Peroj: Istarska Crna Gora i sveta Foška čudotvorka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Istru sam dolazio više puta i, osim gradova, velikih i malih, obišao na desetke sela, ali nijedno nije zanimljivo kao Peroj.

Nalazi se na cesti što povezuje Fažanu i Barbarigu, par minuta vožnje od mora, pripada općini Vodnjan i nije prostorno veliko, a sa nešto više od 800 stanovnika jedno je od življih u Istri.  

Ko u Peroj dođe slučajno, na prvu će mu, ako ne zna baš ništa o selu, izgledati kao i mnoga druga istarska: među nove višekatnice zadjenule se kamene kuće, suhozidi i uske sporedne ulice. U donjem dijelu sela stoji predromanička crkva svetog Stjepana, njoj ću se vratiti kasnije. Ne razumijem se baš previše u ovdašnje biljne vrste, ne znam baš je li riječ o fafarinki, kosteli, koprnji, lilaku, pelegrinki, pokriviću i kako već sve zovu debelo stablo ili više njih, gdje su se u posebnim prigodama, za izbora, prigodom suđenja, ili povodom vijećanja o problemima ili planovima, okupljali mještani; uglavnom i Peroj ima ono što u Istri zovu ladonja. Ovdje je to Gromača, od okolne ravni odignuti okrugli brežuljak, debela hladovina s nekoliko klupa u još debljoj sjeni visokog drveća.

Vjerojatno će se onaj što je slučajno svratio u Peroj popeti na Gromaču, kakva je upečatljiva, nema koga neće pozvati, i malo nakon što uzdahne od ugode, primijetiti nešto što se nikako ne uklapa u Istru i što drugdje ne može vidjeti: velikim slovima piše Peroj 1657, ali ne samo latinicom, već i ćirilicom. Iznad natpisa je i pomalo neobičan križ, najviše nalik onom u literaturi poznatom kao trolisni, Lazarov ili brabantski. Kad ćirilicu, i to bez latinične inačice, ugleda i na skromnom spomeniku palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora, nema šanse da mu iznad glave ne zapleše oblačić s povelikim upitnikom: Čekaj, stani – kaže slučajni posjetitelj samom sebi – da me nije „prebacilo“, da mi vrućina nije udarila u glavu, otkud usred Istre ćirilica i Lazarov križ?!

Onda će mu kroz glavu proći da je i velika crkva, u središtu sela, drugačija od svih drugih istarskih, i na njoj će spaziti ćirilicu, pa shvatiti da je Peroj sasvim neklasična istarska priča, jer u selu od one 1657., uklesane u kamenu, žive – Crnogorci! Naravno da ima i drugih, ponajprije Hrvata, ali je selo, kako je to, po rašporskom kapetanu Giacomu Friuliju,  zapisano u Perojskoj povelji, „na vijeke vjekova“ dodijeljeno Crnogorcima.

Google ima odgovore na sve, ali ih ja najprije tražim od ovdašnjeg duhovnog pastira, popa Gorana Petkovića, jereja Srpske pravoslavne crkvene općine Peroj. Ako se neko zapita otkud sad Srpska, a ne Crnogorska pravoslavna crkva, odgovor je jednostavan: kad su 21. VII. 1657. iz Crmnice, tada pod osmanlijskom vlašću, u Peroj stigli Mišo Brajković s deset i Mihailo Ljubotina s pet porodica, ukupno 77 duša, Crnogorska pravoslavna crkva nije ni postojala. U sklopu parohijskog doma i kula s križem, zbog čega načas pomislim da je to još jedna crkva, a na zidu mali sunčani sat. Pop Goran mora na sahranu, ali je voljan nabrzinu mi otvoriti i pokazati crkvu. Odmah, međutim, napominje da nije domaći, iz Bosne je, iz Maglaja, a da u Peroju živi čovjek koji zna sve o povijesti sela i crnogorske zajednice.

