Putujte s nama

Višnjan: Danju se spava, a noću love zvijezde

Još jedan vitki kameni stup zbog nečega stoji sa strane, usamljen i tužan. Razmišljam, možda je i on bio u krugu, s drugima, pa je nešto zabrljao i sad je u kazni :)
Lifestyle / Putujte s nama | 11. 01. 2019. u 13:20 Milo JUKIĆ
Kopirati

Svima nam se ponekad desi da nam po jastuku padne čitavo jato zvijezda, i to uglavnom onih što, rekao bi Zdravko Čolić, boluju od nesanice. Meteori, dakle, ili nebeske krijesnice, kako su ih nekad zvali. Padaju one i padaju, a ni ne slute da su upraćene i snimljene. Snimaju ih na Tićanu, seocu u Istri koje je po popisu iz 2011. godine, kada je prvi put službeno proglašeno naseljenim mjestom, brojalo svega 16 stanovnika!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tićanska zvjezdarnica je – da ne ispadne da pretjerujem, evo i egzaktan podatak –za nepunih šest godina, od 1995. do 2001. godine, otkrila čak 1749 asteroida, postavši tako jednom od najznačajnijih i najučinkovitijih na vascijelom dunjaluku! I Galileo bi se zadivio! Jasno je da će se mnogi zapitati šta je bilo nakon 2001.? E, pa, tad nekad se ispostavilo da su zemljani, ovi istarski, toliko pretjerali s vještačkim svjetlima da je postalo uzaludno provoditi noći piljeći u nebeski svod! To, dakako, ne znači da su aktivnosti prestale, naprotiv, u određena doba godine ovdje vrvi od mladih astronoma iz cijelog svijeta. Trenutno nema nikoga i to naprosto zato što je dan; ovdje je živi dio dana - noć!

Oko zvjezdarnice, zgrade napravljene u stilu koji bi se, ako govorimo o arhitekturi, mogao nazvati cyber-filmskom, makar takva službeno ne postoji, potpuna tišina, tek će malo kasnije jedan od Tićanaca upaliti motornu pilu i presjeći tišinu popola. Na ledini ispod zgrade Schumann antena uperena u nebo, neograđena, svako može do nje, a na zaravni između antene i zgrade nešto što bi se moglo nazvati „istarskim Stonehengeom“: desetak velikih možda samo grubo obrađenih kamenova ukrug je zabodeno u zemlju, a između dva, bit će po nečemu posebna, također kamenom popločan ulaz. Još jedan vitki kameni stup zbog nečega stoji sa strane, usamljen i tužan. Razmišljam, možda je i on bio u krugu, s drugima, pa je nešto zabrljao i sad je u kazni :) Da ne bî mog druga Davora Šišovića, bez sumnje jednog od najboljih poznavatelja Istre uopće, pojma ne bih imao da se isto ovakvo kamenje nalazi i na brežuljku Mali Sveti Anđeo nedaleko od Poreča. Tamo su originali, a ovdje su „zvjezdoznanci“ izradili repliku.

Uz kuću najbližu zvjezdarnici dugačka kamp-prikolica, turista ima i usred zime. S druge strane, do prilaza, oivičenog hrastovima i (opet) kamenim gromadama, neki sasvim drugi svijet, crkvica svetog Pantaleona iz 17. stoljeća. Okružena je stablima oraha i badema, s masivnim,sada dijelom urušenimkamenim trijemom koji je, bit će, nekad davno, prije i nakon bogoslužja vrvio od naroda. Uz crkvicu i trijem kamenom popločani krug, oivičen debelim suhozidom, a od onog lika što je motorkom rezao tišinu doznat ću da je to jedino sačuvano kameno gumno u čitavoj Istri. Crkvica ima zvonik na preslicu sa dva zvona i, za ne povjerovati, otključana je. Pored ulaza kamena škropionica, mada bez ijedne kapi posvećene vode, tavanica drvena, kao u mnogim starim mletačkim crkvama, očito nedavno obnovljena, oltar skroman, a s njega me mirno, nimalo iznenađeni nenajavljenim posjetom, gledaju raspeti Isus i dvoje što stoje s bokova mu. Očekivao sam osobno tog meni jedva poznatog Pantaleona, istočnjačkog zaštitnika liječnika, ali ga ne vidjeh. Još poneki ukras se nađe na zidovima išaranim vlagom, gdjegdje toliko da načas izgledaju freskopisani. Freski nema, makar se u Istri nikad ne zna, toliko ih je otkriveno naknadno, u obnovama crkvenih interijera. Tako bi možda bilo i ovdje kad bi se malo zagrebalo.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Zvjezdarnica

