'Glavni igrač'

Bukovi, trener inovator, tvorac jakog Građanskog

On je bio najzaslužniji što je prvo usporio napade Austrijanaca i što je njegova selekcija napravila preokret, a svjedoci su pričali kako je Bukovi igrao za trojicu.
Sport / Nogomet | 31. 12. 2020. u 09:07 Feđa Ibrulj | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Márton Bukovi je bio sjajan igrač ili i vrhunski trener. Njegova prva momčad se zvala Ékszerészek., imao je samo 16 godina. Već tamo 1925. godine će otići u Italiju, provesti jednu sezonu u sastavu Albe iz Rima, jednom od četiri na čiji će temeljima nastati Roma. Uskoro će se početi pričati o profesionalizmu u nogometu, a Márton će se vratiti kući, u Mađarsku. Pojavio se na treningu tadašnje MTK Hungarije. Gyula Feldmann trener je promatrao Mártona koji u tom trenutku i nije pokazao sve ono što je znao. Feldmann je nakon pola sata rekao:

- Idi kući sine. Nemaš dovoljno snage, moraš ojačati. Vrati se za godinu.

Márton nije otišao kući, već je svratio u susjedstvo, u Ferencvaroš. Tamo ga je široko raširenih ruku dočekao István Tóth trener. Feldman je vrlo brzo shvatio svoju grešku, za pola godine Bukovi postaje reprezentativac, jedan od najboljih mađarskih igrača u tom trenutku. Djelovao je kao pravi vojskovođa na terenu. Smatrali su ga jednim od najobrazovanijih veznih igrača u Europi. Istinski dirigent svoje momčadi. Jednostavno dominirao je na terenu.

- Igrali smo protiv Hungarije, György Orth je bio igrač kojeg sam čuvao. Moja momčad je slavila 4:1, Orth je igrao odlično, ali i ja sam igrao. Navijači Hungarije su bili očajni. Nakon utakmice Orth mi je prišao i poljubio me. Novine su dana poslije bile su pune pohvala na račun Ferencvárosa. Svi su pisali o tome kako su Bukovi i Orth dva najbolja igrača na terenu.

Nije bio strijelac, ali jeste glavni igrač

Već u prvoj sezoni, Ferencvaroš je osvojio duplu krunu, dok je sljedeće Bukovi proglašen za najboljeg igrača Mađarske. Ferencvaroš je u to vrijeme kao jedna od najboljih europskih momčadi putovala na turneju po Južnoj Americi, gdje je Bukovi bio u centru pažnje. Brazilska je javnost je goste dobro prihvatila, a 50.000 prisustvovalo je uvodnoj utakmici. U lokalnim novinama "Journal do Brasil" pisalo je kako je to "najbolja momčad koja je posljednjih godina došla u Brazil", a mađarsku "sjajnu tehniku i sklad momčadske igre" povezali su "kratkim, preciznim dodavanjima".

Video: Márton Bukovi legendarni trener Građanskog & Dinama

Nešto malo prije toga, Bukovi je u dresu reprezentacije odigrao jednu od svojih najboljih utakmica. 25. septembra 1927. godine, na kultom Nep-u. Mađarska je slavila 5:3, igralo se u okviru Centralno Europskog Internacionalnog Kupa. Strock, Takacs, Kohut, Holzbauer i Hirzer su bili strijelci za Mađarsku, ali je glavna faca na terenu bio Bukovi.

On je bio najzaslužniji što je prvo usporio napade Austrijanaca i što je njegova selekcija napravila preokret, a svjedoci su pričali kako je Bukovi igrao za trojicu. Nažalost, Bukovi su uskoro i povrijedio, pa je probao svoje mjesto pod suncem naći u Francuskoj, Sète je bio njegov klub. I tamo je osvajao trofeje, ali je nakon dvije sezone odlučio zaključiti igračku karijeru.

Inovator na polju taktike, treninga

U trenerski posao se zaljubio jako brzo, kada je lokalne klince baš na ulicama grada u kojem je završio igračku karijeru počeo spašavati batina. Kako? Jednostavno. Objasnio je klincima da probaju malo kombinirati, da spuste loptu, kako ne bi porazbijali stakla na okolnim kafićima, restoranima. U polušali je govorio da je tu započeo proces kritičkog promišljanja taktike.

