Dupli pas

Madjer - najveća pustinjska lisica

Rabah Madjer jedan je od najvećih afričkih nogometaša ikad. Kao igrač je uspio, kao izbornik još nije.
Sport / Nogomet | 10. 06. 2018. u 10:32 Feđa Ibrulj | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iz današnje perspektive izgleda nevjerovatno ali je podatak tačan. Od 1934., kada je Egipat pružio solidan otpor Mađarima u Napulju, do 1970. godine na Svjetskim prvenstvima nije bilo reprezentacija s afričkog kontinenta.

Za predsjednikovanja Sir Stanleya Rousa FIFA je u potpunosti ignorisala Afriku, koja je za jedno mjesto na Svjetskom prvenstvu trebala proći dodatne kvalifikacije s pobjednikom azijske zone. Rous - koji se jednom pohvalio odlukom FIFA-e da afričkim zemljama pošalje po dvadeset nogometnih lopti - će to kasnije skupo platiti u utrci s Joaom Havelangeom, no to je druga priča.

Kvalifikacije za SP u Engleskoj u Africi nisu ni igrane, obzirom da su se savezi ovih zemalja udružili u bojkotu, pa su pred Mundijal u Meksiku u FIFA-i po prvi put odlučili garantirati jedno mjesto pobjedniku afričke zone kvalifikacija.

Blagoje Vidinić, nekadašnji golman Vardara, beogradskog Radničkog i OFK Beograda te srebreni olimpijac iz Melbournea i zlatni iz Moskve, prvi je kao selektor izborio SP s jednom afričkom selekcijom, i to predvodivši Maroko do Meksika.

Četiri godine kasnije Vidinić je opet stigao do završnice, i to na klupi Zaira, a Afrikanci su na prvu pobjedu čekali sve do 1978. kada je u Argentini Tunis svladao Meksiko. Prva odluka Havelangea kao novog predsjednika FIFA-e bilo je proširenje Svjetskog prvenstva, a među 24 ekipe u Španiji mjesto su dobili Alžirci i Kamerunci, no status afričkih timova i dalje je bio - najblaže rečeno - egzotičan.

“Nisam igračima puštao snimke utakmica Alžira, mislio sam da će smijati”, govorio je selektor tadašnjeg aktualnog evropskog prvaka Zapadne Njemačke Jupp Derwall prije prve utakmice u grupnoj fazi. “Ako izgubimo od Alžira sjedam u prvi voz za München”.

Nijemci su se rugali Alžircima

“Sedmi gol ćemo posvetiti svojim ženama, osmi kućnim ljubimcima”, govorio je u jednako podcjenjivačkom tonu kapiten te selekcije Karl-Heinz Rummenigge.

Dobro, u to vrijeme je Zapadna Njemačka bila strašno jaka, uostalom kasnije će stići do finala, jer imali su Schumachera, Stilkea, Breitnera, Magatha, Hrubescha. Velika imena koja će nakon prvih devedeset minuta na Mundijalu šokirati "pustinjske lisice" predvođene tada nepoznatim a danas legendarnim Rabahom Madjerom, u to vrijeme igračem Nasr Athlétique de Hussein Dey kluba iz Alžira.

Ekipa je to za koju su kasnije pisali da je nasljednik one koja je napustila Francusku 1958. godine formirajući u svojoj domovini Front de Libération koji se borio za nezavisnost Alžira. Jedan od preživjelih bio i Rachid Mekhloufi, legenda Saint-Étiennea, koji je na dvadesetu godišnjicu nezavisnosti vodio svoju selekciju kao selektor.

„Zbog povezanosti između tima i naroda njihove izjave smo uzeli kao uvrede, poniženje naše nacije. Na terenu smo bili motivisani, nismo dozvolili da se neko igra našim dostojanstvom“, govorio je tada Mekhloufi.

Na El Molinónu u Gijonu tog se 16. juna 1982. naguralo gotovo 42.000 ljudi koji nisu ni slutili da će svjedočiti jednom od najvećih iznenađenja u povijesti svjetskih prvenstava. Već prvo poluvrijeme iznenadilo je Nijemce - Alžirci su igrali dobro i bili ravnopravan protivnik, ali i dalje je u zraku visilo uvjerenje da će ih jedan gol slomiti. I došao je 54. minut i došao je gol, ali na strani na kojoj ga niko nije očekivao. Alžirci su odigrali kontru, Lakhdar Belloumi je izbio sam pred Schumachera koji je nekako uspio odbiti loptu, ali samo do Rabaha Madjera koji je natrčao i poslao je u mrežu.

