Putujte s nama

Probištip/Zletovo: Olovo i cink, vulkanski krater i Gavril Lesnovski

Lesnovski manastir se prvi put spominje nešto kasnije, 1330.; iz te godine je manuskript Prolog, a iz tog stoljeća su i Minej (1342.) i Paranej (1353.). Danas su daleko, u arhivima Beograda, Sofije, Plovdiva i drugih gradova.
Lifestyle / Putujte s nama | 19. 02. 2021. u 13:27 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mnoga mala općinska središta u Makedoniji poprilično sliče: oveći trg s fontanom i kakvim spomenikom, da li nekog od svetaca ili nečega što simbolizira grad, a trg je obvezno smješten uz glavnu ulicu i ispred zgrade Općine. Ulicu ili dvije dalje slika se drastično mijenja, nove fasade, nataknute na sami rub stoput zakrpljenog kolovoza, zamjenjuju stare socijalističke gradnje ili ćerpićare, često toliko ohrndane da se zapitam kako je uopće moguće živjeti u njima.

U Probištip sam stigao s neke lijeve strane, pravo pred Općinu, parkirao, bacio pogled na poveliki trg, unaprijed zaključivši: „Evo ga, još jedan!“ Ali nije! Istina, povelikim trgom dominira bjelomramorni kip jednog sveca, Gavril Lesnovski je u pitanju, tu je i fontanica te klupe za šetače koji me, izgleda mi, danas bojkotuju, morao bih ih loviti po sporednim ulicama ako kojeg želim u kadru. Svetom Gavrilu iz ruke visi razvijen pergament, a čitav povelik trg sja od čistoće i urednosti; bit će da se pred svetačkim niko ne usuđuje baciti ni opušak, kamoli šta krupnije.

E, po čemu je Probištip drugačiji? Po tome što je i ostatak grada uredan. Tek poneka sitnica, primjerice ogoljen žuti kabel pored metarske glave nekog – ne skontah – revolucionara ili rudara, a nedaleko od kipa gole žene u hm, hajd'mo reći izazovnoj pozi (mada bi se moglo kazati i malo drugačije :), vrati u stvarnost, ovo je ipak Makedonija. Iznad ulaza u jednu državnu zgradu snimih i praznu crnu tablu s koje, rekli bi neupućeni, gleda stari, socijalistički grb Makedonije s koga je netragom nestala zvijezda petokraka, ali Makedonci su to uradili baš tako: ostavili stari grb manje crvena zvijezda. Ogromni pano za jumbo plakate vrišti poderotinama nogometnih utakmica i koječega, ali je gradić, sve u svemu, za primjer.

M.J. | Bljesak.info / Lijepa ko lutka

Pogotovo je to tako u, pretpostavljam, starom centru, oko mjesnog hotela i doma kulture. Pretpostavljam, rekoh, i to zato što bista očito najistaknutijeg partizana ovog kraja, Jakima A. Stojkovskog, u parkiću preko puta hotela, nije mogla biti postavljena bilo gdje. Herojski zaginuva, tako se kaže na makedonskom, u borbi protiv bugarskih policajaca 1942. kod sela Šipkovica. Ispod hotela šetnice, beskrajni niz masivnih, ali isuviše „običnih“ četvorokutih fontana, teniski i drugi sportski tereni te, okružen ukrasnim grmljem, brončani rudar s onom teškom rudarskom bušilicom što mu pomaže da zaradi „kruh sa sedam kora“. Grmlje je toliko gusto da ću, ako se želim slikati s kolegom – i sâm sam, naime, nekad bio rudar – koliko god da pažljivo zakoračim zgaziti koji listak. Rudarsko odijelo mu išarano ponekim bijelim curkom, stvorenim ptičjim izmetom, „oplemenjenim“ kišnim kapima, pa izgleda kao da je na rudarskom čelu.