Čim se spusti s Tićana, s druge strane glavne ceste što vodi ka općinskom središtu Višnjanu, počinju Štuti, iako je samo selo, odnosno stari dio, glavnina, kojih pola kilometra od ceste. Na ledini pored prilično prometnog križanja još jedan Stonehenge, ovdje u inačici s obrađenim gromadama. Na njima usječene ovdašnje seoske alatke: kosijer, viljuške, sjekira i koješta drugo. Sve zajedno djeluje moćno, toliko da nimalo ne sumnjam kako i oni što ovuda prolaze često svaki put neizostavno, barem na koju sekundu, bace pogled na gromade. Uz njih, bliže cesti, spomenik sa imenima 60 poginulih boraca NOB-a, a dodano je i 24 „neznanih“, to jest onih što su položili živote za, kako je urezano, „bratstvo novih pokoljenja“, a ni ime im se nije zapamtilo. Čudno, svi, njih čak 84, poginuli su na isti dan, 11.IX.1943. godine. I opet Davor, od koga doznajem da se sve desilo nakon kapitulacije Italije i pripajanja ovog područja Trećem Reichu. Po jednoj, službenoj inačici, seljaci su se, oboružani samo poljoprivrednim i srodnim alatkama, organizirano suprotstavili njemačkoj motoriziranoj koloni, a po drugoj, neslužbenoj, sve se deilo usred neke seoske fešte, kada je vino „progovorilo“ iz seljaka pa su, kad su čuli za kolonu, samo skočili, zgrabili šta je ko imao i krenuli. Koja god inačica bila prava, rezultat je isti, crn ☹

U Štutima je i poznati stari hrast medunac. Uzalud ga tražim u starom dijelu, gdje me uvjeravaju da je uza samu cestu i, tvrde, ima velika tabla, ne mogu ga promašiti. Tamo-amo, gore-dolje, nigdje ni table ni hrasta! Pa jesam li slijep kod očiju, da me nije omađijala kakva kosmička energija iz onog Stonehengea, da me kakva zvijezda nije spucala u glavu?! Nije, ništa od toga nije: neko je, izgleda, zbog nečega skinuo tablu, ostali samo metalni držači, a hrast veličinom nije ništa posebno; i u Slavoniji, a i kod nas, u Bosni, većih ima na sve strane. Da je to ipak taj, svjedoči kamena ploča s potpuno nevidljivim natpisom, može se možda „dešifrirati“ svako deseto slovo. S druge strane poredani kameni stol i „stolice“ pa ko smije... Kako reče ona baka iz vica: Hajd' što pušiš, hajd' što piješ, hajd' što se drogiraš, al' đe ćeš, zaboga, sjest' na 'ladan kamen?! :)

Višnjan je blizu, svega par kilometara. Iako je još od 1857. godine, a dotad je pripadalo Motovunu, sjedište općine, i dalje je malo mjesto i valjda će uvijek ostati tako. Da se grad iz stare jezgre raširio nekad prije, kad su to učinili neki drugi, možda bi bilo drugačije, ali mu ni ovako ne fali ništa. U novom dijelu je nova općinska zgrada, sa spomen-pločom na talijanskom jeziku, kojom se obilježava odlazak ovdašnjih Talijana u izgnanstvo u studenom 1935. godine. Za mnoge trajno, mada Talijana u Višnjanu i danas ima; vidjeh, također u novom dijelu grada, sjedište njihove udruge. Blizu općinske zgrade je i kino, mada baš nisam siguran ra radi, čim plakati ovdašnjeg stolnoteniskog kluba na nekoliko mjesta u gradiću, pod motom „stolni tenis za svakoga“, pozivaju na igranje celuloidnom lopticom upravo u kino-dvorani. Preko puta općinswke zgrade Trg slobode i na njemuspomenik Jožetu Šuranu, partizanskoj legendi ovog kraja, masivni pravokutnik s herojevim likom kao u nekakvom „dolafu“; sa strana mu vire noge, zapravo potkoljenice, a ispod lica i ruke, odnosno zgrčene šake. Pogled prav, jasan i oštar. "Čuda lit smo bili šćavi / bez beside i pravice / ma' znali smo izboriti / slobodu svoje dice." Tako zapisa pjesnik Ivan Pilat, tako bî urezano na spomeniku.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Sunčana ura

