Putujte s nama

Senta: Skeledžijo, skeledžijo, prevezi me preko...

Austrijske snage je u Senćanskoj bitci, 1697. godine,do pobjede vodio Eugen Savojski, isti onaj što će dva mjeseca kasnije popaliti čitavu Bosnu i šeher Sarajevo.
Lifestyle / Putujte s nama | 16. 08. 2019. u 14:09 Milo JUKIĆ
Kopirati

Najveći grad s mađarskom većinom u Vojvodini je Senta, gdje Mađari čine gotovo 80 postotaka stanovništva. Šetnja gradom baš i ne donosi takav dojam. Ako se, primjerice, gledaju biste poznatih Senćana, reklo bi se da je Senta, Mađari je zovu Zenta, 1/1 srpski grad, budući da su davno postavljene one pisca Stevana Sremca i njegovog ipak manje poznatog kolege Jovana Đorđevića, inače autora srpske himne Bože pravde, obje na keju uz rijeku Tisu, kao i, u gradu, blizu glavnog mosta,bista Jovana Joce Vujića, veleposjednika i velikog dobrotvora. Tek posljednjih desetak godina „probudili“ su se i Mađari, pa je 2009. u parku u središtu grada postavljena bista svjetski poznatog i priznatog kipara Istvána Tótha (1912. - 2002.), a dvije godine kasnije i Gabora Gombosa (1851. - 1894.). Tóth je Senćanin koji je najveći dio života proveo u Hollywoodu, gdje je i umro, a Gombos je bio ne samo najpoznatiji i najuspješniji senćanski gradonačelnik, već i čovjek kojeg mnogi smatraju vizionarom, budući da je dobar dio grada isplaniran i izgrađen upravo u njegovoj eri. Obje biste izradio je još jedan kiparski velikan Sándor Dudás. Ne doznah kad je postavljena treća književnička bista, Stevana Raičkovića, on je ovdje pohađao gimnaziju, kao ni za spomenik povjesničaraGyuleDudása (1861-1911), također u gradskom središtu; on je neko vrijeme radio u Senti, a jedno od njegovih poznatijih djela je Bitka kod Sente.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko zna, ko ne zna, ali mnogi povjesničari smatraju da suovdje spašeni Beč i čitava Europa, ako je danas uopće politički korektno reći da je obrana od osmanlijske najezde bila spas. Godina Senćanske bitke je 1697., a datum 11.IX., onaj za Amerikance baksuzni, kad su se, 304 godine kasnije, zrakoplovi zabili u njujorške nebodere blizance. Austrijske snage je, pak, u Senćanskoj bitci vodio za Osmanlije baksuzni Eugen Savojski, onaj što će dva mjeseca kasnije popaliti čitavu Bosnu i šeher Sarajevo. Smatra se da je u bitci izginulo ili ranjeno oko 30.000 osmanlijskih vojnika i oficira te da je riječ o jednom od najvećih poraza osmanlijske vojske u povijesti, toliko teškom da su u rukama Austrijanaca završili i pokretni harem sultana Mustafe II., državna kasa s puno blaga, državni pečat te čak 87 topova. Izravna posljedica bio je za Osmanlije iznimno nepovoljan Karlovački mir, napuštanje golemih teritorija u Ugarskoj i Transilvaniji te odustajanje Osmanlija od dotad vrlo izražene težnje da zavladaju Srednjom Europom.

M.J. | Bljesak.info / Gradska kuća

S pedesetak metara visokog vrha secesijske Gradske kuće, iznad glavnog gradskog trga, pogled mora da je lijep, ali se puno više ljudi popne gore kako bi vidjeli ogrmnu maketu Senćanske bitke. Oko 2000 figura raspoređeno je oko Tise i, je li, ubiše jedni druge. I ja bih da sve to vidim pa svraćam u turistički ured, u prizemlju Gradske kuće, gdje ću, međutim, čuti nevesele vijesti: za penjanje navrh zgrade i analizu sraza Eugena Savojskog i Mustafe II. treba se najaviti, a usto postavka uopće nije otvorena izvan ljetnog doba. Ostaje mi samo diviti se ukrasima na Gradskoj kući i pogledati panoe ispred nje, na kojim je ukratko prikazana povijest grada.

