UNICEF

Priča iz Mostara: Rana intervencija, Filip na jesen kreće u školu!

“I danas se sjećam prve rečenice koju smo čuli kada smo došli ovdje – Filip ima potencijal”, prisjeća se mama Ana iz Mostara, a tata Toni ističe značaj podrške koju su dobili kao roditelji.
Sci-Tech / Obrazovanje | 29. 06. 2021. u 13:27 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mama Ana i tata Toni s nestrpljenjem očekuju početak nove školske godine kada će njihov sin Filip krenuti u prvi razred osnovne škole. Na zadnjem su sastanku grupe roditelja djece koja uz redovan boravak imaju podršku i kroz EDUS (Edukacija za sve) program koji se proteklih godina uspješno provodi u šest vrtića Ustanove “Dječiji vrtići” Mostar. Filip i njegovi roditelji bili su među prvima koji su se priključili programu, a sada kad kreće u školu, došli su da sa drugim roditeljima još jednom podijele svoja iskustva, prenosi UNICEF.

Na jednom od redovnih odlazaka pedijatru primijetili su da Filip ima određenih problema s govorom. Preko jedne obitelji iz Mostara Ana je saznala za program EDUS u Sarajevu, gdje su im rekli kako je program s primjenom počeo i u Mostaru:

“Došli smo tu kad je Filip imao 18 mjeseci, i od tada kreće naša odlična suradnja. Tek kada ovako o svemu pričam s drugim roditeljima, vidim koliko je toga za proteklih sedam godina prošlo. I danas se sjećam prve rečenice koju smo čuli kada smo došli ovdje – Filip ima potencijal. Uz svu stručnu podršku koju je dobio Filip, značila nam je i podrška koju smo dobili kao roditelj, dobili smo potrebna uputstva i podršku struke”.

Početak spasa

Na roditeljskim sastancima su razmjenjivali iskustva jer, tvrde, jedni druge najbolje shvaćaju i podržavaju:

“Sve skupa nam je davalo osjećaj humanosti, vidjeli smo da se vodi briga o djetetu, da su dijete i njegova dobrobit na prvom mjestu. Značilo nam je što jedan takav program, takvu intervenciju, imamo u svojoj lokalnoj zajednici.”, dodaje Ana.

Tata Toni kaže kako je dolazak u vrtić i uključivanje Filipa u ranu intervenciju za njih bio “početak spasa”:

“Bez svega ovoga, dugogodišnjeg rada i strpljenja svih ovdje, ne bismo postigli takav rezultat. Bitno je ne odustati i raditi, i mi smo na početku sebi rekli – nema druge, zasuči rukave i kreni. Sad Filip kreće u redovno školovanje i bez asistenta. Pored toga, treba surađivati s roditeljima i odmah im reći istinu da počnu na vrijeme raditi sa svojim djetetom”, kaže Toni.

Ubrzo se na sastanku u razgovor uključuju i drugi prisutni roditelji koji iznose svoja iskustva. Jedna od mama kaže kako je njen sin bio mirno i povučeno dijete, te da na početku nisu primijetili da ima teškoće dok nije krenuo u vrtić koji pohađa već godinu dana, i kaže da je primijetan napredak. Zadovoljni su pristupom i radom, i vide se mnoga poboljšanja u govoru i socijalizaciji, a slična su i iskustva drugih roditelja. Svoju priču podijelio je i tata Jasmin koji kaže kako je njegova kćerka imala problema sa govorom, komunikacijom i zapažanjem bitnih stvari:

“Čuli smo da su ovdje jedini kvalificirani i došli smo na vrijeme, primijetimo napredak u govoru i razumijevanju. Nela ima mlađeg brata i njemu puno pomaže. Ogroman propust bi bio da nismo došli ovdje, jer ko zna gdje bismo sad bili. Bilo je momenata kada se pokolebamo, ali su nam onda ovdje rekli ‘Nemojte odustati, to je najbolje za vaše dijete!’, i tako je i bilo. Između Nele od prije 3-4 godine i Nele sada, je ogromna razlika i napredak, to je dijete za primjer, kao i mali Filip”, kaže Jasmin.

Dan po dan

Ana i Toni kažu kako su im uz sve usluge ranog razvoja koje je Filip imao, posebno važni bili roditeljski sastanci kao svojevrsna terapija, mjesto gdje su mogli podijeliti iskustva, čuti iskustva drugih, razgovarati s ljudima koji su osjetili njihovu brigu. Dodatnu sigurnost pružilo im je to što su znali da su reagirali na vrijeme i da je podrška kroz ranu intervenciju bila kontinuirana i sveobuhvatna.

Filip je prvo upućen u jaslice, potom je osposobljen i pripremljen za stariju jasličku grupu u kojoj je dobio podršku i pripremu za vrtić, i roditelji ističu kako je od svoje tri i pol godine u redovnom programu vrtića u kojem je dva puta sedmično imao individualni rad, podršku logopeda, psihologa i edukacijskog rehabilitatora. Potcrtavaju da su i oni imali svu potrebnu podršku i na dnevnoj bazi su komunicirali sa svima iz programa.

“Nije sve od početka išlo lako, bilo je teško i njemu i nama. Ali dan po dan, i vidiš napredak. Jedan dan vidim ga sjedi s Magdalenom i reže papir makazama, sav fokusiran, i mislim se – ima ovdje nešto, mora biti nešto od toga. I bilo je. Filip kreće u školu, raduje se polasku i nadamo se da će se uklopiti”, kaže tata Toni, a Filip je nakon što nam se pohvalio kako ima najljepše roditelje spremno pozirao s njima.