U novijem dijelu grada je, blizu za škole prelijepe zgrade, i mali, fino uređen Park Antona Korlevića (1851. - 1915.), a na njemu Sunčana ura. Korlević nije bio ni enolog, ni etnolog već entnomolog, onaj, dakle, što život posveti proučavanju kukaca. Kukcolog :) Sunčana ura, službeno „Sunčani tron“, nema puno veze s kukcima, ali se iz nekog razloga našla baš tu. Djelo je domaćeg umjetnika Marjana Pajića i smatra se stvarnim ekvatorijalnim sunčanim satom, a doba „govori“ sjenopokazivač, krivulja u obliku položene osmice, takozvane Bernoullijeve lemniskate, nazvane tako po Jacobu Bernoulliju, matematičaru koji je prvi, 1694. godine, opisao i izračunao „položenoosmičnu“ algebarsku krivulju. Na kuglama u podnožju sata urezani neki čudni simboli, možda konkretni astronomski, a možda samo ukrasi koji je osmislio umjetnik. Eto, jedini ne saznah to i – koliko je sati :)

Uz poneko slikovito pročelje i kapiju, to je otprilike sve zanimljivo u novom dijelu grada. Na ulazu u stari dio stoji ranogotička crkvica svetog Antuna Opata ili Pustinjaka, kako ga već ko zove, svana prava atrakcija, a iznutra... Iznutra još veća, ali čista tuga, s obzirom na to čega sve ima i kakav je tretman toga što ima. Zatrpana je autima parkiranim gotovo uza same zidove. Crkvica je podignuta početkom 15. stoljeća, jednobrodna je, pravokutna u tlocrtu, sa zvonikom na preslicu, ali rupe za zvona zjape prazne. Oko stoljeće i pol nakon izgradnje, 1550. godine, freske je u crkvici naslikao znameniti Dominik iz Udina, čija djela se – barem formalno, možda je negdje stanje isto kao i ovdje - mogu vidjeti u još nekoliko istarskih mjesta, od Štrpeda i Svinjaka, preko Lindara i Gračišća, pa do obližnjeg višnjanskog sela Bačva (crkva svetog Jakova). Dominik je najvećim naslikao zaštitnika crkvice, svetog Antuna, i to na prijestolju, lijevo od njega je sveta Veronika, ona što je Isusu prije razapinjanja pružila rubac, a desno sveta Jelena Križarica. Oni su na glavnom zidu, iznad oltara, ali je oslikano i sve ostalo, po lučnim zidovima, ispredjecanim linijama, sve do gornjih točaka svoda. Vlaga je očito vrlo prisutna i ako se uskoro ne poduzme nešto korijenito, od Dominikovih freski ovdje će ostati samo mrlje. To ako već nije kasno. Crkvica je inače zaključana, pa će se neko zapitati kako uopće snimam ponutricu? Kroz razbijeni prozor lijevo od vrata! :-O ☹

Foto: M.J. | Bljesak.info / Crkvica svetog Antuna Opata

Put do glavnog starogradskog trga, kao i u mnogim drugim istarskim mjestašcima, fino je popločan, kao i neke od sporednih uličica oko trga; onako kako su to znali raditi u doba srednjovjekovlja danas valjda ne zna nijedna tvrtka u Europi. Na kraju ulice - ime nosi po Guidu del Fabbru, pretpostavljam nekom drugom, ne po poznatom violinistu - gradska vrata na kojim se kočoperi mletački lav, postavljen tu nekad u 17. stoljeću, iako je ovo područje pod mletačku vlast došlo četiri stoljeća prije. Pogled kroz vrata impresivan: na amfiteatarski oblikovanom trgu stoje crkva, zvonik, palača i venecijanska lođa.