Mala utjeha je spomen-obilježje, nešto nalik drvenoj crkvici bez lađe s popratnim sadržajima, podignuto uz Tisu, tamo gdje je bilo glavno poprište bitke, i to 1895., prigodom posjeta Franje Josipa I. Glavni dodatak je niša od uspravljenog čamca, tu se pale svijeće i polaže cvijeće. U vrijeme postavljanja spomenika su negdje ispred crkvice, uz ostalo, stajali i oklopljeni, do zuba naoružani srednjovjekovni vitez te jedan od originalnih topova zarobljenih od Osmanlija, ali su, ko zna kad, nestali, a 1942. godine je postavljena i nova spomen-ploča. To je, dakle, mala utjeha, ali bih se najradije rasplakao kad doznam da je, malo nakon postavljanja spomenika, trebao biti postavljen i veliki kip Eugena Savojskog. Nije, jer je cijena bila previsoka pa je kip ostao u Budimpešti. Vidjet ću ga kad, Bože zdravlja, krenem na tu stranu i posjetim budimsku utvrdu.

Malo dalje uz Tisu je još jedan spomenik, i to žrtvama o kojima se desetljećima šutjelo. Sentu su u listopadu 1944. godine oslobodile postrojbe Crvene armije i koji dan potom sve je izgledalo gotovo idilično. I ostalo tako dok Rusi nisu produžili dalje, a grad ostavljen pod nadzorom domaćih partizanskih znaga. Svemoćna OZNA uskoro je počela s uhićenjima, uglavnom onih za koje se sumnjalo da su imali nekog udjela u prethodnoj vlasti, mada su takvi, čim se pročulo da „crvenoarmejci“ stižu, dali petama vjetra. Iako su osloboditelji za par dana formirali vlast u kojoj su bili i Mađari i Srbi, OZNA je mislila drugačije, pa za Mađare odjednom više nije bilo mjesta nigdje. Osim u zatvorima, i ovdje, gdje sad stoji skroman trokraki drveni spomenik: tu je za jednu noć, 9.XI., mjesec dana nakon oslobođenja, strijeljano njih 65, a do kraja godine, prema dokumentiranim nalazima povjesničara koji su se bavili tom temom, ukupno 124.

M.J. | Bljesak.info / Paviljon u gradskom parku

Svega je Tisa vidjela, i romantičnih ljubavi, ali, eto, i stvari koje su crne da crnje ne mogu biti. Zato su prije 13 godina tadašnji predsjednici Srbije i Mađarske odlučili napraviti nešto što je zajedničko i jednom i drugom narodu, pogotovo onom „običnom“, a rezultat je još jedan uradak Sándora Dudása, nekoliko metara visoka figura skeledžije. Jer svi su u neka sada prilično zaboravljena vremena, a ne samo Bane iz „Garavog sokaka“, kad tad zavapili ono Skeledžijo, skeledžijo, prevezi me preko... I sâm dajem svoj skroman doprinos, pomažući Skeledžiji, a to što plovimo po suhom ne razumiju samo oni što su samima sebi dopustili da odrastu pa se više ne znaju igrati.

