Nogometna ikona koja je gazila od zvijezda do trnja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Velikan europskog nogometa, nevjerojatno popularan i izvan Srbije, izvrsno lijevo krilo Crvene zvezde i kasnije Bastille, Dragan Džajić, navršava 75 godina.

Džajić je rođen 30. svibnja 1946. godine u Ubu. Već u petnaestoj godini postao član Crvene zvezde, jer je prethodno sjajno igrao na jednom turniru u Valjevu i lovci iz velikih klubova su ga odmah zapazili.

Kada je stigao do prve selekcije juniora, samo šest meseci kasnije prebačen je u prvu momčad. Debitirao je u svibnju 1963. u utakmici protiv titogradske Budućnosti s nepunih 17 godina.

Već u sljedećoj sezoni 1963/64 osvojio je prvi naslov i postao predvodnik nove generacije koja je tri puta uzastopce (1968, 1969. i 1970) i još jednom 1973. osvajala naslov najboljeg u prvenstvu Jugoslavije, usto osvojila i četiri Kupa Jugoslavije.

Za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju debitirao je 17. lipnja 1964. u Beogradu, u utakmici protiv Rumunjske (12). Na Europskom prvenstvu 1968. održanom u Italiji, Džajić je Firenzi, u dvoboju protiv tadašnjih svjetskih prvaka Engleza, u trku prevario braniča Wilsona, u šesnaestercu spustio na koljena kapetana Bobby Moorea i onda lobom prebacio Banksa koji je vidio loptu tek kada se našla u mreži i donio Jugoslaviji plasman u finale.

Finale je reprezentacija Jugoslavije nakon dvije utakmice, izgubila od Italije. Džajić je postigao gol za Jugoslaviju u prvoj utakmici, a s dva gola bio je najefikasniji strijelac tog Euroskog prvenstva.

Rekordnih 590 utakmica

Nastupio je na Svjetskom prvenstvu 1974. u Zapadnoj Njemačkoj, na kojem je reprezentacija Jugoslavije na otvaranju prvenstva igrala 0-0 s tadašnjim svjetskim prvakom Brazilom, potom postigla rekordnu 9-0 pobjedu protiv Zaira, a Džajić je postigao jedan gol.

Međutim, nakon prolaska u drugu fazu prvenstva, reprezentativci Jugoslavije nisu ponovili igre kao iz prve faze i zaredali su s 3 poraza, pa su se morali vratiti kući.

Dvije sezone (1975. i 1976) proveo je u Bastilli, gdje je za francuskog prvoligaša odigrao 80 mečeva, vratio se u Beograd i u Crvenu zvezdu, čiji je dres posljednji put nosio 28. svibnja 1978. u Mostaru. Za Crvenu zvezdu je odigrao rekordnih 590 utakmica, postigao 287 golova.

Crvena zvezda je Džajiću 1979. ponudila ulogu tehničkog direktora kluba s kojom je postigao najveće uspjehe u povijesti Crvene zvezde, osvajanje Kupa prvaka i Interkontinentalnog kupa 1991. Njegov mandat predsjednika Crvene zvezde, od 1998. do 2002., u teškim financijskim uvjetima i s neadekvatinim igračkim kadrom, okončao je s dva naslova prvaka i dva trofeja u kupu, da bi prihvatio i drugi mandat na funkciji predsjednika. Nakon loših rezultata Crvene zvezde i zdravstvenih problema, Džajić se 2004. povukao s mjesta predsjednika Crvene zvezde.

Džajić ima naslov – "treće zvezdine zvezde" i još uvijek je omiljen među navijačima, što se potvrdilo i na prigodnoj svečanosti gdje je momčad iz 1991. godine proglašena "šestom zvezdinom zvezdom", a među njima bio je i Robert Prosinečki.

Burna karijera i nakon odlaska u igračku mirovinu

Nakon burne igračke karijere imao je i burnu nogometnu zbilju. Kao jedan od vodećih ljudi Crvene zvezde prije desetak godina završio je u zatvoru pod sumnjom da je sudjelovao u nestanku pet milijuna eura iz klupske blagajne nakon transfera igrača iz Crvene zvezde u europske klubove.