Ravnateljica Ustanove “Dječiji vrtići” Mostar Danijela Kegelj, moderatorica i aktivna učesnica roditeljskog sastanka kojem prisustvujemo, kroz razgovor potcrtava kako je kod rane intervencije naglasak na onom – rana.

Rana intervencija

“Iz prakse vidimo da je bolje da intervencija počne što ranije. Rana intervencija je jedna od najsveobuhvatnijih metoda usmjerena na razvoj vještina djeteta.Važna je i podrška roditeljima, jer su roditelji glavni saveznici u ranoj intervenciji. Zato su jako važni sastanci s roditeljima koje smo organizirali češće prije COVID pandemije. Važno je da roditelji imaju prostor gdje između sebe mogu podijeliti svoja iskustva, jedne druge osnažiti, i važna je kontinuirana intenzivna suradnja”, kaže Danijela, a značaj podrške roditeljima potcrtava i psihologinja Marijana Tomić, koja također prisustvuje sastanku:

“Voljela bih da je moglo biti još više roditeljskih sastanaka, jer roditelj roditelju će lakše reći stvari, nego se nama otvoriti. Nama je važno da su i roditelji sretni, da nisu odustali, i zahvalni smo im na povjerenju”.

Danijela potcrtava važnost programa, intervencija u ranom rastu i razvoju i sveobuhvatnog rada s djecom:

“Podrška je potrebna svima, i mi smo je na početku dobili od EDUS-a, i UNICEF-a koji nas je slao na edukacije, opremili su nam prostorije i bili ‘ruka podrške’ tijekom svih ovih godina. Shvatili smo da edukacija ne služi da neko za nas nešto radi, već da mi trebamo primijeniti naučeno i raditi”, kaže Danijela, te dodaje da je na početku bilo svojevrsnog otpora prema ovakvom radu i pristupu s obzirom da su bili svojevrsna novina, ali da je s vremenom sve više prihvaćen i prepoznat u lokalnoj zajednici. Ističe kako je važno postojanje sustava koji omogućava praćenje djeteta od samog početka i omogućava da se svaki korak, životni put djeteta, dokumentira do u detalje:

“Od početka idemo s tim da sva djeca budu uključena u redovne skupine, i da imaju svu podršku, Uz sve što ovdje radimo, važna je i simbioza sa domovima zdravlja i Službom u bolnici. Nastojimo i da djeca van vrtića imaju pristup tretmanima i da ovo bude servis u zajednici koji će biti svima na usluzi.”, dodaje Danijela.

U šest vrtića Ustanove opremljene su resursne sobe, jer je koncept da djeca borave neometano u vrtiću i da se ne moraju izmještati iz okruženja u kojem borave. U tim sobama djeca dva puta sedmično imaju individualni rad s osobljem koje ih po rasporedu obilazi, a ostatak vremena borave u grupi s tetama koje s njima rade po zadaćama iz stručnog tima.

S djecom u programu rade psihologinja Marijana Tomić, edukacijska rehabilitatorica Magdalena Perić-Bralo, logopedica Ana Soldo i Ivana Talić, logopedica na pripravničkom stažu. Danijela ističe i važnost suradnje sa Studijom logopedije na Filozofskom fakultetu u Mostaru:

“Cilj nam je da i na taj način budemo prisutni u zajednici, i da curama i momcima damo priliku da kroz praksu uče i rade. Njihov entuzijazam se osjeti, rade, posvećuju punu pažnju i osjeti se svježina koju donose”, kaže Danijela, a Ivana dodaje kako je rad s djecom ispunjava, te ističe značaj praktičnog rada s djecom, kako na profesionalnom tako i na ličnom planu:

Teorija jedno, praksa drugo

“Na fakultetu sam naučila mnogo toga, ali naučena teorija je jedno, a praksa drugo, jer kad dođeš ovdje, i staneš pred dijete, vidiš koliko ti je teorija potrebna za praksu, ali da sada sve naučeno treba znati i primijeniti”.

Danijela zaključuje kako je do sada urađeno mnogo, ali je i svjesna kako je u budućnosti potrebno mnogo više truda i uključivanje svih kako bi proces bio kompletan:

“Sve što ste vidjeli i o čemu smo pričali je inkluzija, ali je važno da svi shvate kako je inkluzija proces koji treba da obuhvati sve, i kako se samo zajednički može raditi na inkluzivnom okruženju u kojem neće biti barijera. Uređeno je puno toga, postavljen je jak temelj i mnogo toga već funkcioniše, nadam se da će u budućnosti i škole u većoj mjeri preuzeti ovaj program, ali i da će sistem prepoznati značaj takvog pristupa i ovaj univerzalni koncept staviti u zakonski okvir”.

UNICEF BiH od 2010. godine podržava uvođenje inovativnih usluga Ranog rasta i razvoja u BiH integrisanih u sistem zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite među kojima je i zajednička intervencija u ovoj oblasti koju je podržala Austrijska razvojna agencija (ADA) i koja je realizirana s lokalnim partnerima. Istraživanjima je dokazano da su djeca, s kojima rade i roditelji na stimulaciji, pokazala bolje razvojne rezultate, uspostavljena je bolja interakcija na relaciji majka-dijete, smanjen je nivo stresa i kod roditelja i djece, osjećaj blagostanja je veći u odnosu na djecu s kojima ne rade roditelji.

Kopirati
Drag cursor here to close