Putujte s nama

Poggibonsi, gradić čiju su povijest „zidali“ Langobardi, Franci i heretik Savonarola

Na tu stranu se, naime, nalazi Vilinski izvor. U originalu Fonte delle Fate, pa bi, 'nako odoka, po bosanski, izvor bio Fatin, a Fata vila :)
Lifestyle / Putujte s nama | 07. 12. 2018. u 10:39 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čudnovata je Toscana! Hajde Firenca, Siena i Pisa, pa i za Arezzo, Luccu i Pistoiu manje-više svi znaju, ni Grosseto, Carrara, Prato i Livorno nisu nepoznati, ali tu je još na desetke bajkovitih gradića; toliko ih je da bi se, kad bi ih se dobro rasporedilo, moglo podmiriti i imati odlična turistička odredišta nekoliko omanjih „pravih“ država.

Jer ko je čuo za Poggibonsi?! Niko ili gotovo niko, a ni ja dok ga nisam ugledao. Veličine i broja stanovnika kao naša osrednja općinska središta, ali toliko toga zanimljivog! Doduše se kod nas premalo ulaže i mari za neke potencijalno zanimljive točke, koje bi itekako privlačile pozornost, a u Toscani je priča malo drugačija.

Kako je gust i ispunjen bio povijesni koloplet gradića i okoline, imalo bi se što vidjeti i da je sačuvan samo deseti dio. Čim se preskoči „dosadno“ pretpovijesno razdoblje, mada se zna i za naselja iz neolita, eto Etruščana, a za njima Rimljana, eno im grobalja i zidina raspršenih po okolnim brdašcima. I sve to nastranu, ali su se vlast i vlasništvo nad gradićem i širim područjem tijekom srednjovjekovlja i prečesto mijenjali; jest da je bilo i onih rušilački nastrojenih, ali su svi iza sebe ostavili i nešto vrijedno. U najkraćem: najprije se spominje seoce Marte, potom manja, a onda i velika utvrda Marturi. Oko nje se malo pomalo razvilo veće naselje iz kojeg je izrastao današnji grad. Povjesničari još dvoje na čijim je zidinama, etruščanskim ili rimskim, izrasla utvrda, mada ima i jednih i drugih, a jedna legenda kaže da su je na rukama donijeli vojnici Katiline, rimskog bundžije i nesuđenog rušitelja Rimskog carstva, nakon velike bitke i poraza kod Pistoie petog dana 62. godine nove ere. Malo izvan današnjeg grada nalazila se druga utvrda, koja je obuhvaćala i samostan San Lucchese, kamo ću hodočastiti nešto kasnije.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Stakleni križ na tornju crkve Gospina Uznesenja

Glavni trg, Piazza Cavour, nazvan je tako po političaru Camillu Bensu di Cavouru (1810.-1861.). Čuli ste za izraz Pijemont, znate što znači i u političkom i u zemljopisnom smislu, a ne znate otkud baš Pijemont? E, pa, inaugurirao ga je upravo di Cavour u svom nastojanju da talijanske državice ujedini pod savojskom krunom. Zna se da je misiju obavio uspješno, proglasio ujedinjenje i bio prvi predsjednik talijanske vlade. I malo nakon toga umro. Trgom dominira prostrana dvokatnica općinske uprave sa četverostranom česmom ispred nje. U blizini stoji „čovjek“ izrađen od željezničkih kockica, simbol prilično naglog industrijskog  napretka ovog kraja, a na drugom kraju trga crkva Gospina Uznesenja, koja se prvi put spominje još 1155. godine. Naravno, sadašnja, u neoklasicističkom slogu, više joj nije ni nalik, pa čak ni onoj što je ovdje stajala do 1863. godine. Ustvari je najstariji očuvani dio zvonik, koji je naknadno iskorišten i za sat, postavljen 1896. godine. Na vrhu zvonika, inače vrlo nalik kakvoj donžon kuli, nimalo skladan detalj, providni križ, vjerojatno od pleksiglasa, a na krovu crkve Gospa i dvojica svetaca; previsoko su mi da bih ih eventualno prepoznao. Tri lađe, pregrađene masivnim oblim mramornim stupovima, prozorski mozaik u pozadini svetišta, puno pomoćnih oltara i dojmljiv kip zdvojne Gospe ruku sklopljenih na molitvu.

