Tekst članka se nastavlja ispod banera
Što možete očekivati od momčadi koja je recimo u prethodnih šest izlazaka na europsku scenu eliminirana svaki put u prvom kolu? Ništa, baš kao što nisu ništa očekivali ni navijači Steaue. Jesu li igrači očekivali da mogu otići do kraja? Nisu.
Niti onda kada im je Valentin Ceausescu, sin diktatora Nicolaea ušao u svlačionicu nakon prolaska u četvrtfinale i rekao da idu do kraja. Čim je napustio svlačionicu, igrači su skoro prasnuli u smijeh. Steaua prvak Europe. I dalje je zvučalo nemoguće. Te godine, Steaua je prvom kolu eliminirala danski Vejle bez većih problema, nakon toga i mađarski Honved. Dobro, to su bila vremena kada su Kup prvaka igrali samo prvaci i uz malo sreće u žrijebu ste mogli daleko dogurati.
U prava dva kola prvak Rumunije je bi posebno efikasan na domaćem terenu, jednima i drugima su utrpali po četiri komada. U četvrtfinalu su igrali protiv prvaka Finske Kuusysija. Prva utakmica u Bukureštu je završila bez golova.
- Na temelju svojih sjećanja na tu sezonu mogao bih napisati desetak knjiga. Dvije utakmice protiv Finaca su posebna priča. U Bukureštu smo igrali unatoč činjenici da se cijela država borila s poplavama. U jednom trenutku je izgledalo kako nema šanseda se utakmica odigra, ali je onda vojska koja je bila naš pokrovitelji, skočila u pomoć. Sušili su teren s dva helikoptera.Loši su bili uvjeti i u Finskoj. Tamo je bilo snijega. Znam da je stadion bio pun, 30.000 ljudi je došlo da vidi momčad iz Rumunjske. Dugo je i tamo bilo 0:0, a onda smo zabili gol pred kraj, sjeća se jedan od junaka naše priče i čovjek koji će par mjeseci kasnije svojim obranama uči u povijest. On se zove Helmuth Duckadam.
Penali specijalnosti
Helmuth je rođen blizu mađarske granice u Semlacu u zapadnoj Rumunjskoj. Počeo je igrati za svoju lokalnu momčad prije nego što se pridružio obližnjem UTA Aradu 1982. godine i tamo je privukao pažnju izbornika reprezentacije. Nakon jednog nastupa za repku, ugrabio ga je najuspješniji klub u zemlji, Steaua iz Bukurešta. Neki od njegovi suigrača su znali reći kako je on bio tek prosječan golman, ali da je penale sjajno branio.
- Može se reći kako su penali bili moja specijalnost. Ostajao sam nakon treninga satima sa suigračima, kladeći se koliko penala mogu obraniti. To mi je kasnije jako puno pomoglo. Jesmo li očekivali da ćemo uzeti naslov? Nismo, samo smo željeli igrati što je moguće bolje za ljude koji su nas plaćali. Zauzvrat ti ljudi su nam itekako pomogli na putu prema trofeju. Valentin nam je osigurao sjajne pripreme. Do proljeća smo bili čvrsti poput bikova. Pomogao nam je da kod kuće treniramo pod reflektorima, što bi obično bilo nemoguće zahvaljujući ograničenjima potrošnje električne energije koje je uspostavio komunistički režim, govori Helmut koji je prvo pomogao svoj momčadi da preskoči Anderlecht, prije nego što izaći 7. svibnja na teren stadiona Ramón SánchezPizjuán koji je ustvari bio domaći za Barcelonu.
Obranio je jedan, dva, tri, četiri penala...
Barcelona je imala sve. Kvalitetnu momčad, veliku podršku navijača, ali nije mogla protiv čovjeka koji je izgledao kao da ima sto ruku. Duckadam je prvo zaključao svoj gol u regularnom tijeku, a onda je to isto ponovio u produžecima. Ali to je bilo ništa u poređenju s onim što će napraviti prilikom izvođenja penala.