Uskoro će Bukovi svoj posao početi obavljati ozbiljno, u klubu, juniorskoj momčadi. Odmah je krenuo s nekim novim metodama kao što su pojedinačni treninzi prilagođeni potrebama i kapacitetima svakog igrača ponaosob. Uz to, izbacio je iz repertoara bilo kakav oblik statike, jer je smatrao da se vježbama u mjestu oduzima nogometu prirodna dinamika i nema funkciju u pripremi za utakmicu.

U međuvremenu će se Mártonu roditi sin, pa će on početi razmišljati o povratku kući. Ferencvaroš je pripremio ponudu, ali Francuzi nisu htjeli ni čuti jer je imao važeći ugovor s njima. I onda se potpuno neočekivano skrasio u Zagrebu. Prihvatio je poziv Željka Bergera, tajnika Građanskog i ponudu da tri mjeseca odradi probno. Slučajno ili ne i tada se kao i danas jako puno vjerovalo stručnjacima van tadašnje Jugoslavije, pa je uprava Građanskog očekivala kako će stranac na klupi biti garant uspjeha, titula, trofeja.

Tvorac jakog Građanskog

I odmah na početku Bukovi se suočio s problemima, jer stvari nisu izgledale na terenu onako kako on želi. Bilo je kvalitetnih igrača, ali organizacijski to nije bilo to. Uprava kluba je tražila da Bukovi forsira tada onaj legendarni WM sustav, formacijski 1–3–2–2–3. Međutim, on je tada tvrdio:

- Sistemi ne dobivaju utakmice, već igrači. A da bi se snašli u sistemu, moraju znati misliti, brzo misliti. I to je prvo što tražim od svojih igrača.

Uskoro će Građanski s Bukovijem srediti jaki Rapid 4:1, a onda i razbiti slavni Liverpool 5:1. U to vrijeme malo je tko mogao očekivati da Bukovi kreće sa stvaranjem jedne strašne momčadi koja će biti najbolja u Jugoslaviji, ali i među najboljima u Europi. S igračima Građanskog je bukvalno živio. Pronašao je stan u blizini stadion kako bi s balkona promatrao sve ono što se događa na terenu, nekada je znao i vikati na svoje igrače ono što se kaže iz dnevnog boravka.

Video: Građanski - Liverpool 5:1 [Trnje, 17.5.1936 ]

Zanimljivo, kako bi ispunio želje ljudi u upravi kluba, Bukovi je stalno pričao o tome kako slaže momčad po to WM sustavu, ali je ustvari radio na nekom svom, bez klasičnog napadača, devetke. Po njemu je taj sustav WM nudio previše dodavanja na svojoj polovini, bez konkretne funkcije i kako je uspješnije, odnosno važnije protivnika najprije izvući prema svom polju, ali onda direktnom loptom tražiti svoje krilne igrače.

Izmislio lažnu devetku

Tada su pozicije i uloge bile usko specijalizirane, igrači ih nisu mijenjali. Bukovi nije robovao nazivima, već je po karakteristikama igrača uspješno nalazio njihove prikladnije role. Tako je dobio centarhalfa-stopera u Jazbinšeku, kao jednom od najboljih u tadašnjoj Europi. Jednako tako je od napadača Brozovića napravio je ponajboljeg defenzivca lige.

Istovremeno, igrači su suočili s posebnim načinima treninga. Nisu svi trenirali na isti način, bilo je tu odbojke, rukometa, posebnih sprava poput "vješala" za vježbanje udarca glavom, zida za preciznost udarca, do tunela omeđenog žicom na čijem se kraju nalazio gol popunjen daskama od kojeg bi se lopta svaki put drugačije odbila. Često je poslije treninga u utakmice osluškivao što se to priča u svlačionici, kako bi znao onda kakve će poteze povući. Drugi svjetski rat ga je zakačio u Zagrebu, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Foto: Internet / S igračima Građanskog je bukvalno živio

Plašio se za svoju sigurnost, s obzirom na to da mu je otac židov, ali i za život Maksa Reisfelda, čuvara stadiona i njegove žene, bečkih Židova koji je skrivao na stadionu i ponekad u svom stanu. I dalje radi naravno kao trener. Zato je često znao reći kako je baš u ratu "stvarao lažnu devetku". Naravno taktički. Već je po njegovom dolasku Građanski je prelazio iz 2-3-5 u formaciju WM, a onda polako u nešto što je ličilo na 4-2-4. Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović bila je njegova idealna postava Građanskog, a sve ono što je zamislio u svojoj glavi počeo je realizirati po završetku rata. U finalu zagrebačkog prvenstva 1946. godine, protiv Lokomotive, uvodi apsolutnu taktičku inovaciju. Koristi „devetku“ Hripka kao povučenog napadača, uloga koja će kakvih 60 godina kasnije proslaviti velikog Lea Messija. Već tada je Dinamo zamijenio Građanski, a ovo je prvi zabilježen slučaj u svijetu takvog manevra.