Karl-Heinz Rummenigge je izjednačio na asistenciju Felixa Magatha, trebao je to biti vjetar u leđa Nijemcima, ali uslijedio je novi šok. Nije to bila nikakva slučajnost; Alžirci su do gola izmijenili devet dodavanja i to pod pritiskom Nijemaca. Salah Assad je ubacio s lijeve strane, Belloumi natrčao i zabio. 2-1 - jedno od najvećih iznenađenja u istoriji fudbala.

- Bili smo na okupu od 1979. godine, sjajno smo se poznavali. Igrali smo bez kompleksa, svijetu smo ponudili nešto novo. U to vrijeme je Zapadna Njemačka po meni imala najbolji tim. Zato je pobjeda bila tako posebna, priča godinama kasnije Madjer.

No, kako to obično bude u sportu, slavlje je udarilo u glavu Alžircima koji već sljedeću utakmicu gube od Austrije. Austrije koja će im baš zajedno sa Njemačkom na kraju zagorčati život. U posljednjom kolu Alžir je savladao Čile, imao je dvije pobjede ali nije prošao dalje. Jer su Zapadna Njemačka i Austrija kreirale najveću sramotu svjetskog nogometa. Njemačka je pobijedila 1:0, Austrijanci su statirali do kraja, rezultat je odgovarao i jednima i drugima, samo ne Alžircima. Svi su bili zgroženi, od Eberharda Stanjeka komentatora ARD-a, publike na stadionu pa i nekadašnjih igrača Zapadne Njemačke. To nije pomoglo Alžircima, morali su se vratiti kući gdje su dočekani kao heroji.

 Majderova osveta pet godina kasnije

Rabah Majder je nakon Španije potpisao za Racing iz Francuske, pa je završio na posudbi u Toursu, prije nego što će prijeći u Porto. S reprezentacijom će biti i u Meksiku, ali je već u prvoj utakmici protiv Sjeverne Irske zaradio tešku povredu. Igrao je u nastavku, ali nije bio pravi, ni on ni njegova reprezentacija - iz grupe u kojoj su bili i Španija i Brazil otputovali su kući. Zato će već naredne sezone s Portom doći do finala Kupa prvaka i - Bayerna.

Bavarci su vodili golom Kögla čitavih pedeset minuta, dok su svoje prilike propuštali Madjer, Futre. I onda tri minute za povijest. Prvo Madjer postiže gol petom, potom tri minute kasnije pravi ludnicu na lijevoj strani, centrira a Brazilac Juary baca u očaj navijače Bayerna. Utakmica koja je dugo vremena konkurisala za jednu od najboljih u finalima ovog takmičenja.

- Bio je to lud gol, zabio sam ga na instinkt i sigurno ga nikada neću zaboraviti. Nisam imao vremena za razmišljanje, znao sam da iz te pozicije mogu zabiti samo petom. Najdraži? Ne. Onaj protiv Nigerije koji nas je odveo u Španiju, za pobjedu, taj ima prednost. Zbog tog gola sam plakao. Ipak smo prvi put otišli na Svjetsko prvenstvo, kaže Madjer. Na kraju te godine, Porto je uzeo i Interkontinentalni kup, i to s Tomislavom Ivićem na klupi. Savladali su u Tokiju Penarol 2:1 nakon produžetaka. Utakmica je igrana po snježnoj mećavi, na rubu regularnosti.

- Kao da smo bili na Arktiku, ali smo bili nabrijani, jer igraš za naslov svjetskog prvaka. Nismo mogli igrati kako je trener tražio, uopšte se nismo mogli kretati po terenu normalno, ali smo pobijedili. Madjer je pogodio s trideset metara.

- Uopšte nisam vidio gol. Tek golmanovu siluetu koji je istrčao, pa sam šutirao. Lopta je nekako ušla u gol, sjeća se Madjer koji je će nekoliko mjeseci kasnije biti na korak do potpisa ugovora s Bayernom, ali je zbog povrede sve propalo. Porto je napustio 1991. godine, još malo je igrao u Kataru gdje je završio karijeru. Jedan od najvećih afričkih fudbalera ikad. Kao igrač je uspio, kao selektor se još nije. Alžir nije uspio dovesti u Rusiju, i to kao nasljednik Vahida Halilhodžića. Po preuzimanju reprezentacije "naletio" je na medije koji su mu zamjerili što deset godina nije nikoga trenirao, povlačilo se pitanje diplome.

- Ono što sam napravio kao igrač, iskustvo koje sam stekao. To je moja diploma. Koga zanima neka pogleda na YouTubeu, poručio je tada Madjer. I definitivno vrijedi pogledati. Jer danas je malo takvih kao što je bio Rabah.

Kopirati
Drag cursor here to close