Putujte s nama

Rijeka – Grad koji je trebao biti država

Lifestyle / Putujte s nama | 29. 09. 2017. u 07:44 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Riječki putopis započet je još lani, kad sam poslao prijavu za Rezidenciju „Kamov“, samo što to tada ni sam nisam znao. Prijava je riješena pozitivno, što je značilo da ću, o trošku Grada Rijeke, u Rijeci provesti 17 dana, a za toliko vremena o gradu bi se mogao napisati ne putopis već čitava knjiga.

U Rijeku sam dolazio i prije, ne jednom, ali nikad nisam zanoćio. Sada ću zanoćiti toliko puta da ću se stići i naviknuti i na dan i na jutro i na večer, a kako i ne bih kad su me organizatori, točnije gospođica Mirna Gurdon, kulturologinja zaposlena u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, smjestili na najbolje mjesto u gradu - s prozora trećeg kata gledam na mirni Trg svete Barbare i Gradski toranj, a ljepša slika se u Rijeci ne može ni zamisliti. Već prve večeri s prozora - kao iz VIP lože, i još bolje - promatram nastup studentskih klapa i zborova; to Studentski zbor Sveučilišta u Rijeci organizira višednevnu manifestaciju. Koji dan kasnije ću, rakođer u njihovoj režiji, pratiti malonogometne i košarkaške utakmice koje se - za ne povjerovati - igraju nasred Korza, taman ispred zgrade Gradskog vijeća! Sve je ograđeno mrežama, ali se ponekad ipak desi da lopta preleti i dokači nekog od prolaznika, ali svejedno, svima sve to djeluje simpatično. Na Korzu će mi pozirati „Brazilke“, ali ne one na koje će neki naopaki čitatelj pomisliti, već djevojke koje pimplaju loptu, a odjevene su u brazilske dresove. Prva pjesma prve večeri je, tek da se zna, Projdi, vilo, ali druga... E, u njoj se prvo puno puta ponavlja stih ...daj sok, daj sok..., ali pripjev završava sa ...daaaaj rakijeeee... Hm, pa ako ćemo pravo - logično! ??

Korzo je, zna se, žila kucavica grada, a sad je to još više, pošto su u toku Dani svetog Vida, zaštitnika grada. I bez toga svakog dana ima nešto novo: jedan patentirao stolice sačinjene u formi glagoljskih slova, pa fino sjedneš na m, s, v ili l, drugi pravi višemetarske balone od sapunice i provlači se ispod njih, maturantice špartaju na sve strane; na majicama odštampale parolu „Knjiga je svetinja, zato je nismo dirali“, a po nogama se jedne drugima ispotpisivale flomasterima. U sklopu proslave jednog dana na Korzu prave štrudlu dugu čitavih šezdeset metara, a u ogromnom kaznu pripravljaju 300 kilograma liganja. Sve se dijeli besplatno, a vidim da se stranci čude tome - kod njih, kažu, ništa nema 'nako. Odmjenjujem jednog od kuhara u miješanju i doznajem da je u kaznu, osim liganja, i 100 litara maslinovog ulja, 100 kilograma palente, te po 70 litara i passate, pa eto, ako kome treba recept za 2000 porcija liganja, tu je.

Jednog dana na korzu, u društvo s djecom s kojom se drži za ruke, zatječem i riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela. Malo je začuđen kad mu priđem, ali i obradovan kad mu kažem da sam u Rijeci 17 dana, i to o trošku Grada, pa me rado prima u krug. Na slici djeluje kao da igramo one dječje: Aberečke!!! Abertute!!! Aber koga ćete?! Aber silnog, silnog... Vojka Obersnela ili Milu Jukića?


