Zlakusa - Selo grnčara i vajata koje je sačuvalo dušu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mnoga sela u Srbiji su, za razliku od onih po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, o Sloveniji da se i ne govori, u dobroj mjeri sačuvala tajnovitu čaroliju prošlosti. Vidjeti Kremna i tamošnja proročanstva, Rajac s bezbrojnim pivskim podrumima, Ravno Selo i njegovu vjetrenjaču ili Sopotnicu sa starovlaškim vajatima i kućercima jedva da je opisivo, ali se za jedno selo usuđujem kazati da je najmaštovitije i najljepše: ime mu i nije baš čemu, zove se, naime, Zlakusa, ali je sve ostalo – za čistu peticu!

Zlakusa se nalazi negdje na pola puta između Užica i Požege, samo malo niže, južno. Naći ga je lako, jer leži uz glavnu džadu, a iz auta ili busa nemoguće je ne vidjeti desetak prodavaonica glinenog posuđa s obveznom naznakom da je „iz Zlakuse“. Ima još kojegdje po Srbiji likova koji se bave grnčarijom, ali se to manje-više svodi na liječenje živaca, a u Zlakusi je to čitava jedna industrija, jedina takvog tipa u Europi. Ozbiljnu konkurenciju joj mogu praviti jedino možda stanovnici Liješeva kod Visokog, gdje se tim zanatom prije dvadesetak godina bavio jedino stari Alija Ohran, a danas su, vidjeh nedavno, mnogi ovladali tajnama grnčarstva. Ipak, po organiziranosti je Zlakusa još uvijek daleko i ispred Liješeva, a nekmoli ispred ostalih koji nešto pokušavaju.

Stvari postaju još jasnije čim se sa glavne ceste skrene prema selu: dok drugdje nadvožnjaci i slični cestovni objekti imaju samo upotrebnu vrijednost, ovdje služe i kao neka vrsta panoa dobrodošlice. Na zlakuškom nadvožnjaku velikim slovima je ispisan moto za koji mještani žive: Selo koje ima dušu i kolorit. Iznad toga je navedena i vizija: Prvo ekološki čisto selo. Po onom što ću kasnije vidjeti, vizija je u najvećoj mjeri već ostvarena: sve je uredno i čisto, svaka oznaka na svom mjestu, nema nijednog dvorišta u kojem se može vidjeti bilo kakav nered. Ono, baš kao da uskoro dolazi drug Tito, pa iz komiteta došli i „zamolili“ seljane da oribaju sve do praga.

Grnčarski zanat nije jedino čime se selo ponosi, vidjet ćemo to kasnije, ali jest glavno. Recimo most: Ima u našoj bivšoj državi prekrasnih imostova, od rimskih do osmanlijskih, u Bosni i Hercegovini pogotovo, od Arslanagića mosta u Trebinju, preko Starog Mosta u Mostaru pa do višegradske ćuprije. Most kojim se ulazi u Zlakusu je najobičniji, betonski, asfaltiran, sa čeličnom ogradom, ali ako već nikako ne može biti najljepši, sigurno je prvi po trudu koji je uložen da izgleda najljepše. S obje strane mosta su, naime, vrhom ograde poredani glineni ćupovi, ima ih jedno stotinjak, a iz svakog ćupa posjetitelja mjerkaju ruže, malvati i drugo cvijeće. 

Prvo odredište u Zlakusi je Terzića avlija. Ostao sam paf kad sam prije godinu i pol prvi put kročio u selo, a tada sam obećao sebi da ću doći ponovno. Naziv je opet i više nego jednostavan: k'o biva neki Terzić ima dvorište, malo ga pospremio, otvorio birtiju pa sad kmeči za gostima, tj. lovom, i ne mo'š ostat' od njega. Tako se to radi na sve strane, pride je još samo drečava tabla pored ceste da se tu negdje nalazi etno selo. E, pa, ovdje je sve upravo suprotno! Alfa i omega svih aktivnosti je Saša Drndarević, inače, ako dobro zapamtih, prosvjetni radnik; ovog puta ga ne nalazim u selu, na poslu je, ali ništa zato – bilo ga ili ne bilo, Zlakusa funkcionira savršeno, a Terzića avlija pogotovo.

