Zlatna rezerva vol. 47

Nogomet se ne vraća kući zbog kukavičluka

Mogu engleski mediji dizati Garetha Southgatea u nebesa i zahvaljivati mu na svemu, ali je činjenica da je njegova ziheraška taktika dala Hrvatskoj priliku vratiti se u život!
Sport / Nogomet | 12. 07. 2018. u 11:26 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sinoćnje polufinale imalo je sve što je bilo potrebno Englezima za prolazak u finale, jako otvaranje, rani gol – i Hrvatska koja je ponovno u utakmicu krenula olovnih nogu i u formaciji koja se gubila na terenu.

Sve što je toliko nahvaljeni Southgate trebao učiniti je bilo – nastaviti pritisak i demontirati protivnika! I što je učinio? Ništa!

Englezi su ostali u kontroli lopte, ali nisu bili odveć opasni, zatvorili su se, što bi rekao moj beogradski prijatelj, k'o Srbija protiv Švicarske, čekajući da nakon 85 minuta igre sudac odsvira kraj!

Ono  kad vratiš protivnika iz mrtvih!

Za jedno polufinale totalno diletantska postavka igre nakon stečene prednosti! Sve što je Southgate naumio bilo je ispucavanje dugih lopti na hitrog Sterlinga i čekanje nove prilike iz prekida. Sve što je time dobio bilo je kupovanje vremena za Zlatka Dalića i Hrvatsku, koji su se nakon šoka i očajnog prvog poluvremena u drugo vratili kao bolja momčad.

Živi mrtvaci, umorne noge, istrošeni igrači, nema kako nisu glasile objave o stanju hrvatskog tabora u engleskim medijima, a najgore u svemu je što je Gareth Southgate u to čvrsto povjerovao. I što je onda nakon Perišićevog gola, baš kao u filmovima o probuđenim zombijima, njegova momčad nestala s terena, baš kao ljudi od krvi i mesa u strahu od najezde „neživih“.

Hrvatska gladijatorska završnica

Dakle, očajno loše vođenje njihovog izbornika s  jedne, onda onaj ogroman teret „It's coming home“ euforije koji se u svojoj raskoši pokazao nakon izjednačujućeg gola Hrvatske, s druge strane, Engleze su od pobjednika pretvorili u poražene.

Sve otada bilo je u nogama Hrvatske, probuđene, gladne, odlučne – i hrabre! Najednom je na terenu zavladala samo jedna reprezentacija, Englezi nisu napravili skoro pa ništa u napadu. Sve te nazovi zvijezde, a u osnovi osim Tottenhemovih igrača, tek pomoćni radnici u najsjajnijim klubovima Premiershipa, najednom nisu imali ideje, nisu imali načina kako odgovoriti na srčanost i probuđeni forsaž  Hrvatske.

Ali, pazite, Hrvatske koja je čitavih 45 minuta odigrala kao reprezentacija nedostojna finala, s Rakitićem koji je nijemo promatrao kako ga obilaze lopte, Modrićem koji nije znao gdje uopće stajati, s Brozovićem i Strinićem koji su pasove bacali u aut, Mandžukića izgubljenog u dvoredu Engleza i Perišića koji je bio duplo sporiji od Walkera.

It's coming… it's coming…no!

A onda, od 65' nadalje… cijela ta očajna Hrvatska hvata dah – i kreće – Mandžukićev pogodak za 2:1 bio je samo šlag na tortu jedne hrabre igre, jednog trijumfa srca i volje nad promašenom, kukavičkom taktikom trenera koji je htio postati modna ikona s prslukom po kojem će ga pamtiti svi oni koji će u budućnosti spominjati tu trijumfaln generaciju Engleske koja je 2018. osvojila Mundijal.

Htio je, ali je bio kukavica. Hrabre, s druge strane, prati sreća. I hrabri koriste i najmanji promil prilike. Hrvatska je iskoristila sve što im je Southgate pružio – i sve ostalo je priča za povijest. Za legendu, koja će se prenositi s koljena na koljeno.

A svega toga vjerojatno ne bi bilo da su Englezi imali trenera koji razumije kada je protivnik zreo za dokusurivanje. Ovako, samo je dirnuo u uspavanu zvijer, koja je itekako znala iskoristiti pruženu priliku!

Foto: FIFA.com / Gareth Southgate
Kopirati
Drag cursor here to close