Koncert Big banda Josipa Forembachera

Druge večeri uživam u koncertu Big banda Josipa Pepija Forembachera. Kako živ čovjek, a ja sam itekako živ ??, da propusti takve džezere; da nema ničeg drugog i kad bih još bio gluh, dovoljno bi bilo gledati Pepija, tog vječitog mladića od sedamdeset i kusur, punog poleta i energije, kako dok dirigira, tako i dok svira. Još da znam plesati... Ne znam, ali znaju prolaznici, čak i jedan smetljar koji, prolazeći ispod bine, pleše s onim svojim pokretnim kontejnerom i metlom. Prevladavaju prastari hitovi Glenna Millera, ali ima i domaćica, dakako šlagera od prije četrdesetak godina ili još starijih. Iste večeri i u gotovo istom terminu u katedrali svetog Vida nastupa zbor „Schola Cantorum“ pa ti budi pametan, jer jedno moraš propustiti! O koncertima ispod prozora, na Trgu svete Barbare, da se i ne govori - oni studentski zborovi bili su samo za dobrodošlicu, sve nakon toga bilo je za glazbene sladokusce pa ponekad ne mogu odoliti, silazim, uživam, mada ni pratiti ih iz ptičje perspektive nije loše.

Rijeka je puna prelijepih zgrada, ne samo na korzu već po cijelom gradu, čak i tamo gdje taman mislim da je kraj i da se ne mogu nadati više ničemu lijepom. Naprosto se grad našao na fenomenalnom mjestu i vječito su se za njega jagmili i ovi i oni. Dakako da je talijanskih i austrougarskih utjecaja najviše. Poznato je da je ban Josip Jelačić 1848. godine bio guverner, a tad je Rijeka pripojena Banskoj Hrvatskoj, ali samo zakratko, jer je već 20 godina kasnije posebnim sporazumom došla pod izravnu upravu Mađarske, a četiri godine kasnije je i službeno pripojena toj državi. Tad se sigurno nije mogla čuti ona uzrečica da će se nešto desiti „kad mađarska bude imala more“, jer ga je tada, eto, imala, i to najveću luku s ove strane Jadrana. Danas će nekima čudno zazvučati i podatak da je izbila velika pobuna stanovništva nakon što je Rijeka 1918. godine pripojena SHS Kraljevini. Tražilo se da se grad vrati Italiji, Talijani su, tada, naime, činili ogromnu većinu stanovništva, a sve to je u grad dovelo strane vojske koje Rijeku čuvaju do Pariške mirovne konferencije, godinu dana kasnije, malo potom i do međutalijanskog vojnog sukoba - D'Annunzijeve postrojbe dobacile su do Rijeke i prvo na predaju navele talijanske, a onda i druge međunarodne trupe, uključujući i one američke. Slijedi i službeno proglašenje talijanske uprave, makar je bilo u suprotnosti sa zaključcima iz Pariza. Ni kasnijih dvadesetak godina nije prošlo mirno, a po Rapalskom ugovoru Rijeka je – vidi ti sad! – trebala biti proglašena državom, a malo potom je grad - kako bi ga otela od D'Anunnzija i njegovih - bombardirala i osvojila talijanska vojska. Elem, eto države! Trajala je četiri godine, a onda je Rimskim sporazumom, 1924. godine, ipak pripojena Italiji. Granica je postavljena na Sušaku, danas u gradu, i da je tako ostalo ja bih ovih 18 dana do parkinga, ispod trsatskih zidina, svaki put morao prelaziti državnu granicu. Uglavnom su potkraj rata u grad ušle partizanske postrojbe, ali su trzavice oko toga ko će zgrabiti Rijeku nastavljene sve do 1947. godine, kada je, opet u Parizu, odlučeno da Rijeka definitivno (p)ostaje dio Jugoslavije. A Talijani... Danas ih je u Rijeci ostalo svega 1,9 posto. Pokupili 1945. godine stvari i mirno otišli, ali - što bi reci mala djeca - ako ćemo se lagati...