Blizu jednog od izlaza s trga vidi se jedna od nekadašnjih čak 26 kula, ostatak srednjovjekovnih zidina, kakvih po obodima grada ima na nekoliko mjesta. Na zidu čudne zgrade koja se za nju zalijepila, čudne jer je joj se zidovi „lome“ po kutom manjim od 90 stupnjeva, mnoštvo grbova, s natpisima uz neke od njih. Naravno, radi se o nekadašnjoj pretorskoj palači, sagrađenoj u 14. stoljeću, o čemu govori  spomen-ploča, koja kaže i da je tu bio laboratorij geografa i političara Francesca Constantina Marmocchija (1805.-1858.). Dok čitam ime, kroz glavu prolazi pitanje koliko mu je vremena trebalo da se potpiše?! Blizu trga je i njegova rodna kuća, također obilježena spomen-pločom.  

Na susjednom trgu, nazvanom po dugogodišnjem vođi talijanskih komunista Enriku Berlingueru, djeca igraju nogomet, iako je na sve strane postavljen znak koji to zabranjuje. Ne smeta im još jedan željezni kockasti, a ni to što je glavna zgrada na trgu ona u kojoj „stanuje“ gradska policija. Kao i drugdje na ovom područja, na prilično mjesta iz niša u zidovima kuća gleda Gospa. Zagledam i neku masivnu staru građevinu iza visokih zidova s nekoliko metalnih vrata, a onda svraćam i u crkvu svetog Lorenza.

Stoljeće 14., nadograđivana i obnavljana, po nekim nelogičnim rješenjima vidi se da je kroz to štošta vrijedno i izgubila, a malo su se pomiješali i stilovi, mada romanika i neogotika unekoliko i mogu zajedno, ali je tu i dašak baroka. Opet, tijekom Drugog svjetskog rata crkvu su stigle savezničke bombe pa je čudo što uopće postoji. Na pročelju samo jedan visoki prozor s vitrajem, kakve ću vidjeti i na bočnim stranama. Luneta iznad ulaza prazna, a do nje još jedna, ali zazidana, vidi joj se samo lúk – rezultat je to dodavanja još jedne lađe na dvije prethodno postojeće. 

Foto: M.J. | Bljesak.info / Ko mari što je zabranjeno šutati loptu

Drveni križ Giovannija d'Agostina iz sredine 14. stoljeća, za koji se vjerovalo da je štit i brana protiv kuge, tek desetljeće mlađi stol svetog Nikole Tolentina, smješten u niši iza stakla, te, na desnom zidu, Kristovo Uskrsnuće iz 1499. godine, jedno od najboljih djela Francesca Botticinija, to su glavne „stvari“ u crkvi. Plus na ovom području nezaobilazni Padre Pio i živopisni kip najpoznatijeg heretika Girolama „Hieronymusa“ Savonarole (1452.-1498.), dominikanca i, posljednjih godina života, vladara Firenze, sve do časa kad je - jer je žestoko kritizirao papu i njegovu svitu, nazivajući ih antikristima - pred inkvizicijskim sudom odbio odreći se svojih stavova pa je, naravno, završio skraćen za glavu. Otkud Savonarola baš ovdje, u Poggibonsiju? Otud što se upravo u ovom gradiću i u ovoj crkvi 1495. godine sastao s francuskim kraljem Karlom VIII., komu je firentinski vladar Piero de' Medici godinu dana prije predao ključeve toskanskih utvrda, na što je narod reagirao tako što je podigao bunu i istjerao Medicija iz grada. Stvar je spasio upravo Savonarola, prihvativši da bude na čelu kompromisnog republikanskog sustava. I izašao na kraj s kraljem Karlom, ali, eto nije s papom, a papa je bio niko drugi do razvratni zlatoljubac i spletkar Aleksandar VI. Borgia.

Vidjeh u gradu još štošta zanimljivog, ali se neću zadržati predugo – na okolnom području je nekoliko mjesta koja bi bilo mudro posjetiti. Snimam još samo sanaciju manje kule na izlazu iz urbanog dijela i igraonicu koja je granica između svijeta od isklesanog kamena s jedne i  prirode s druge strane.