- Ja sam nekako zamišljao da smo na treningu. Prvi je bilo najteže pročitati, Ramón Alexanko je šutirao, ne previše visoko, ne previše jako. Njihov golman je također dobro branio, išao je jednom desno, drugi put lijevo. Ja sam odlučio ići desno. Imao sam dobre, jake noge i gurnuo se do krajnjih granica da zaustavim i taj drugi šut, pojašnjavao je jednom prilikom Duckadam.
U trećoj seriji je ostao na istoj, desnoj strani, a onda je došao trenutak odluke. MarcosAlonso je samo golom mogao ostaviti Barcelonu u životu.
- Prvo sam ga pustio da misli da idem lijevo. Kad se približavao, lagano sam se pomaknuo udesno, a zatim iznenada skočio lijevo. Vidio je kako mijenjam smjer, mislio je da ću nastaviti ići desno i slabo pucao u lijevu. Kad ovako pričate, gotovo zvuči lako, ali kad vas u finalu gleda 70 000 ljudi, čini se puno složenijim, pojasnio je heroj Steaue. Heroj za jednu noć.
Skoro da više nije ni branio
Iako bi danas takav golman automatski osigurao veliki transfer, Helmut je jednostavno nestao sa scene. Pričalo se sve i svašta, gradile su se teorije zavjere. Išlo se toliko daleko da se pojavila informacija kako je za nagradu od Real Madrida dobio Mercedes, odnosno da su mu jednu ruku slomili ljubomorni Valentin i njegova ekipa. Bolje rečeno da su ga propucali. Ono što jeste istina, Helmut nije želio braniti na jednoj utakmici nakon finala, u domaćem prvenstvu jer je bila dogovorena, kako bi jedan od njegovih suigrača osigurao titulu najboljeg strijelca. Izbačen je iz momčadi, novčano je kažnjen u visini tadašnje dvije svoje plate.
Istinu zna samo Helmut
Kasnije se pričalo i pisalo o tome kako je za vrijeme eksplozije černobilskog reaktora negdje trenirao iako nije smio jer je trava bila kontaminirana. Međutim, istina je sljedeća. Dva mjeseca nakon finala, Helmut je osjetio kako mu trne desna ruka. Bolove u toj istoj ruci je osjetio prije finala i to puno ranije.
- Nisam obratio pažnju, niti sam želio da se žalim. Kasnije mi je utvrđena aneurizma u desnoj ruci. Operiran sam malo prije finala Interkontinentalnog kupa protiv RiverPlatea u Tokiju. Putovao sam u Japan i pridružio se timu, čak sam se bacao u cilju kako bi me novinari mogli fotografirati u akciji. Morao sam samo paziti da uvijek sletim na lijevu ruku. Ali vrlo brzo, liječnici su rekli da je previše opasno za mene da nastavim igrati. Tada sam izbačen iz momčadi, vrlo brzo sam s visokih spao na niske grane. Ali nije bilo veze s tom pričom kako me je upucao član obitelji Ceausescu, Nico najmlađi sin rumunjskog diktatora i brat Valentina, demantirao je oštro sve špekulacije i priče, Duckadam. Koji je se i dalje mučio s rukom, čak je imao nekoliko operacija, ali više nije mogao braniti.
Ostao je bez novca, jednom vrijeme je radio u graničnoj policiji. Čak su mu uzeli kuću, jer je u pitanju bila restitucija, ali nije na kraju ostao na ulici. Rukavice s velikog finala je prodao.
- Ljudi sanjaju o parama, platama, skupim kolima. Ali, moja sjećanja to ne mogu da kupe, zbog te noći u Sevilli, mogu da kažem da sam sretan čovjek.
Probao je živjeti u Americi, ali nije išlo. Istinu o tome što se dogodilo s ovim golmanom nakon finala zna samo on. Ostaje činjenica da je Duckadam kao golman nakon tog finala imao mnogo više za ponuditi i da nije zaslužio život koji je imao nakon te noći u Sevilli. Jednostavno, sudbina se okrutno poigrala s njim.