Detalj iz lapidarija Muzeja grada Rijeke

Povijest grada je, dakako, puno starija od Jelačića, D'Annunzija i partizana, a najbolje se to vidi na ostacima rimske Tarsatice, koju posjećujem ne jednom i obilazim je od cigle do cigle, a - čudnog li spoja - jedan dan slikam foto-session manekenki: ni Liburni, a ni Franci, koji su od njih 799. godine oteli Tarsaticu i srušili je, nisu ni pomišljali da će se po njihovom gradu šepuriti mladice u ljetnim haljinicama. Mada, ko zna, možda se takvo što u Tarsatici već dešavalo prije puno stoljeća, nije bilo samo bliceva i mene ??

Drugo i treće mjesto za one koji žele ući u sve tajne riječke povijesti nalaze se jedno do drugog: Guvernerova palača i vila nadvojvode Josipa, danas zgrade Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatske i Državnog arhiva, a između njih je suvremena zgrada Muzeja grada Rijeke. Kao što franački markgrof Erik nije mogao vidjeti manekenke na Tarsatici, tako ni peštanski arhitekt Alajos Hauszmann, a ni guverner Lajos Batthyány, nisu mogli ni slutiti da će u palači ikad stolovati iko osim guvernera i njegove svite. U dvorištu palače i okolnih muzeja može se vidjeti i više od povijesti, ako se tako smije reći: od rimskih cipusa i bogato ukrašenih sarkofaga, preko desetaka eksponata u lapidariju, uvećane replike Bašćanske ploče te čitave plejade kipova starih kojih 1500 godina, raspoređenih kao na vojnoj paradi Kim Jong-una, pa do postamenata s imenima narodnih heroja Mustafe Latifića i Augusta Vivode, valjda i nekih drugih, jer su složeni na gomilice i ostali tako sačuvani za neka druga, (možda) bolja vremena.

U blizini je i lijepo izrezbareni stup za koji na kraju ne shvatih što je, Stup srama ili nešto drugo. Ne bih rekao da jest, inače na njemu ne bi bio lik nekog biskupa ili tako nekog, čim mu je za pasom povelik križ. Dvojica koji su tu, u šetnji sa svojim psićima, kažu da jest, mada ću kasnije čuti da je i stup na Stendarcu, u ravni blizu Korza, također stup srama. Nije u Rijeci valjda bilo toliko naopakih da su trebala dva?! Za stup na Stendarcu ipak ću na kraju čuti uvjerljivo tumačenje, da je to stup za gradsku zastavu. Inače je gotovo istovjetan stupu ispred tršćanskog San Giusta, a i podignut je iste godine, pa je vjerojatno i autor isti. Naručitelj je bio habsburški car Maksimilijan, a podigao ga je nakon 1509. godine i žestokog okršaja s Mlečanima. Na stupu je sveti Vid, s gradom u jednoj, te s natpisom u kojem su nabrojana prava građana u drugoj ruci. Je li možda i onaj na stupu ispred muzeja također sveti Vid??? Kako god, trebao bih barem primijetiti i palaču Municipija te gotičku crkvu svetog Jeronima, tu su, na Trgu Riječke rezolucije, ali stup mi je, iako niži, iznad svega.


Kupola Gradskog tornja: Pticom na pticu

Palača Municipija, jasno je već po nazivu, zgrada je u kojoj je nekad bila smještena gradska uprava. Arhitekt je, prema osnovnoj zamisli tadašnjeg gradonačelnika Ivana Ciotte, bio dr. Filibert Bazarig, koji je zaslužan i što gradski toranj, da, onaj što ga svakodnevno gledam kroz prozor, 1890. godine dobio kupolu. Toranj inače na vratima, ispod sata, ima habsburškog dvoglavog orla i natpis iz 1695. godine te austrijski carski grb, a mijenjan je više puta, na ovako i na onako, nikad naopako ?? No da se vratim palači Municipija: lijepa jest, ali je zid kojim je spojena s crkvom svetog Jeronima zauvijek „zarobio“ nekad, kažu, prekrasnu zgradu, odnosno najveći dio, drevnog augustinskog samostana.