Na tu stranu se, naime, nalazi Vilinski izvor. U originalu Fonte delle Fate, pa bi, 'nako odoka, po bosanski, izvor bio Fatin, a Fata vila :) Nažalost, Fatina voda, jasno stoji, nije za piće. Ne znam zbog čega se na bakrenu ploču potpisao poprilično onih koji su ga napravili, tj. kaptirali kad je samo za gledanje L U blizini su vještačka jezerca, puna ribe i djece što vrište, priroda je to, a najavljuje ih tabla, tako ohrndana da je lakše riješiti potežak rebus nego s nje nešto doznati.

Uz cestu se, zapletene u bršljan, vide velike vodovodne komore; treba ih samo pratiti i za koji čas će se stići do izvora Vallepiatta iliti Ravna dolina; tako se zove mjesto usred šume na kojem je dotad jedva poznat izvor velikog kapaciteta, iako u određenoj mjeri korišten za vodoopskrbu grada i u 13. stoljeću, otkriven ispod površine dok je 1484. godine na tom mjestu kopan materijal za izgradnju tvrđave Poggio imperiale. Nije to, dakako, obični izvor, česma ili tako nešto, već poveliki trijem sa šest visokih lučnih otvora. Sve je izvedeno od vapnenca, i to ne samo da bi bilo funkcionalno, već je u pitanju umjetničko djelo, a pripisuje se Baluganu da Cremi, arhitektu koji je ovdje djelovao u 13. stoljeću. Unutra, u vodi što polako klizi tunelom, i bočno pregrađenim kamenim lukovima, „pliva“ 25 brončanih skulptura kojim je ovo mjesto 2000. godine oplemenio talijanski kipar i slikar Mimmo Paladino, poznat onima koji dugo i temeljito prate Venecijanski bijenale, najveću svjetsku smotru moderne umjetnosti. Krokodili, ribe i ljudi u položaju fetusa, postavljeni na ploče, izgledaju kao da spavaju, a cilj umjetnika je, kaže se na još jednoj zahrđaloj tabli, bio je pokazati „dubinu nesvjesnog i sliku snova“. Pa ko nikad nije vidio sliku sna, eto mu prilike, samo dođe u Vallapiattu :)

M.J. | Bljesak.info / Skulpture Mimma Paladina

Put me dalje vodi na jedno od okolnih brda, s kojeg se nevidljivim lancima za nebo privezao samostan San Lucchese. Nekad je ovdje bila crkva Gospe od Camalda, a osnovali su je 1010. godine izbjeglice iz Fiesola, gradića na brdu iznad Firence. Tako je to ovdje bilo, ratovali gradovi i sela jedni protiv drugih pa se znalo desiti da neko mjesto bude potpuno uništeno. I onda stanovnici pobjegnu, po mogućnosti na kakvo dobro brdo, odakle će vidjeti ako ko opet krene na njih. Uglavnom se nekim slučajem sveti Franjo upravo ovdje sastao sa Luccheseom Gaggianom (1182.-1251.), prvim franjevačkim tercijarom ili trećoredcem uopće, koji će kasnije biti proglašen svecem. Sve se to dešavalo davno, ali da se doista dešavalo, svjedoči svečevo tijelo u staklenom sarkofagu u lijevoj pobočnoj kapeli sadašnje crkve, sagrađene u Luccheseovu čast godinu dana nakon njegove smrti.

I ovdje su stilovi malo pomiješani, imalo se, moglo se, pa se prepravljalo i dograđivalo, a u svemu mi najbolji izgledaju prozori u svetištu, gotički, a gotika se na ovim prostorima rijetko susreće. Umjetnina mnogo, a najpoznatiji je zidni triptih Gospe s malim Isusom i svecima, rad Paola di Giovannija Feia. Fratri su bili, fratri su tu i danas, a samostan su napuštali samo jednom, nakon prodora Napoleonovih četa, ali su se brzo vratili. Neki od gvardijana dobili su mjesto za grobnicu u klaustru, gdje je napravljena i mala arheološka zbirka.

