Tekst članka se nastavlja ispod banera
Kada danas pogledate imena klubova koji su nastupali u ovom takmičenju koje je trajalo devet godina, na prvu možete pomisliti da se radi o nekoj recimo skraćenoj verziji Lige prvaka. Tamo negdje na samom početku kada smo imali osam momčadi. U to vrijeme kada je osnovan Latin Cup ili Copa Latina, definitivno je bilo to najkvalitetnije nogometno takmičenje u Europi. Do tada je tu na sceni bio Mitropa Cup.
Ideju o pokretanju Copa Latine je još davne 1925. godine u svojoj glavi imao španjolski novinar Alberto Martín Fernández. Međutim, ista je ostala u zraku sve do završetka rata, kada priča pada na plodno tlo zahvaljujući Fernándezu, ali i ljudima kao što su general Moscardó te Armando Muñoz Calera u to vrijeme prvi čovjek španjolskog saveza. Fernández je razmišljao o okršajima najboljih klubova Španjolske, Portugala, Italije i Francuske. Muñoz Calero je uspio povezati četiri saveza, pa je na kraju odlučeno da i oni prikupljaju bodove tako što onom iz kojeg dolazi pobjednik pripadaju četiri boda, finalistima tri, trećem dva i četvrtom jedan bod.
Barcelona prvi pobjednik
U početku priča je išla u pravcu da se igra u nekom formatu po skupinama ili nokautom fazom uz utakmice na domaćem i gostujućem terenu. Na kraju su se zbog ograničenih resursa organizatori odlučili za četiri momčadi i nokaut sustav prvaka iz četiri zemlje. Domaćin turnira se rotirao.
Čast da bude domaćin prvog Latin Cupa pripalo je Španjolskoj, što je nekako i logičan slijed stvari. Igralo se u Madridu i Barceloni, a sudionici su bili prvaci, Barcelona, Sporting, Torino i Stade de Reims. Tadašnji Estadio Chamartín je bio domaćin jednog polufinala i finala, druga utakmica polufinala i susret za treće mjesto se igrao na Camp de Les Corts stadionu u Barceloni. Važno je reći da je na ovom turniru nastupila momčad Torina, sastavljena od igrača iz drugih klubova Serie A, dva mjeseca nakon tragedije, avionske nesreće u kojoj je poginula kompletna momčad jedna od najvećih koju je europski nogomet ikada imao. Ovaj Torino koji se pojavio u Španjolskoj je jednim dijelom barem imenom bio nasljednik onog kojeg su zvali " Grande" Zato i ne čudi što je publika navijala za goste iz Italije.
Ipak u polufinalu je hat-trick Fernanda Peyroteta bio više nego dovoljan Sportingu za pobjedu nad Torinom 3:1. Mediji u Italiji su što je u tom trenutku bilo pomalo nevjerojatno smatrali da njihovu zemlju trebao predstavljati neki drugi klub, Inter ili Milan, koji bi smatrali su osvjetlao obraz naciji. U drugom polufinalu, Barcelona je potopila Stade de Reims 5:0. Nakon što je momčad iz Francuske izgubila i od Torina u duelu za treće mjesto, mediji u Francuskoj su se poprilično zabrinuli. Pisali su kako je Stade de Reims u vrhu francuskog nogometa, na međunarodnoj sceni na dnu.
Barcelona je baš u finalu ovog novoformiranog takmičenja osvojila prvi međunarodni trofej predvođena napadačem Césarom koji je bio prvi strijelac kluba. Ova titula je došla navijačima Barcelone kao melem na ranu nakon onih 11:1 protiv Reala u finalu Kupa i odluke da se ukloni zastava Katalonije iz grba. Basora i Seguer su postigli po gol za Barcelonu koja je igrala u sastavu Velasco, Calvet, Curta, Calo, Gonzalvo III, Gonzalvo II, Basora, Seguer, Canal, Cesar i Navarro. Odmah je, međutim, organizacija turnira naišla na teške kritike. Nakon toga France Football je napisao:
'' Kup je pokazao brojne nesavršenosti koje bi mogle ugroziti njegovu budućnost."