Crkva nije stara, podignuta je tek između 1830. i 1833. godine, a stara, koja je potjecala još iz antičkih vremena, tada je srušena. Zato sa svojim neoklasicističkim kolonadama izgleda impozantno, više nalik kakvom rimskom ili grčkom hramu nego župnoj crkvi. Posvećena je svetim Kviriku i Juliti, za koje, priznajem, do danas nisam ni čuo. Zaključana. Zvonik odvojen, kameni, dakle drugobojan od žućkaste crkve,visok 27 metara, izgrađen 1772. godine, i makar će mnogi reći da sa crkvom predstavlja „skladnu kompoziciju“ ili tako nešto, ne slažem se – jedno za drugo su mi baš „strana tijela“. Sa zvonikom se zato prilično dobro uklapaju venecijanska lođa i šterna do nje, valjda što su i sami od kamena. Pri vrhu zvonika sat i teško čitljiv latinski natpis, na šterni ne piše ništa, a na jednoj kamenoj kocki u lođi urezana je 1765. godina, iako se zna da je rekonstruirana 12 godina prije, a podignuta ko zna kad. Na još jednoj kocki, u dijelu gdje bi se nalazili u lođama nepostojeći prozori, u kamenu je urezana mreža za igru mica ili mlina, kako je već gdje zovu, poznata još u antičko doba. Idealno mjesto: dvojica sjednu, ponesu šaku graha ili čega već, mogu nabrati i kamenčića, i – počne utakMica :)

Na trećoj strani trga stare trokatnice, sada male stambene zgrade, a na četvrtoj palača Sinčić, očito nedavno obnovljena, možda i malo previše moderno pa djeluje kao nova. Ispred nje se vijori zastava s grbom Višnjana.

Fino je sve to, ali ako posjetitelj krene oko crkve, ostat će „impresioniran“ i s nekoliko redova starih, ohrndanih perilica i bojlera; jedan red doslovno prislonjen uz crkveni zid. Među njima i krntija „renaulta 4“. Mislim, svaka čast majstoru, svima nam zatreba kad perilica zašteka, ali... ☹ U jednom od lučnih prolaza parkiran „renault twingo“ ☹

Pričam s nekoliko ljudi koji tu žive i oni mi tvrde da se s trga za lijepa dana vidi Jadran, sve od Umaga do Vrsara, pa čak, dalje ka sjeveru, uključujući i vrhove Alpa. Ne broji se što je dan sunčan, kažu, nije zima za tako daleke poglede, a slažemo se oko toga da u zraku ima i one izmaglice što fotografi uvijek reže na nju.

Odlučujem naći i treću crkvu, opet malu, čak malo manju od one svetog Antuna Opata; kažu da je na Šalinama, negdje blizu izlaza. Pješke ću pa vidim i nekoliko kuća lijepih, „zdravih“ fasada, ali bez vrata i prozora, s neredom unutra, a sve uza samu glavnu, Istarsku ulicu. Crkvicu, ovaj put baroknu, nalazim lako. Zanimljivo, i ona se nalazila u gradskom središtu, ali je prije 90 godina razgrađena i prenesena ovdje. U ponovnoj „montaži“, ako se to tako može reći, dodana joj je nova, sasvim drugačija fasada od nekadašnje. Ne znam, doduše, kakva je nekad bila, ali ovakva nije sigurno, a ova je vrlo dopadljiva. Inače crkva potječe iz 15. ili 16. stoljeća, na zvoniku ima jedno zvono, a donesena je i stara izblijedjela ploča s latinskim natpisom. Opet fotografiram kroz prozorski otvor, sada još i kroz staklo, ali se i tako vidi sveti Rok iznad oltara, čudno energičnog pogleda, sa štapom u ruci i crveno-crnom kapom koja neodoljivo podsjeća na turban. S obje strane stoji još po jedan svetac, a fasada oltarnog dijela, od poda do stropa, sva je od neboplavih i bijelih „šara“. Strop također oslikan, ali pod tim kutom je foto-aparat nemoćan. Može, međutim, „dohvatiti“ horizontalne bordure na bočnim zidovima.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Kameni Jože Šuran