Kasnobarokna crkva tako je, ni kriva ni dužna, zalijepljena za palaču, ali je za vidjeti ipak ostalo mnogo: od lapidarija u klaustru, preko grobnica istaknutih augustinaca i članova obitelji osnivača u prezbiteriju Inače je gradnja samostana započeta još 1315., a crkve 1363. godine. Mora da su nevjerojatno lijepi barokni oltari postavljeni u drugoj polovici 18. stoljeća, kad je crkva proširena i u dobroj mjeri barokizirana, a na prijašnju gotičku građevinu danas podsjećaju kontrafori i prozori na južnoj strani svetišta.

Riječke crkve... Eh, o tom bi se mogla pisati knjiga, ipak je Rijeka i dovoljno velika i dovoljno stara da ih ovdje ne vrijedi opisivati do u detalje. Neke stvari je ipak takoreći nemoguće ne spomenuti. Evo, recimo, katedrala svetog Vida, građena između 1638. i 1658. godine, uvijek je nekako u prvom planu već samim tim što je katedrala, ali je meni ljepša crkva Uznesenja Marijina u blizini, u starom dijelu grada. Jest da joj je unutrašnjost trenutno prekrivena skelama, ali je ni to ne može previše okrnjiti pa nije čudno što je i danas mnogi zovu katedralom (Duomo) pored žive katedrale. Nekad su tu, kažu knjige, stajale rimske terme pa je na njihovim ostacima u srednjem vijeku napravljena crkvica, koja je kasnije više puta širena, jednom, 1695. godine, podignuta „iz temelja“, nanovo, a u prvoj polovici 18. stoljeća joj je, po kranjskim plemićima Orlandijima, dodano i današnje svetište. I oltari su joj, zanimljivo, izrađeni u Sloveniji, u Ljubljani, a kipovi svetaca, Ane, Šimuna, Margarete i Antuna, u Padovi (pa nije teško zaključiti da je u pitanju Antun Padovanski). Bočnih kapela čak osam, umjetničkih slika puno, ne pobrojih ih, ne bi bilo fajde, strop ukusno ukrašen, oltarne pale ekstra dobre. Pročelje izvanredno, krasi ga Gospa sa dvama anđelima te „ruža“ s odlikama i gotike i renesanse.

I sve to, ali je posebna i po tome što ispred nje stoji Kosi toranj. Nije baš ukošen kao onaj u Pisi, ali je - mjerili ljudi pa se zna - nagnut za čitavih 40 centimetara, mada onako, golim okom, ne izgleda da je toliko već malkice, samo jednu zeru. Iznad ulaza uklesana 1377. godina. Podignut je na dijelu temelja kasnoantičke crkve. Nekad je imao šiljati, tzv. alpski krov, pa je trpjeo razne mijene, da bi 1928. godine bio romaniziran, sve kako bi se što više uklopio u potrebe da Rijeka, tadašnji Fiume, izgleda što talijanskije.


Crkva Uznesenja Marijinog i Kosi toranj

Još bolja je kapucinska crkva Gospe Lurdske na Trgu Žabica, blizu autobusnog kolodvora. Crkva na kat, al' stvarno, ima gornja, ima donja, kripta. Može biti da me je u takvoj ocjeni zavelo raskošno neogotičko pročelje, nema ih baš puno takvih na našim prostorima, ali se na to nadovezao i mnogi detalj iz ponutrice, recimo grobovi fra Ante Tomičića i fra Bernardina Ante Škrivanića. Tomičić, naime, nije bio svećenik već časni brat, narodski kazano, „laik“, a ovdje je 34 godine obavljao poslove sakristana i vratara, dok je Škrivanić 1904. godine inicirao gradnju zdanja koje je danas najveći ukras ovog dijela Rijeke. U crkvi je i originalna krstionica, jer se ustvari radi o ogromnoj školjki, mnogo umjetničkih dijela, posebno kipova, a jedini koga sretoh i u donjoj i u gornjoj crkvi je sveti Leopold Bogdan Mandić, u oba slučaja onaj poznati niski starčić pun dobrohotnosti i svetačke svježine i snage, čije je nedavno hodočašće Hrvatskom u providnom sarkofagu izazvalo brojne komentare.