Pred dom kulture dolazim s velikim ambicijama, vidjeti – ovo je poznat rudarski kraj – zbirku kristala i stare rudarske opreme, a usput i etnološku zbirku. Ali, kakav sam baksuz, dolazim u nevakat: održavaju se izbori, u domu kulture čuva se izborni materijal, pa me, umjesto portira, doslovno ispriječen na ulazu u zgradu, dočekuje policajac. Pokazuje mi stranačke parole i zastave, zajedno s onim poznatim rudarskim povješane visoko na okolnim stablima, stanje je, kaže, izvanredno, dom, umjesto za kulturne događaje, služi skladište glasačkih listića i buduće brojalište glasova. Ima, nastavlja, naređenje da unutra ne smije pustiti nikog osim par općinskih i policijskih „čivija“, tako da… Šmrc :( Ali, hajde, kaže, pogledaj zbirku, ne onu minerala, oni su baš u prostoriji u kojoj je izborni materijal, već etnološku. Tri minute? A šta da se radi, može! Elem, utjeha što neću vidjeti kristale i rude su nešto grnčarije, crno-zeleno rudarsko odijelo, starinska preslica i glazbeni instrumenti te mlada djeva u narodnoj nošnji ovog kraja. Sve bi se to, plus davno otpisani kino-projektor, sad doista za muzejske zbirke, moglo vidjeti i iz predvorja da izložbeni prostor nije zaklonjen panoima što inače služe za izlaganje umjetničkih slika, a sad su, evo, prekriveni izbornim listama.

Ako već ne mogu do kristala u domu kulture, odoh potražiti direkciju rudnika, možda tamo budem bolje sreće. Olovo se ovdje kopa još od antičkih vremena, nađe se, uvijek to ide jedno s drugim, i nešto srebra i bakra, možda šta i bude. Ali… Portir na širokoj kapiji kaže da trenutno nema nikog od „šefova“ i upućuje me da ih potražim u selu Dobrevo, tamo je rudnik pa ako… Shvaćam, međutim, da je to već uvježbani odgovor na sve posjetitelje koji „smrde“ na medije, pogotovo što je nagodan da mi sam kaže štošta o rudniku. Dakle, olovo i cink, strojni pogon i oprema su vrlo moderni, godišnje se iskopa par dvjestotinjak tisuća tona rude… Za svaku pohvalu. A vlasnik – pokazujem na tablu? Da, kompanija je iz Bugarske, „Minstroj“ se zove, sjedište je u Sofiji, ali to nema veze, sve funkcionira kao da je makedonska. A znam, prijatelju, isto kao i kod nas, ako nešto vrijedi, odavno je već u tuđim šapama.

M.J. | Bljesak.info / Sličica iz središta Zletova

Dobrevo je prastari rudnik, dovoljno je navesti podatak da se potkraj 14. stoljeća spominje u dvama pismima srpskog cara Stefana Dušana i despota Konstantina Dejanova. Ili još važniji podatak, da je u selu u to doba postojala crkva svete Barbare, što, dakako, upućuje na Sase, za koje se zna da su u ovim krajevima bili izuzetno aktivni. Iako mi je usput, ne svraćam, znam da bi bilo uzalud, već produžujem ka Zletovu, gdje je u neka za današnje selo velika i slavna vremena bilo sjedište svih ovdašnjih rudnika, a kopalo se, je li, i ono što je ugrađeno u ime mjesta.

Zletovo je danas samo jedno od probištipskih sela, a nekad je bilo obrnuto. Nestalo rude, nestalo para, nestalo slave, a i ljudi je ostalo malo. Da je nekad, i to ne toliko davno, bilo drugačije, svjedoče mnoge stare, za ono doba solidne katnice, s kojih danas otpadaju komadi žbuke i spadaju crijepovi, a izviruju grede. Tužno djeluju arhitektonski ukrasi na fasadama za koje odavno niko ne mari. Mnoge su, očito je, napuštene, vjerojatno zauvijek, a druge, krovišta upalih među zidine, brojeći doslovno posljednje dane, predstavljaju opasnost po prolaznike. 

Inače se selo prvi put spominje još 1019. godine u dokumentu koji potpisuje bizantski car Bazilije II., tragova kopanja ruda oko sela je mnogo,  a modernu eksploataciju pokrenula je 1937. jedna engleska tvrtka. Tada je izgrađen i moderni put te rudnička željeznica, poštu su mještani, točnije rudnik, imali čim su započeli pripremne radove, 1927. Danas pošta „i radi i ne radi“ u katnici usred mjesta, na čijem zidu je i spomen-ploča Zletovčanima poginulim u Drugom svjetskom ratu.  