Čovjek se zove Nikola Škoko, a srest ćemo se par dana kasnije. Pop Goran bio je u pravu – za trosatnog druženja i razgovora nije se našlo nijedno pitanje na koje srdačni i marljivi Nikola, inače tajnik udruge Društvo perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”, nije imao odgovora. Najprije idemo u crkvu svetog Spiridona. Znam da će mnogi pomisliti kako su Crnogorci, malo nakon doseljenja, počeli graditi i crkvu, tako i ja pomislih, naprosto je tako išlo  u to doba. Ne, mletačka vlast im to nije dopustila već im je na korištenje dala grčku pravoslavnu crkvu svetog Nikole u 12 kilometara udaljenoj Puli, a tek 130 godina nakon doseljenja, kada je Serenissima Repubblica di Venezia već prestala biti stvarnost i postala povijest, a ovo područje došlo pod austrijski nadzor, potomci Brajkovića, Ljubotina i naknadno doseljenih sunarodnjaka dobili su dozvolu da na ostacima napuštene i ruševne katoličke crkve svetog Jerolima sagrade vlastitu. Današnji izgled, s pročeljem u klasicističkom slogu, dobit će 1834. godine, a 25-metarski zvonik 16 godina kasnije.

Lijevo od crkve je „mrtvačka kapela Pokrova Presvete Bogomatere“, kako joj doslovno stoji na pročelju, dakako, ćirilicom, sagrađena 20 godina nakon zvonika. Iznad ulaza u crkvu, pak, natpis na arhaičnom srpskom, za Perojce danas i onda crnogorskom, te na talijanskom, o tome kako su hram podigli „milostinja i pobožnost“. Inače je iste godine kad je blagoslovljena crkva svetog Spiridona službeno prestala postojati ovdašnja katolička župa, a već spomenuta crkva svetog Stjepana – tako je odlučila ondašnja austrijska vlast – nacionalizirana je i prodana te pretvorena u gospodarski objekt. Kasnije će, po dužini, biti podijeljena među trojicom vlasnika, potom napuštena, a 1945., od strane nove „narodne vlasti“, pretvorena u štalu. Tek 2000. godine ju je otkupila Općina Vodnjan, restaurirala je i vratila joj izvornu namjenu. Sada predstavlja i vrijedan spomenik, budući da su ispod stoljetnih naslaga prljavštine otkriveni ostaci freski i reljefa te jedan zidani grob, a oko nje antički, ranokršćanski i predromanički fragmenti. Fino je imati toliko vrijednog prošlog, ali i sadašnjeg, a sadašnje je, osim svega, stablo duda blizu crkve, pa stajem zasladiti.

Htjeli su je Perojci uzeti sebi, ali im ni to nije dozvoljeno, što je – iako je tada sigurno izgledalo suprotno – ispala bolja opcija; bilo je više prostora da sačuvaju ono što su već imali i izraze kreativnost naslijeđenu od predaka. U tome su itekako uspjeli, čemu su najbolji dokaz stare ikone, egzotične ne samo za istarsko područje, a i kompletan ikonostas s prikazima grčkih svetaca, koji se smatra starijim od godine doseljenja Perojaca iz stare im postojbine. Nikola mi o svemu priča u glavnom dijelu crkve, onom za narod, a ja, naivan kakvim me je Bog dao, mislim da je to vrijedno samo ono što vidim. Kad me, međutim, provede i kroz carske dveri, shvatit će da je oltarni prostor ujedno i svojevrstan muzej te pinakoteka za ono najljepše i najvrjednije, od starih barjaka, preko liturgijskog posuđa i ruha, pa do stoljećima starih slika i knjiga.

Nabrajanje svega zanimljivog u crkvi, svjetioniku malog pravoslavnog otoka u Istri, potrajalo bi, pogotovo što me Nikola upravo zasipa podacima; ni da sam ih zapisivao, ne bi se našlo toliko mjesta, najbolje je, dakle, zaputiti se u Peroj i vidjeti sve to vlastitim očima. Ja sam ga pomeo usred  treninga u Fažani; odmah ga je prekinuo i došao, tako će dočekati svakoga.

Zna se da su Crnogorci ovdje stigli tako što su Mlečanima bili od pomoći u nekoj bitki protiv Osmanlija u starom kraju, a svemu je na ruku išlo i to što je Istru tih godina poharala kuga i mnogi krajevi ostali doslovno prazni. Otad su oni pitomi i prilagodljivi, ali ponosni dio Istre: poštuju svaku vlast i svaku državu, a ovdje ih se baš izmijenjalo, ali čuvaju svoj jezik, običaje i tradiciju. Nekom je i to bilo previše pa je u ratno doba, iako u Istri nije bilo rata, u svojoj ludoj glavi stvorio predodžbu da su perojski Crnogorci „remetilački čimbenik“. Rezultat je vidljiv i danas, bomba ubačena u crkvu ostavila je sramotan trag :( Jasno k'o dan, nije to prava Istra, naprotiv, ali budala nikad ni u jednom kutku svijeta nije nedostajalo niti ih je ikad posve nestalo.