Splavova i sad ima uz obalu, doduše ne da bi prevozili vapijuće, a na obali je, uza sve pobrojano, i poneki ribolovac, te jedno oveće sidro, opet u sjećanje na skeledžije i brodare. Senta je inače fino nacrtan, skockangradić, nimalo nalik na mnoge naše bosanske kasabe što su im planove crtala konjska kopita i širina sjenskih kola pa su mnoge ulice ostale uske, iskrivudane i štrkljave. Gradski park, već ga spomenuh, na najboljem je mjestu, odmah ispred Gradske kuće, a na prostoru se nije štedjelo. K'o da već vidim, samo da u pitanju nije Vojvodina, kako bi se na njegovom mjestu lijepo uklopioveliki tržni centar ili takvo što. Usred parka drveni paviljon, tu je svake ljetne noći živo, a iza leđamu, izuzev crkvi i još ponečega, najznačajnija gradska zdanja, među kojima posebno mjesto ima Gradski muzej, smješten u zgradi zvanoj Plebanija, što je, u biti, župna kuća, izgrađena prije 110 godina u kombinaciji neobaroka i neorenesanse. Radi se o župi svetog Josipa,dakako, katoličkoj, a u unutarnjem dvorištu je, skrivena od pogleda, kapela posvećena istom svetitelju. S druge strane trga stoji rodna kuća Stevana Sremca, sa spomen-pločom postavljenom nekad davno, ko zna kad; za razliku od današnjih, nije potamnila ni sekunde,niti je ijedno slovo nečitko. Uz nju zgrada crkvene općine „senćanske u Senti“, što ne kontam, jer ako je senćanska, valjda ni ne može biti u Kikindi ili u Zrenjaninu.

Pravoslavna crkva svetog Arhanđela Mihaila je blizu. Jednobrodna je, klasicističke fasade i baroknog zvonika, tako česta slika u Vojvodini. Zanimljiviji su spomenici oko crkve, postavljeni nekim za pravoslavlje u ovim krajevima značajnim osobama, a onih nadgrobnih nagledat ću se na mjesnom groblju. I na jednom i na drugom mjestu poprilično je zastupljena neka stara verzija ćirilice, koju se, ako se strpljivo slovka, može i pročitati, a da ide lagano, baš i ne ide.

M.J. | Bljesak.info / Slavnića kuća

Glavna katolička crkva, posvećena svetom Antunu Padovanskom, u glavnoj je ulici i pravo je remek-djelo zidanja sitnom ciglom, prilično čestom u vojvođanskoj ravnici. Iznad vrata Pietà u bijelom, slijeva mramorna spomen-ploča dr. Gézi Mészárosu Keczeliju, mladom odvjetniku, umrlom 1906. godine. Crkva je stradala u isto doba kad su pored Tise postrijeljani Mađari, a obnovljena je tek nakon gotovo četiri desetljeća, kad se u bivšoj nam državi ipak moglo malo slobodnije disati. Ogromnu crkvu dala je podići dr. Gézina majka Mihályné, u spomen na sina jedinca. Zanimljivo, Mihályné  je rođena kao Irena Nikolić i bila je pravoslavka, ali se u neko doba odlučila za katoličanstvo i ostala dosljedna do kraja života. Umrla je 1949. u 98. godini života i pokopana, prema vlastitoj želji, u kripti hrama crkve za koju je osigurala sve, od zemljišta, preko gradnje, pa do izvanredno kvalitetnih orgulja. Crkva svetog Josipa je inače jedna od četiri katoličke na gradskom području.

U blizini je još jedna senćanska atrakcija, Slavnića kuća, podignuta 1905. godine i odavno proglašena spomenikom kulture. Krsto Slavnić nije bio nikakav tajkun već majstor krojač, ali je, eto, svojom tankom iglom uspio „nabosti“ toliko da je mogao angažirati u ono doba poznatog arhitekta  Bélu Lajtu, koji je projektirao i lijepu senćansku Vatrogasnu zgradu. Slavnića kuću nije nimalo lako opisati, premalo je nalik bilo kojoj drugoj, ne u Senti, već inače: jedan prozor dvokrilni, onaj do njega trokrilni, i sve tako. Ulaz je određen mimo središnjeg dijela, kako je uobičajeno, a na fasadi je i mnogo konkretnih detalja poput čipkastih oluka ili dimnjaka s pijetlom na vrhu. Zanimljiva je i kuća porodice Vajda, s likovima i brojnim drugim ukrasima na fasadi. Kuća je stara stotinjak godina, a u njoj se održava poznata likovna kolonija, najstarija na tlu Vojvodine. I još mnoge su tu, uglavnom secesijske, bez naziva, što privlače pozornost.