Dakle, prvo, sve je u cvijeću, od kapije do zadnjeg ćoška. Drugo, sve kućice su one starinske, mnoge čak građene po sistemu „pola drvo, pola kamen“. Neke od kuća sa takozvanim „biber-crijepom“ oslikane su, na mnogim su prozori, vrata i zidovi obojeni jarkim bojama, a tu je i vajat, kućerak u koji su nekad „odlučivali“ mladoženju i mladu kad se tek uzmu: eto vam, vala, pa se po svunoć ne „gasite“, samo da vas ostala čeljad ne čuju :) Krevet vrlo čvrst, sa zakovanim stranicama od brezovine i podnožjem - upirati se može do mile volje, čak ni ne škripi, dakle - nema mu mane :) Mislim, vjerujte mi na riječ :) Ako se mladoženja i mlada baš zaigraju, na vanjskom zidu visi i kolijevka pa na volju im :) Treće, po cijeloj Terzića avliji je grnčarije sva sila, a drvena skulptura grnčara čeka da vas pozdravi već blizu kapije. Četvrto, restoran s kavanom je drvena kuća s drvenim stolom i klupama, zastrtim ponjavama, pećicom na drva i domaćim jelima, dakako pripravljenim u glinenom posuđu, tako slasnim da se jadni čovjek nađe na sto muka dok izabere što će kusati, a što preskočiti. Sasvim usput, ako je ovo kriterij, selo bi, mislim, trebalo preimenovati u – Dobrakusa :) Peto su pomoćne zgrade, primjerice mljekara, sa svim posuđem, opet nekadašnjim, drvenim, toliko zaboravljenim da bi i najbolji kvizomani popadali kad bi im voditelj zatražio da nabroje makar tri komada. Šesto je sačuvana učionica prve ovdašnje škole, s prostim klupama i stolovima, iza kojih stoji računaljka kakvu pamte stariji, s drvenim bobcima. Škola, za ne povjerovati, ima i vlastitu knjižnicu, i to prilično bogatu. Sedmi je muzej, a u njemu nema čega nema. Mlađi bi se iščuđavali svemu što se tu može vidjeti, a mnoge starije bi bezbeli strefio blaži srčani udar dok bi se prisjetili mnogo čega što ih veže uz eksponate. Moglo bi se nabrojiti još mnogo razloga zašto treba vidjeti Terzića avliju, a razloščića bukadar – Bog je, rekoše davno, u detaljima.

Nikola i Andrea su za dan kad će se vjenčati izabrali isti onaj koji i ja provodim u Zlakusi. Nikola stigne popričati sa mnom o što čemu, a Andrea mi, dok njihov fotograf odmara, strpljivo pozira na mostiću, u cvijeću i drugdje. Ne znam jesu li za večeras unajmili vajat; kako god – upamet, djeco! :)

Grnčarskom zanatu uči me Darko Tešić. On ga je naučio od djeda mu Radenka, od kojeg mora da je povukao i neki gen što uključuje strpljivost, jer baš i nisam neki dobar đak. Djedova slika stoji na zidu, ispred Radenka se sjaji ćup. Od koga je on učio grnčarstvo, sam Bog zna, vjerojatno od svog djeda i tako unatrag stoljećima, sve do pretpovijesti. Ispod Darkovih prstiju pršulje, ćupovi, sačevi, šerpe, činije, bardaci… ispadaju glatki i sjajni kao bebino lice. Ide brzo, barem kad se gleda sa strane; rekao bi čovjek: ma jednostavno je k'o kruh naš svagdanji! Kad se, međutim, proba, i ne ide baš tako lako! Gotovi proizvodi suše se na stalaži u Darkovoj radionici, a onda se izlažu ispred nje, u prostranom dvorištu, gdje ih sunce miluje dok im ne dojadi, nakon čega ih majstor odnosi u sušaru, a potom ih peče na otvorenoj vatri, na otprilike 800 stupnjeva Celzija. Onda dolazi red na kupce, a njih ima sa svih strana, ne samo iz užičkog kraja, tu su se svi davno opskrbili, već iz cijele Srbije i susjednih joj država, a – kaže Darko – i iz „bijelog svijeta“. Zlakuškoj grnčariji po kvaliteteti nema ravne pa je došlo čak i dotle da je krivotvore. Uzalud zlakuški grnčari na svaku i najmanju posudu urezuju svojevrstan pečat, uzalud svaki grnčar ima svoju šaru, imitatori i falsifikatori začas nadođu pa i oni počnu urezivati iste znakove. Zato se i u Zlakusi dovijaju kako znaju pa su, uz osnutak posebnog udruženja, uveli i pravilo da svakom kupcu uz pršulju ili činiju ide i ovjerena deklaracija koja jamči da je proizvod, „srpski zepter“, kako mu tepaju, doista originalan. Darko je samo jedan od 18 zlakuških grnčara, a zanatom se, da i to ne zaboravim kazati, u raznim fazama posla, bave čitave obitelji.

Začudno djeluje podatak da u Zlakusi nema ni dobre gline, a ni kalcita, koji se miješa s glinom, dajući joj čvrstoću, a doprinoseći i na estetskom planu, budući da čestice izmrvljenog kalcita sjajuckaju na svakoj posudi. Po glinu i kalcit grnčarima valja do 10 kilometara udaljenog Rupeljeva i dvostruko daljih Vranjana, a u tim selima, usput budi rečeno, nema nijednog grnčara! Zato koga zanima grnčarstvo, a ljeto nam je, evo, pred nosom, pravac Zlakusa: uskoro će svakogodišnja međunarodna kolonija grnčarstva, pa – ko voli, nek' izvoli!