Trud općinara da vrati nekadašnji sjaj vidljiv je, ali je bez radnih mjesta sve uzalud, pa je, čujem uz kavu u kavanici ispod puta, većina mladog svijeta otišla „trbuhom za kruhom“, i to ne samo po Makedoniji već i u „pečalbu“. Oni što su ostali svoje nezadovoljstvo iskazuju na razne načine, a najvidljivije je to u ogromnoj zgradi Centra za socijalnu zaštitu. Praznoj, i ne samo to, već je ispražnjenom u prizemlju gomila polupanog stakla i raznoraznog otpada. Ispod zgrade teren za košarku, mali nogomet, rukomet, odbojku…, ali prazan: prazan stomak nije za sporta. I škola vrlo uređena, očito se u selo ulaže, no zasad bez vidljivih rezultata. Nezadovoljstvo je vidljivo i po grafitaškom ratu političkih stranaka i prkosom Europi i Grčkoj kroz slogan „Nikad Sjeverna“, dok su drugima krivi Albanci, mada ih u ovom dijelu Makedonije nema.

M.J. | Bljesak.info / Crkva Svete Bogorodice u Zletovu

Slavnih vremena se sjeća i crkva Svete Bogorodice u Srednjoj mahali, podignuta prije dvjestotinjak godina na temeljima starije crkve. Neko vrijeme, od 16. stoljeća. Zletovo je, da i to kažem, bilo i episkopsko (biskupsko) sjedište ovog kraja, s tim što je episkop stolovao ovdje, s duhovnim sjedištem u obližnjem Lesnovskom manastiruu.

Crkva je ona prizemna i duguljasta, s masivnom kapijom, kakvih se više nađe u Bugarskoj nego u Makedoniji, ali ništa čudno, države su se ovdje mijenjale sad pa sad. Ne samo da je otključana, već u pokrajnjoj prostoriji, pored ulaza, zatječem nekoliko mještana. Nemalo su iznenađeni što je neki iskonjak iz Bosne došao baš u njihovo selo, „nikogaš porano nee bilo“, kažu. Susretljivi su i ponosni, pogotovo na nekoliko starih ikona, toliko moćnih da nove, pored njih, čini mi se, nikad neće dobiti onu meku, treperavu patinu. Ma da, kontam, episkop sigurno nije bio siromašak, a ponešto se od tog episkopskog sjaja i buđelara moralo i sačuvati. Jedan od mještana će me provesti  crkvom i stati pred objektiv, ostali pomno prate šta pitam i slikam.

Neko će primijetiti da ne spomenuh crkvu u Probištipu, ustvari crkve, dvije, plus jedna kapela, ali koja fajda kad je najstarija sagrađena tek 1983. To neka obilaze oni koji će, ako takvo što nekim čudom još bude postojalo, putopise praviti za stotinjak godina.

Iz Zletova ću ka Lesnovu, stoljetnom duhovnom središtu ovog kraja, ali ne pravo u selo – treba svratiti do nadaleko znanog Lesnovskog kratera. Već sam ovdje, u putopisu iz Kratova, spominjao da se to mjesto ugnijezdilo u udolini vulkanskog kratera. U Lesnovskom fosilnom krateru davno i službeno proglašenom za spomenik prirode, nema kuća i ljudi, samo stijene prilično upečatljivih oblika. Geolozi bi to znali bolje objasniti, a ja samo nagađam da je naziv sela nastao od riječi les, što je ustvari eolski sediment sazdan od kvarca i feldspata, drugačije prapor, poznat i kao „kameno brašno“. Ovdje tvrde da les, pa tako i naziv mjesta, ima veze sa šumom, koje je, tvrde, u ovom kraju bilo mnogo.