U zatvoru se razbolio, na koncu optužbe nisu bile utemeljene i danas je Dragan Džajić na slobodi, živi mirnim životom, a na utakmice svrati ponekad. Oslobođen od optužbi doživio je satisfakciju i danas nije aktivan u nogometu.

Njegove reminescencije kako je vodio Crvenu zvezdu do naslova europskog prvaka uvijek su zanimljive. Mnogi su taj uspjeh smatrali svjetskim čudom…

"Osobno, bio sam svjesniji nego igrači, bio sam iskusniji i znao sam to. To, da je to čudo. Čovjek kad nešto radi mora imati najveće ambicije, a ja sam uvijek imao vrhunske ambicije. Osjetio sam u jednom trenutku da možemo do vrha. Kad smo eliminirali drezdenski Dinamo pomislio sam da možemo.

Bio sam jedini koji je molio Boga da dobijemo Bayern u polufinalu. Svi su bili protiv toga da nam ždrijeb dodijeli Bayern, i predsjednik Cvetković i igrači. Ali ja sam im govorio da ne možete biti najveći ako ne pobijedite dotad najvećeg. I tako je i bilo. Istina, u dramatičnim okolnostima, ali je bilo tako. Mi smo sami isprovocirali tu dramu u kojoj smo se bolje i sretnije snašli.

To je bio kolektivan uspjeh, a ja sam dio slave za sebe sklonio u srce. I danas u duši lijepo živim od tog uspjeha. Kad se samo sjetim da sam znao da možemo pobijediti Bayern usred Munchena! Znao sam jer smo imali igrače koji to mogu učiniti", kazao je kasnije Džajić.

Nogomet nekad i sad

Zanimljivo je i njegovo promišljanje o tome što se promijenilo u nogometu od 60-tih godina preko devedesetih, pa sve do danas.

"Ako gledate samo na nogomet kao igru, kad sam počeo igrati, mi smo također puno trenirali, ma čak i više nego danas. Onda se inzistiralo na fizičkim pripremama, sjećam se koliko sam trenirao. Mislim da danas najveći europski klubovi ne treniraju toliko. Svi bolji europski klubovi imali su jaču ligu, jače natjecanje u pravom ambijentu.

Za vrijeme bivše Jugoslavije bio je pravi ambijent. U Beogradu, Zagrebu, Skopju, Splitu, Nišu i Sarajevu stadioni su bili puni kad god smo gostovali. Mi smo bili sretni kad bi se iz Zagreba, Splita ili Sarajeva vratili s bodom. I tu se igrač stvara – u ambijentu. Što se tiče taktike, tu se malo promijenilo zbog novih ljudi, jačih medija i propagande.

Kad je reprezentacija Jugoslavije 1974. bila na Svjetskom prvenstvu prvi put se pričalo o potpunom nogometu, igrala ga je Nizozemska. Tada je svatko počeo propagirati svoj način igre, no nogomet je ipak ostao nogomet. Mijenjali su se sustavi, ali ne mogu razumjeti zašto se nije igralo preko krila. Priča se da se igra s dvije špice, ma što je to?! Možeš staviti i četiri igrača u špicu, ali otkud će doći lopta lakše, iz sredina ili krila? Naravno, s krila.

Što se tiče trčanja igrača koji danas pretrče 12 kilometara, jer se sve to mjeri, ne marim za to. Ne volim statistiku u nogometu. Možda ja nisam u pravu, možda sam demode, ali ne volim vidjeti trenera s olovkom da nešto piše za vrijeme utakmice. Ne mogu osporiti Beniteza i Gaala, ali ih ne volim kad nešto bilježe. Pa, nije to školski sat, vi kad postavite momčad, morate znati kakve igrače imate i što potom imate pisati. Tako ja gledam na nogomet. Govoreći o trčanju, i mi smo znali u velikoj utakmici pretrčati tko zna koliko kilometara”, govorio je Džajić.

(Izvor: Nogometna riznica)