List je posebno kritizirao vrijeme održavanja turnira s obzirom na to da je stigao na kraju sezone.
Ponovljeno finale četiri sata i 25 minuta
Već sljedeće godine organizatori su se našli u dodatnim problemima, jer je 1950. godine igrano Svjetsko prvenstvo. Juventus, Milan i Inter su odbili nastup pa je došao četvrti Lazio bez nekih bitnih igrača. Slična je stvar bila i s Atletico Madridom koji se u odsustvu reprezentativaca morao pojačati igračima iz Real Madrida i Real Valladolida. Uz sve probleme koje je imao Lazio, Rimljane je uhvatio neki virus pa su stradali u polufinalu protiv Benfice 3:0. Iznenađenje je napravio Bordeaux odličnom partijom protiv Atletico Madrida. U finalu je Benfica vodila 2:0, Bordeaux je odgovorio preokretom za 3:2, na kraju nije bilo pobjednika (3:3). Ponovljena utakmica dan poslije je sada već možemo reći pomalo antologijska. Opet je završila bez pobjednika 1:1, ali je ovaj put odlučeno da se igra kao u hokeju, dok neka momčad ne zabije gol. Igralo se zamislite četiri sata i 25 minuta, prije nego što će Benfica slomiti otpor Francuza.
Treće izdanje je proteklo u totalnoj dominaciji Milana koji je bio predvođen njihovim švedskim triom Gre-No-Li. Mario Renosto se proslavio s tri gola u polufinalu (Atletico), Nordahl je u finalu napravio isto za slavlje 5:0 kontra Lillea koji je upao kao zamjena za Nicu.
Tek u trećem izdanju organizatori i pokretači priče su došli na svoje. U Parizu su pojavio Juventus s Sárosijem trenerom i kapetanom Giampierom Bonipertijem, Barca s Kubalom, Nica i Sporting iz Portugala. U finalu su Katalonci slomili nekako otpor Nice zahvaljujući Césaru. Organizatori su zaradili tada velikih 27 milijuna franaka. S obzirom na to da je bio završen jedan ciklus, Španjolska federacija je po broju bodova bila najbolja za trofej.
I Real do naslova na kraju
Ipak kako je vrijeme prolazilo, organizatori su se mučili, klubovi su odustajali, morale su se tražiti zamjene za prvake. 1953. je bila godina u kojoj je Reims konačno prekinuo prokletstvo i postao prvi francuski klub koji je uzeo trofej. Dva pogotka Raymonda Kope dovela su ih do impresivne pobjede od 3:0 u finalu nad Milanom. Već sljedeće organizatori su morali otkazati turnir i tada je postalo jasno kako ovaj Kup neće preživjeti. Naravno razlog je bilo svjetsko u Švicarskoj.
Kada je 1955. godine, Real u Parizu tukao Reims sa 2:0 za svoj prvi trofej, malo tko je očekivao da će isti klubovima imati novi okršaj za manje od godinu dana u okviru Europskog kupa iz kojeg će nastati zvanično Liga prvaka. Formiranje Europskog kupa bio je ekser u kovčeg već posrnulog Latin Cupa.
I do kraja su odigrana još samo dva turnira. Posljednja dva su pripala domaćim momčadima. Prvo Milanu, pa Realu. Svoje ime u povijesti ovog je upisao i legendarni Di Stéfano, strijelac jedinog gola u finalu 1957. godine na domaćem terenu protiv Benfice. To je bilo posljednje izdanje turnira ikada. Na kraju drugog četverogodišnjeg ciklusa, koji je ponovo pripao Španjolskoj, priča je definitivno završila.
Ambiciozan eksperiment koji nikada nije prevladao organizacijske nedostatke i nije uspio uistinu zaokupiti pažnju pristalica, je nestao sa sceni. Dobrim dijelom zahvaljujući i pojavi novog takmičenja, Europskog kupa. Iako nikada nije dostigao nivo ili značaj prijeratnog izdanja Mitropa Cupa, ovo takmičenje zaslužuje neko svoje mjesto u povijesti razvoja europskoj nogometa kao prije svega važna stepenica ka stvaranju Europskog Kupa ili Kupa prvaka kasnije.