M.J. | Bljesak.info / Pogled s Lesnovskog kratera

Ne slažem se, dakle, ali nije ni važno. Uglavnom se od kamena iz kratera stoljećima prave najbolja vodenička kola; nekad je čitav Balkan ne samo znao za njih, već bi onaj ko kupi lesnovsko kolo mogao biti siguran da će se – ako na stranu stavimo tehnološki napredak, konkretno izum električnog mlina – naokretati ne samo za njegovog vakta već i za života njegovih unuka i praunuka. Krater je inače prepun pećina i pripećaka, ni broja im nema, ali ne prirodnih; nastali su upravo tako što su majstori izrađivači mlinskih kola „išli“ za najboljom kamenom žicom. E, onda su se u pećine i pripećke „nastanjivali“ monasi samotnjaci iz obližnjeg manastira, danovali i godinovali, nerijetko upravo iz ovih stijena odlazeći na bolji svijet.

Neko se potrudio i urediti dio kratera uz cestu, mada nekako umjetnički apstraktno, gotovo kao što je priroda „uredila“ stijenski masiv. Ono: ima kamenih stepenica, pa ih nestane, ima staze pa je nema. Neko se baš zaigrao… Sa svoje strane država se dala na to da za kratere zainteresira što više ljudi pa uređuje pristupne putove, a radi se i osvjetljenje, kako bi peštere, tako Makedonci kažu za pećine, bile vidljive i noću.

A manastir… Moj kratovski poznanik Stevče Donevski preporučuje mi da se pozovem na njega i potražim oca Nauma. Možda i bih, ali već na manastirskoj kapiji osjećam da nema potrebe – energija je ovdje tako dobra da će biti najbolje pogledati sve sa strane, iskosa. Znali su monasi – mnogo puta vidjeh, ma koliko izgledalo bajkovito i neprilično 21. stoljeću – odbiti đavola tom dobrom energijom. Ovdje se od ulazne do kapije kroz koju se stiže do porte mora proći kroz – tako ću ga nazvati – tunel od lišća i cvijeća. Pri kraju mu česma s natpisom ispisanim fontom i slovima koja, iako su jasna, iako pokušavam, ne uspijevam pročitati. Konaka nekoliko, s više katova, natpisa još nekoliko, u gornji ogradni zid ugrađeno – tako mi barem izgleda – ono što je ostalo od nekadašnje kule, samo što je na nju umjesto puškarnica dodana kupola. Crkva svetih Arhanđela Mihaila i Gavrila sva u skelama, obnavlja se, pa se unutra ne može, što mi je žao; čak na tren pomišljam ipak potražiti oca Nauma, ali zaključujem da nema smisla remetiti radove. Dosta mi je spomenuta energija, prastari grobovi s isto onako čudnim natpisima i – ovo je baš nešto posebno – fontane od cvijeća! I inače je posvuda cvijeće, more cvijeća…

M.J. | Bljesak.info / Manastir zarobljen skelama

Na kraju se vraćam pravo na početak. Onaj, dakle, Gavril Lesnovski na probištipskom trgu, e, upravo on je, makar po predaji, osnovao manastir, i to nekad tijekom 11. stoljeća. Inače se manastir prvi put spominje nešto kasnije, 1330.; iz te godine je manuskript Prolog, a iz tog stoljeća još dva: Minej (1342.) i Paranej (1353.). Danas su, nažalost, daleko od Lesnova, u arhivima Beograda, Sofije, Plovdiva i drugih gradova.

Legenda kaže da su u manastiru živjela četvorica kasnijih svetaca: Jovan Rilski, Gavril Lesnovski, Prohor Pčinjski i Joakim Osogovski. Ustvari su i oni dane uglavnom provodili u onim pećinama, a kada su, nakon 30-tak godina isposničkog života, duhovno sazreli, odlučili su krenuti svako na svoju stranu. O Joakim Osogovskom sam pisao u putopisu iz Krive Palanke, o Prohoru Pčinjskom nisam, iako sam nekad davno bio u istoimenom mjestu, a o Jovanu Rilskom i Rili ću uskoro. Gavril je odlučio ostati, a da nije, sam Bog zna gdje bih proveo ovaj lijepi dan…

Kopirati
Drag cursor here to close