- Hripka je odigrao utakmicu više dobro nego loše, ali daleko je to bilo od idealnog. On nije bio vrhunski nogometaš, ali sam o njemu uvijek razmišljao kao tom povučenom napadaču. Bio moj tako da kažem pokusni kunić. Jasno se sjećam, igrači Lokomotive nisu znali kako se nositi s njim, pričao je godinama poslije Bukovi.

Taktički bum

Bukovi je bio asistent Sebesu, treneru slavne mađarske "lake konjice" koja je harala u prvoj polovini pedesetih. Upravo je ta jedna lažna devetka Hidegkuti zabio hattrick Englezima, u "utakmici stoljeća“ 1953. na Wembleyu. Bukovi je bio hrabar i čovjek tvrdog principa, ali je također bio i naporno težak. Imao je svoje navike i rijetko mu je padalo na pamet da ih promijeni. Volio je kino i odlazio bi svaki dan nakon treninga, ali mrzio je da mu se odvlači pozornost pa bi se pojavio na blagajni, pitao je li njegova supruga tamo i ako jest, otišao bi u drugo kino. Zahtijevao je red i disciplinu. Nije bilo važno tko je igrač s kojim razgovara. Uvijek bi mu rekao što misli o njemu, onako bez problema u lice. To bi mogao biti razlog zašto ga mnogi nisu voljeli. Mogao je biti rezerviran i mrzovoljan, ali imao je veliko srce.

- Veliki se zadaci moraju rješavati kako mentalno tako i moralno. Mladost karakterizira snažna sklonost sebičnosti i samopotvrđivanju. Nogomet je po samoj svojoj prirodi izvrstan za prevladavanje sebičnih težnji i za razvijanje požrtvovne osobe s dobrim duhom zajednice. Snaga volje, disciplina, samokontrola, borbena sposobnost, uvažavanje protivnika, kao i promatranje, pamćenje, apsolutno su neophodni na utakmicama, pa se ove vještine moraju razvijati planirano i svjesno tijekom godišnjih treninga, govorio je ovaj veliki stručnjak koji je ostavio dubok trag na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno Hrvatske.

Video: England v Hungary 25/11/1953

Na klupi što Građanskog, što Dinama je proveo velikih 4277 dana, dok je titule osvajao uglavnom kao trener Građanskog. Purgeri (navijači oslovljavali Građanski) su s Bukovijem bili prvaci Jugoslavije 1937. i 1940. te prvaci Nezavisne Države Hrvatske 1943. godine. Ukupno je dohvatio devet trofeja. Vodio je reprezentaciju Jugoslavije u prvoj utakmici nove države do pobjede nad Čehoslovačkom u Pragu, a onda je iskoristio prinudno slijetanje u Mađarsku kako bi nakon duže vremena posjetio svoju braću i sestru. Tu je odlučio da vrati kući, nakon 11 godina.

Čvrst, nepopustljiv

Posljednju utakmicu je odradio protiv Partizana. Završilo je 4:2, Partizan je te godine bio prvak. Međutim, predstava Dinama je bila vrhunska. Igrači, navijači su na kraju utakmice nosili na svojim rukama Bukovija kojeg će naslijediti Kokotović. U Mađarskoj će ipak preuzeti posrnuli MTK-a, s kojim na kraju uzima tri titule. Vodio je i Ujpest i mađarsku reprezentaciju kratko vrijeme. Dvije titule prvaka će dohvatiti i u Grčkoj s Olympiakosom. U Zagreb se vratio drugi put 1960. godine ali to je bio period uz daleko manje uspjeha.

Nije se lijepo rastao od tog kluba, ali jednostavno je bio takav. Nije mogao prešutjeti neke stvari. Jednostavno bio je vizionar, trener koji je na terenu mijenjao povijest nogometa, puno više svojim inovacijama, hrabrim potezima i idejama, manje samim rezultatom. Lažna devetka je ostala do danas njegova najveća pobjeda.

Kopirati
Drag cursor here to close