolske reprezentacije. Proživio je svoje dane u Barceloni i preminuo 13. veljače 1964. s tek 67 godina.

I bez obzira kako je izgledao njegov život nakon završetka igračke karijere i činjenice da je dugo u Barceloni njegovo ime bilo tabu tema, brojke koje je ostavio iza sebe ukazuju na to da je bio prva velika zvijezda nečega velikog što će kasnije postati Barcelona.

A postati i biti zvijezda u vremenu nasilnih rušenja režima i ratova svakako nije bilo lako.

Kopirati
Drag cursor here to close