Zlatna Rezerva vol. 40

Nogometna pravda za Jacka Whitea!

Pjesma kojom igrači izlaze na teren, odnosno taj komad pjesme koji sadrži moćan rif pjesme „Seven nation Army“ grupe White Stripes, pokazuje da i pjesme iz 21. stoljeća mogu postati klasikom.
Sport / Nogomet | 03. 07. 2018. u 14:00 Zlatna rezerva | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Rusi su, suprotno nečijim očekivanjima, do perfekcije doveli organizaciju SP-a. Mogli ste vidjeti neke do sada neviđene stvari – prilikom intoniranja himne na veikim ekranima i glavnom semaforu ide titl sa tekstom (karaoke za neupućene, a ima dosta igrača koji ne znaju), tu je i precizan odabir omiljene navijačke pjesme svake reprezentacije koja se pušta nakon svakog slavlja, odlično atmosferu podiže i odbrojavanje prije početnog udarca, a i sam izlazak na teren više je NBA-ovski nego ikad!

Sve reprezentacije izlaze na travnjak pod jakom paljbom rock himne „Seven Nation Army“ dvojca The White Stripes, koji praktično ne postoji već sedam godina, ali je pjesma od 2003. godine do danas postala apsolutni sinonim za velike sportske, poglavito nogometne događaje, jer se golovi na velikim arenama proslavljaju baš uz ovaj rif!

Petnaest joj je godina tek!

Pjesma je svjetlo dana ugledala 2003. na albumu „Elephant“, hvaljenoj i najboljoj ploči The White Stripesa, i to kao prva stvar na CD-u. Bila je i udarni singl, te je u godini izdanja ostvarila određene uspjehe na top – listama (sedmo mjesto u Velikoj Britaniji, ali zato podbačaj u SAD-u, tek 76. mjesto!), ali ništa antologijski upsješno. No, kako to uvijek biva sa velikim pjesmama, i „Seven Nation Army“ nije bio hit za jednu sezonu, nego je nastavio živjeti svoj život i kroz naredne godine, a s vremenom je pjesma postala zaštitni znak čitavog opusa Jacka Whitea, udarne sile iza projekta The White Stripes.

Iako je pjesma imala jako pamtljiv, ubitačno dobar i „popaljujući“ rif, iako ga lako možete odmumljati ili odzviždati, svejedno se pjesma teško probijala na vječnoj listi najboljih rock rifova svih vremena. Čak je i ugledni britanski magazin NME, inače sklon novijim stvarima nauštrb vazda prežvakanih klasika, na svojoj Top 50 listi svih vremena postavio rif iz ove pjesme tek na 46. mjesto! Prvi je rif iz pjesme „Back in Black“ grupe AC/DC, „Johny B. Goode“ je treći, „Paranoid“ je šesti, „Smoke on the Water“ je trinaesti, ali je prava uvreda za Jacka Whitea smještanje rifa pjesme „Brianstorm“ Arctic Monkeysa na drugo mjesto, a „Lonely Boy“ pomalo konkurentskih The Black Keysa je na četvrtom mjestu te liste!

PO-PO-PO-PO-PO-PO....

Lista je, inače, zaključena 2012. godine, a otada su i Brainstorm, a pomalo i Lonely Boy pali u zaborav, a rif sa dna ljestvice postao je apsolutno besmrtni klasik, zahvaljujući prije svega nogometu! Ne samo da svira prije početka svake utakmice na ovom Mundijalu, nego je svirao i na tri zadnja Europska prvenstva, a sve je počelo još 2003. godine kada je pjesma i objavljena. Tada su, naime, navijači Club Bruggea počeli navijanje na melodiju pjesme „Seven Nation Army“, pa je i sama uprava kluba ubrzo odlučila svaki postignuti gol kluba na svom stadionu proslaviti puštanjem djela pjesme sa famoznim rifom, na što bi se priključili i navijači svojom glasnom pratnjom. Zvuči poznato, zar ne?

Naravno, jer već pet sezona na Allianz Areni ista pjesma svira nakon svakog gola Bayerna. No, da bi došla do navijača minhenskog kluba, pjesma je zapravo napravila krug po Europi. Naime, navijači Rome su 2006., nakon utakmice protiv Bruggea u Kupu UEFA, bili oduševljeni onim što belgijski navijači rade, pa su pjesmu jednostavno „ukrali“ i proširili talijanskim stadionima, gdje su je jednostavno nazvali „Po Po Po....“, po logičnoj imitaciji rifa.

Poznata kao i Zidaneova glava u Materazzija

Nakon toga će je Talijani prihvatiti kao navijačku himnu prilikom osvajanja Svjetskog prvenstva koje se igralo tog ljeta u Njemačkoj, odakle se pjesma proširila posvuda – tako da danas više od 100 klubova i navijača pjeva pjesme na melodiju Jacka Whitea i taj famozni masni rif, koji nije odsviran na basu, kako bi se na prvu reklo, nego na poluakustičnoj gitari iz 1950. godine čiji je zvuk kroz pedalu spušten za oktavu.

Kako to biva u razvijenom svijetu, gdje se autorska prava jako poštuju, Jack White je naprosto oduševljen što njegova pjesma živi i 15 godina nakon prvog izdanja, a pogotovo što tantijeme kaplju li kaplju. Ne znamo koliko dobiva love za izvođenje prije svake utakmice Mundijala, ali vjerujemo da nije mala lova u pitanju.

No, mislimo da je Jacku Whiteu jednako draga spoznaja da je njegova pjesma postala apsolutni klasik, što pjesmama iz ovog stoljeća baš i ne polazi za rukom, a najviše u kontekstu činjenice da „Brianstorm“, pa i „Lonely Boy“ baš nemaju ni bizu takav status, a pogotovo ne takvu pozitivnu prijekciju za budućnost. Jer, „Seven Nation Army“ je ultimativni nogometni rif – i gotovo! A nogomet je, je l', besmrtan!

Kopirati
Drag cursor here to close