M.J. | Bljesak.info / Crkva samostana svetog Luchessea

Na suprotnom brdu ustobočila se moćna utvrda Poggio imperiale ili Carski brežuljak, simpatično kao u dječjoj slikovnici, a brežuljak je, dakako, „kumovao“ i nazivu Poggibonsija. Ogroman je to kompleks s visokim, nekoliko metara debelim zidovima kojima, tako izgleda, ni nema kraja, i lučnim ulazima, pravim malim tunelima, mimo kojih se ne može unutra. U zidnim nišama i po svodovima grbovi, uglavnom Medicija, kojima su je i sagradili, a unutra čitavo prostranstvo i još mnogo ostataka nekadašnjih zgrada. Središnja, glavna, obnovljena je i sad je u njoj mali muzej i dokumentacijski centar, ali zatječem samo nekoliko ljudi, ne i nekoga ko je zadužen pokazati posjetiteljima što se sve nudi. Pietro je tu nekim drugim poslom, ali je meni i mojoj prijateljici „pri ruci“ za sve što on zna i može. Uređenje još traje, iako je započeto prije više od deset godina, pa ima i malo nereda, ali se odbljesci nekadašnje slave Medicija jasno vide. Neki posebno važni dijelovi ostakljeni su i zaključani. Pedesetak metara od glavne zgrade nadstrešnica s vratima, makar zidova

za koja bi se držala nema. Tu parovi obavljaju vjenčanja pa su poredane i bale sijena, valjda ako baš ne mogu čekati :) Salon za vjenčanja :) Sa zidina i ovdje na sve motri onaj novovjeki metalnokockasti lik, a, nažalost, zaboravih legendu o djevojčici u prilično mračnoj ćeliji što posjetitelja, sjedeći na drvenoj stolici, gleda s izrazom pomirenosti sa čitavim Svemirom. Sa stropa joj oko glave vise okrugle staklenke, a ja se sad pokušavam sjetiti i ne uspijevam, valjda što mi kroz glavu prolazi da je legenda tužna.

Kad već krenemo dalje, Pietro izdaleka doziva i traži da sačekamo, a potom trčeći donosi pokazati pano na kojem su novinski članci o arheološkim radovima i uređenju kompleksa.

A šta su arheolozi radili? Ovdje se sve obnavlja, patina brzo osvaja kamenje, pa je teško razoputiti što je ostalo staro, a što je dozidano. Međutim, svega kilometar dalje iskopali su mnogo za što se do 1993. godine, kad su radovi počeli, uopće nije znalo, a to je čitav „đerdan“ prisustva raznih naroda i kultura. Počelo je, dakako, još od pretpovijesti,  preko Etruščana i Rimljana, a onda su naišli i na ostatke sela Langobarda, koji su ovaj kraj nastanjivali od kraja 6. do početka 9. stoljeća. Njihove su kuće od drveta i slame, koje istraživači trenutno obnavljaju, a bageri šire okolni plato na kojem će, izgleda, niknuti prvo langobardsko naselje novijeg doba. Langobarde su u 9. 10. stoljeću zamijenili germanski suplemenici Franci, ostaci čijih su kuća i radionica također iskopani, kao i temelji velikog vlastelinskog dvorca. Tako se došlo i do ostataka srednjovjekovnog grada koji se, zahvaljujući činjenici da se nalazio na Via Francigeni, ubrzano razvijao, pa nije slučajno sa su Mediciji odlučili upravo ovdje graditi jedu od svojih utvrda, i to poprilično nakon što su firentinske snage, 1270. godine, zaposjele čitavo područje, praktički do temelja uništviši naselje od, kako se procjenjuje, pet do sedam tisuća ljudi. Plan je da naselje ponovno „oživi“, i to s radionicama tog doba u kojim će raditi zanatlije odjeveni kao prije 1000 i više godina.

M.J. | Bljesak.info / Pa ne pusti suzu :)

Arheodrom, tako je nazvan kilometarski plato prošaran zidinama što na sve strane vire iz zemlje. Arheolozi će tu imati što raditi još desetljećima, a za one koji su požurili i odmah žele vidjeti što se sve tu dešavalo već su postavljeni panoi s podacima i ilustracijama.

Posljednju fotografiju pravim sat nakon obilaska Arheodroma, ispod zidova tvrđave: drveni „putokaz“ na kojem je bijelom bojom ispisano „Oggi sposio“ („Upravo vjenčani“) neko je iz čista mira iščupao iz zemlje i odbacio kraj puta. Neki ostavljeni i ljubomorni tip ili neko ko je prošao kroz ona vrata bez zidova što ih spomenuh pa misli da mu „putokaz“ više neće trebati?!

Kopirati
Drag cursor here to close