Slavnića kuća nalazi se u Ađanskoj, donedavno Lenjinovoj ulici. Kao i drugdje po Vojvodini, table s novim nazivima ulica postavljene su tik uz stare, „poništene“ dijagonalnom crvenom linijom. Osim Lenjina, svoje su u Senti zauvijek završili mnogi drugi poznati, primjerice revolucionar Boris Kidrič ili pjesnik Ivan Gundulić.

Prošetat ću, i to starinskom kamenom kaldrmom, i do Kuće starih zanata. Zaključana. Naići ću i na hamburgeriju – čuj, hamburgerija! – „Bosanski ćevap“. Propala, Senćani, izgleda, nisu ludi za ćevapima. Posebna priča je jedna novija okrugla zgrada sa dva kipa u dvorištu. Na debeloj i visokoj kapiji ne piše ništa, a baš me je zanimalo o čemu se radi i kosu ona dvojica?! Pa velebni hotel „Royal“, moderne arhitekture, ali s vidljivim secesijskim elementima, kao i zgrada Gimnazije, a potom bilježim i kip svetog Ivana Nepomuka blizu mosta.

Predzadnje mjesto koje posjećujem je Dom zdravlja. Ne, nije to, hvala na pitanju, zdravlje mi je odlično, a razlog što sam se zaputio na tu stranu je neboplava Davidova zvijezda desno od ulaza u zgradu. Tu je, piše na zvijezdi, od 1873. do 1957. godine stajala Velika sinagoga. Gdje je onda bila Mala, ako je ovdje bila Velika, ne doznah. I da, lažem da je Dom zdravlja predzadnje mjesto, jer sam Davidovu zvijezdu greškom tražio u ogromnom krugu Gradske bolnice. Portir mi fino reče da nije tu, ali mu ne povjerovah. Zvijezde ne bî, ali zato uslikah još jednu bistu, dr. Istvána Gerőa, liječnika po kome bolnica nosi ime. „Dao je svoj život u narodnoj revoluciji za pobedu svetskih ideala socijalizma.“ Hm...

M.J. | Bljesak.info / Sve mi je strpljivo objasnila Agnes Nagy Abonyi

I sve su ovo dosad kockice u mozaiku prošlosti i povijesti Sente, ali je Gradski muzej mjesto gdje ću polijepiti i zadnje, nedostajuće sličice za kompletiranje slike. Paleontološku i arheološku te zbirku predmeta i dokumenata vezanih za Senćansku bitku obilazim sam, sve je jasno opisano i nije problem, a na katu, što ga je čitavog zauzela etnološka zbirka, čeka me etnologinja AgnesNagy Abonyi. Život u ovim krajevima ponajviše je vezan za Tisu, splavove, ribolov, a tek potom i za konje, poljoprivredu i stočarstvo. Imam nešto malo etnološkog znanja, snalazim se, takoreći, ali bih ovdje uzalud buljio u čudnu pletenu i drvenu obuću, ribarske mreže, ratila kakvih u mom kraju nikad nije bilo, pastirske kućice od slame i mnogo što drugo. Agnes mi strpljivo i detaljno – jedini sam posjetitelj, ali izgleda kao da smo sami na svijetu – objašnjava sve što me zanima, čak pokazujući pojedine tehnološke postupke ovdašnjih zanatlija, pa iz Sente odlazim pun dojmova.

Do nekog novog viđenja. Kad će, recimo, toranj Gradske kuće biti otvoren za posjete, a ja ću – obećah mu – opet koju minutu pomoći Skeledžiji u veslanju po suhom :)

Kopirati