Svega pedesetak metara od crkve, zapleten u crnogorično stablo, stoji telegrafski stup, a takvi objekti su, znamo, idealni za vješala☹ Tako je i ovdje, 29. IV. 1944. godine, obješen Jože Šuran. Ostalo je zapisano da su ga nakon uhićenja Nijemci vodali golog po okolnim selima, kivni na njega zbog diverzantskih akcija koje je izvodio sa svojim sudrugovima, i to uglavnom rušenja telegrafskih stupova. Naposljetku su ga na zaprežnim kolima punim trnja provezli Višnjanomte ga potom objesili. Posljednje riječi su mu bile „Žao mi je što i ovaj (stup) nisam zapalio.“ Partizanski „povjesničari“ posthumno su mu u usta stavili slavljenje Tita, za koje su, međutim, njegovi sumještani i oni koji su prisustvovali vješanju izjavili da je u pitanju izmišljotina. Zanimljivo je da su ga se sjetili Franci Blašković i „Gori Ussi Winetou“, uglazbivši stihove pjesme Milana Rakovca napisane u spomen Jožetu Šuranu. Pored vješala stoji i spomen-ploča s imenima svih poginulih partizana iz ovog kraja, a telegrafski stup, utopljen u beton, još malo pa će se srušiti, budući da je dobro protruo.

Kad sam već posjetio tri crkve, i četvrtu ću, na gradskom groblju, na izlazu iz grada. Posvećena je svetom Matiji, stara četiristotinjak godina, obnavljana, naravno, više puta, pa je teško znati koliko je ostalo od originala. Moguće da je i mnogo, čim je ulaz ranogotički, a ima i starih grobnica, jedna čak „glumi“ gotovo sami prag, spojen s ulazom i ukrašen  latinskim natpisom. Neko nekad imao fetiš :) da svi koji uđu u kapelu zagaze po njegovom grobu. Zvonik s preslicom; jedno zvono je tu, druga rupa za drugo zvono prazna. Crkvica zaključana, tako da od četiri neću, eto, uspjeti ući ni u jednu. Moćno djeluje i pročelje ulazne grobne arkade, a s fotografija na smrtovnicama gleda me, rahmet mu duši, i neki Izet Kečo.

Na travnjaku preko puta groblja još jedna skulptura, a izdaleka se vidi da opet ima neke veze s nebom i zvijezdama. S kamenog postolja, što ga drže dva stupa, gleda sunce, a ne razumijem što bi trebala značiti „raketa“ uperena prema nebu. Skulptura je nazvana „Od labure do zvijezda“, a podignuta je u spomen Marijanu Pajiću, onom što je osmislio „Sunčev tron“. Prvotno je stajala u obližnjim Krunčićima, a onda je neko odlučio da je tamo „nevidljiva“ pa je premještena na ulaz u Višnjan. Da, ako je ti opće to, ako nisam šta pobrkao :-O

Ima oko Višnjana još puno zanimljivih mjesta, ali su uglavnom u pitanju crkve, gdjegdj i vrlo stare, i s freskama, ali mi ih je za danas baš dosta, to neki drugi put. Možda bih išao tražiti ostatke rimske ceste u Bačvi, ali mi rekoše da su neznatni, jedva vidljivi. Drugo potencijalno odredište, antičko i srednjovjekovno naselje Dilian, blizu sela Kolombera, sa crkvicom svetog Mihovila pod zemljom iz 11. stoljeća, otpada, pak, jer je, i to mi kažu ovdašnji ljudi, zaraslo u gustu šikaru i raslinje, praktički nevidljivo.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Evo meni 'malvazije'!

Zato idem na mnogo jednostavniju opciju: malo-malo i pored ceste mi pred oči „iskoči“ tabla s natpisom VINARIJA. Kad više ne mogu trpjeti, skrećem ka jednoj u Žužićima. Dočekuje me Mario Žiković, a po prezimenu se, naravno, zove i vinarija. Ima jedno deset vrsta likera: amaro, dunja, nar, glog, crni trn, orah, drenjina i šta sve ne. Svega malo manje je rakija, a ne fali ni onog glavnog, vina. Probavam malo biske, rakija koju Istrani spravljaju od cvata imele, pa odlučujem pazariti jednu bocu, nek’ se nađe. Također probavam i rakiju od šljive, kruške i jabuke zajedno, čega kod nas, u Bosni, nema, već se pravi svaka posebno. Dooobra! Mario prodaje i suvenire, ponajprije kažune, istarske kamene kućice, ali se, umjesto kažuna, odlučujem za dvolitrenu bočicu :) “malvazije”. Nek’ se i ona nađe.

U međuvremenu probah, kući, i bisku i „malvaziju“. Šta da kažem? Ništa, ostah bez riječi! A ako naiđete višnjanskim krajem, tražite Marija Žikovića. Ostalo će vam se, što bi reci Balašević, samo kasti :)

Kopirati