I u okolici Zlakuse ima mjesta koja nikako ne treba preskočiti, a jedno od njih je Potočanje, s jednolučnim mostom, poprilično nalik onom u Vrancima kod mog Kreševa. I u Vrancima i u Potočanju zovu ih rimskim mostovima, mada znanstvenici nalaze da su oba sagrađena u doba osmanlijske vladavine, ali, bit će, na antičkim supstrukcijama.

Bio rimski ili turski, za potočanjski most saznah prekasno, ali se takvo što nikome ne može dogoditi sa Potpećkom pećinom, budući da se vidi sa bilo koje točke u Zlakusi, makar službeno pripada susjednom selu Potpeće. Kako je ne vidjeti kad se radi o pećini s najvećim ulazom na čitavom Balkanu pa se pećina, kao takva, općenito smatra najznačajnijim speleološkim objektom u zapadnoj Srbiji: ulaz je visok 50, pri dnu širok 12, a pri vrhu 22 metra. Ako ko pokušava zamisliti, da, ulaz ima oblik potkove. Džinovskog koja koji se ritnuo, ali se malo preračunao pa lupio kopitom u stijenu :)

Ulazi se svakog punog sata, a vodič Veljko Popović je, ako izuzmem nekoliko kokoški dolutalih iz najbližih dvorišta, sam. Tako mi u prvi mah izgleda da će u pećinu samo malo društvance, ali se uskoro začuje graja, pa za koju minutu pred pećinu stiže čopor srednjoškolaca iz Jagodine: raspričani, veseli, puni života, a straha što će s Veljkom čak 555 metara pod zemlju – nema! Pećina je, uz ostalo, dobra i za mršavljenje: treba preći više od 700 betonskih i kamenih stepenica što se u udubljenom ulaznom dijelu nalikuju džinovskoj gusjenici koja je izgmizala iz zemljine utrobe i polako kreće „u svijet“. Ima i uzbrdica i nizbrdica, a kretati se treba polako, kako bi se mogao baciti koji pogled iznutra; gledano tako, sav vanjski svijet stao je u – jednog slona! Eno ga u galeriji, stoji i ne pometa.  

Glupo bi – to je jedini odgovarajući izraz – bilo opisivati prebogati pećinski nakit: zaigrali se vodeni duhovi podzemlja, pećinu je, naime, izdubila voda,  pa izgubili mjeru. Mora da su napravili natjecanje, u kojem je na kraju bilo nemoguće izabrati pobjednika.

Ljudi su pećinu koristili još u neolitu, o čemu govore nalazi mnoge keramike, kao i koštanog te kamenog nakita i oruđa. Pored staze su na nekoliko mjesta nabacane novovjeke imitacije pretpovijesnog posuđa, dakako, rad zlakuških grnčara i njihovih gostiju što ljeti dođu na koloniju. Iz pećine istječe rječica Petnica, a Potpećani su i nju iskoristili maksimalno, zagradivši mnogo ribnjaka praktički u kućnim dvorištima. Dodali su i poneku vodenicu te radionicu za valjanje sukna i eto bogate ponude radoznalim turistima.

Nakon sat vremena druženja s podzemnim svijetom, osvjetljenim samo mutnjikavim sijalicama, a sve to na 9,5 stupnjeva Celzija, vanjski svijet djeluje nalik ponovnom rađanju. I još nešto: kome je baš do hodnje, može markiranom stazom produžiti na brdo Gradina, gdje se nalazi piramidalni spomenik s petokrakom, spomen poginulim borcima Prve užičke partizanske čete. Bitka se odigrala u kolovozu 1941., godine, a uz pet boraca spomenute čete, poginula su, u borbi protiv Nijemaca, i dvojica koji će posthumno biti proglašeni narodnim herojima: Milan Mijalković Čiča i Isidor Isa Baruh.

Još je jedno mjesto u Zlakusi koje trebam vidjeti, a također je vezano za bitku na Gradini. Mještani ga zovu Vješala, a nalazi se blizu ulaza u selo, pored željezničke stanice. Spomen-ploča govori sve: na njoj 19 imena, od čega 18 iz Zlakuse, a jedno iz Drežnika. Sedmorica Tešića, četvorica Spasojevića, trojica Nikitovića, dvojica Terzića, te po jedan Marić, Šunjevarić i Paunović, a sve ih na ovom mjestu za odmazdu strijeljali Nijemci nakon bitke na Gradini, pa ih potom objesili za primjer drugima. E, tu bilježim i jedini zlakuški minus: vješala su se raskovala, nakrivila i samo što nisu pala :(

Od 8. do 18. kolovoza ove godine u Zlakusi je na programu 23. izdanje Međunarodne umjetničke kolonije keramike. Evo se prijavljujem, nadajući se da Saša Drndarević čita putopise i da će me odmah pritefteriti. I, naravno, vjerujući da će jedini zlakuški minus dotad biti pretvoren u plus – kad je sve ostalo u Zlakusi čisto savršenstvo, neka bude i to!