Ne mogu zaobići ni crkvicu svetih Fabijana i Sebastijana, također u Starom gradu, blizu Tarsatice. Prvotno je po predaji podignuta 1291. godine, a današnja verzija datira iz 1562. godine, mada je 1885. godine toliko detaljno renovirana da se komotno može reći da je podignuta tek tada. Ljepote je ipak ostalo, mada sigurno ni blizu koliko lijepog je bilo prije. Pamtim je i što se blizu nje najedoh zerdalija, onako, stojeći ispod stabla i dobavljajući, a potom se popeh na kamen s natpisom VOX POPVLI i održah govor. Vatreni govor, eh, što im sve napričah, samo da me je ko čuo... ?? Blizu su i gradska vrata, odnosno Rimski luk. Nisu ni blizu onog što gradska vrata predstavljaju u okolnim gradićima ili po onim u Istri, nekako su skrivena, zabačena, prije ćeš na njih naići slučajno nego tražeći ih, ali je činjenica da su Vrata najstariji sačuvani arhitektonski objekt u Rijeci i da, ustvari, predstavljaju ulaz u rimski Kastrum.

Naravno da jedno popodne odvajam i za posjet pravoslavnoj crkvi svetog Oca Nikolaja. I ona je zbijena među zgrade više od nje, i na nju ćeš prije slučajno nego namjerno. Zanimljivo je da su je (1790.) izgradili Sarajlije, doseljenici iz Bosne, bogati trgovci, 16 obitelji, i to nakon bezbrojnih peripetija koje su, kaže legenda, kulminirale tako da je tadašnji guverner ispred Gradskog tornja bacio kamen u more i vrsnuo: Eto, tu gradite! Kamen po kamen, zasuli ljudi more i – eno je! Na to da je barem dio legende istinit ukazuje podatak da je dobar dio ikona na pomalo neobičnom ikonostasu, a i od onih poredanih na ikonostasnom rubu, doista donesen iz Bosne.


S papom Ivanom Pavlom II....

Najposjećenija riječka crkva ipak je svetište na Trsatu pa za to mjesto odvajam čitav jedan dan. Prije svetišta divim se ideji da se jedno do drugog, na svega desetak metara, postave spomenik palim borcima NOB-a i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. U svetištu se najduže zadržavam pričajući s pticama poleglim po pogledu svetog Franje, a s njim ni riječi, odsutan je, zagledan u nebesa pa čak ni ptice nisu previše razgovrljive. Kameni svetac na travnjaku uopće ne zna naš jezik, a izgleda i da je jutros ustao na lijevu nogu pa ni s njim ništa od razgovora. Najprijemčiviji je Ivan Pavao II., s njim mogu baš o svemu. Prsti mu se usijali od dodirivanja hodočasnika i drugih vjernika, ali ih svejedno ne sklanja. Unutra me sa zida mrtvo gledaju književnik fra Franjo Glavinić, rođen (1585.) u Kanfanaru u Istri, ali naš, Bosanac, preci su mu pred Osmanlijama pobjegli iz Glamoča, i fra Serafin Schön, kažu najznačajniji slikar ovog svetišta. O kipovima, slikama, oltarima ne vrijedi. Možda samo spomenuti kamen donesen iz Špilje Navještenja iz Nazareta, ali je i takvih detalja previše za opisivanje. Samo doći i vidjeti.

Još jednom ću se popeti na Trsat, odslušati predavanje fra Ante Vučkovića - na glasu je čovjek, za njega znaju svi, ali me, iskreno, nije posebno impresionirao. Puno impresivniji su ostaci Tarsatice. Ko je sad pomislio: „Pa šta mu je, pisao je već o Tarsatici?!“, neka se samo malo strpi, jer je grad, nakon odlaska franačke vojske, dolje, iz one ravni blizu mora i gradskih vrata, „prenesen“ upravo ovdje, na Trsat, koji je tako i dobio današnje ime.

17 dana je stvarno puno pa ne mogu za svih tih lunjanja gradom ne primijetiti palače Wohnitz i Vuković, odmah uza Gradski toranj, pa njihove posestrime, palače Wassermann-Garbas, Benzoni, Modello, Adamić i druge, palaču Adria, danas zgradu „Jadrolinije“ ili Casa Venezianu, spomenik na parkingu „Delta“, pa i samu deltu Rječine, odnosno ono što je od nje ostalo. Pritom - evo, reći ću, ali mi obećajte da mi se nećete smijati - svaki put kad prođem tim krajem, kao što onaj mali Dino iz Kusturičinog filma ponavlja „Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“, ponavljam „Rijeka je grad kroz koji protječe rijeka Rječina“. Dobro, nije baš da protječe, samo se ulijeva u more, ali mi onako zgodnije zvuči.

Pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta ne jednom raspravljam s vlasnikom, Ivanom pl. Zajcom, a jednom uspijevam ući i vidjeti črčkarije Gustava Klimta. Puno su mi zanimljivije od modne revije koju jedne večeri gledam ispred kazališta, makar manekenke nose modele iz nekih starih vremena. A o Zajcu bih još, ali hajde ti znaj, ako spomenem U boj, u boj, mač iz toka, braćo i tamo nekakve Hrvate, opasno je, rizično je, i ja i „Bljesak“ smo ga... Hm... Nadrapali, recimo.

Bolje cunjati po tržnici ili po ribarnici, em su to prelijepe zgrade, em ima zanimljivog svijeta. Damir, recimo, ima girica i stoji na štandu, ali će mi odmah pokazati na kolege, na konkurenciju, da kupim kod njih, njegove su, kaže, malo ostarjele. Prepošteno, nema šta. Usput kaže da će se kandidirati za gradonačelnika i pita šta mi treba, veća plaća, veća mirovina, vikendica, vila, bolji posao... Malo je razočaran kad kažem da mi je sve potaman, valjda nakon mene bude bolje sreće.


...i s Jankom Polićem Kamovom

U blizini još dvije zanimljive građevine, jedna je Casa turca i nju je lako prepoznati po neomaorskom stilu, a druga Casa rossa, nju, dakako po boji. Pa sve one zgrade na Sušaku, mada se tu mora paziti, nigdje zgodnog mjesta da se stane i na miru razgleda, auti jure sa svih strana. Zato je čiko što se raširio preko cijele fasade jedne od zgrada stavio ruku na oči. Sigurno je jedino stubama Pere Kružića, ka Trsatu, jedino tamo nema auta. I na Trgu Ivana Koblera – tamo se ugodno smjestio stari „kolodrob“ za papir i mota li, mota, ali auta nema.

I okidam, samo okidam, usijao se foto-aparat. Pretposljednju sliku, kad ključ apartmana ostavljam u Malom salonu, na Korzu, zauzeo je ptić, očito pobjegao s tečaja letenja: stisnuo se u najdublji kut stepeništa i misli - niko ga ne vidi! Vraćam ključ, milujem ptića (šapnuvši mu da se ipak vrati na tečaj, jer ne znati letjeti je živa katastrofa) i krećem ka parkingu na Delti. Ostaje mi još pozdraviti se sa brončanim Jankom Polićem Kamovom. Rođeni smo, zanimljivo, na isti datum, a da ne bî njega, ne bi bilo ni rezidencije. Kamov je umro u Barceloni, u ludnici. Ja neću, ja svakog dana sve više napredujem. A Rijeka je grad kroz koji protječe rijeka Rječina ??

Kopirati
Drag cursor here to close