Iza crkve je groblje, gotovo bi se moglo reći lapidarij na otvorenom. I sad je aktivno, ali čuva i nekoliko desetaka starih kamenih spomenika, a posebno zanimljivo je to što – obišao sam puno pravoslavnih grobalja, ali to nigdje ne vidjeh - iako su pokojnici bili iste, pravoslavne vjere, neki križevi i natpisi stoje iznad nogu, a drugi iznad glava pokojnika. Pokušaj je to izvjesnog popa Mihajla Popovića da stvari uredi kako je propisano crkvenim kanonima, ali je sve ostalo samo na pokušaju. Tu je i spomenik Perojcima poginulim „u Veljem ratu“, tj. Prvom svjetskom ili Velikom ratu, grob pulskog slikara i boema Petra Demira, jednom ga neko nazva „Petar Demir, lutajući nemir, rasprsnuti svemir“, tri naraštaja perojskih popova Maričevića te jedan ogromni sarkofag u središnjem dijelu, na kojem uspijevam pročitati samo ime Cristina, ispod kojeg stoji iz nekog razloga izgrebani tekst na talijanskom.

Groblje obilazim bez Nikole, a drugog dana se neću sjetiti pitati ga ko je Cristina, ali zato nema šanse da preskočim pitanje o – to je za rubriku „Vjerovali ili ne“ – valjda jedinoj neogotičkoj kapelici na nekom crnogorskom groblju. Kao da sam u sekundi iz Istre katapultiran u Bavarsku ili Baden-Württemberg! Ukratko, čovjek se zvao Petar Matijašević i bio je austrougarski admiral, nastanjen u Puli. Pravoslavac, a jedino pravoslavno groblje u širem okruženju je perojsko. Tu su smiraj našli i članovi njegove obitelji, a posljednji pogreb obavljen je 1916. Izdaleka kapelica-mauzolej izgleda savršeno, ali se, kad joj se priđe bliže, shvati da je, što od duga vremena (podignuta je 1896.), što od nemara, što (možda) i od nečije loše namjere, u prilično lošem stanju – komadi izvanredno lijepih neogotičkih tornjića leže na gomilicama, vlaga se ušunjala u boje freski i u natpise, korov krenuo u osvajački pohod, rđa kutnjacima i sjekutićima zagrizla u ukrasnu ogradu…

Ima ovako malih zajednica posvud po bivšoj nam državi, i šire, po cijeloj Europi. Upoznah ih prilično, ali su uglavnom u izumiranju, a često im je bogomolja jedino za što se drže i što ih drži. Kod Perojaca je tendencija upravo suprotna: „Čast našoj crkvi i svetom Spiridonu“, bit će da su tako nekako rekli, „ali to nam nije dovoljno, hoćemo još, mnogo više!“ Naravno da se takvo što ne postiže moljakanjem sadake od većinskog naroda i države, ma koliko je osjećali svojom, nego treba zasukati rukave i raditi. I radili su, a rezultati su lako vidljivi – zovu se knjižnica, muzej i društveni dom.

Knjižnica je nazvana po Njegošu, tabla ponosno stoji na zgradi Mjesnog odbora Peroj, unutra je više od 5000 knjiga, a mnoge su donijeli sami Perojci pod motom „Neka knjiga ne bude samo moja, neka bude naša“. Dio je, otkriva mi Nikola, stigao i iz okolnih školskih te gradskih knjižnica, i to onda kad je bomba napravila mrlju na crkvenom podu – ma koliko Istra bila „zemlja za sve ljude“, našlo se onih što su se željeli brže-bolje riješiti ćiriličnih izdanja. Bolje je i tako nego da, kao što se dešavalo po Bosni, a bogme i po Hercegovini, završe u kontejnerima. E sad, mnoge knjižnice služe „za ukras“, a perojska je kroz cijelu godinu u funkciji, dostupna dvaput tjedno. Nikola mi pokazuje i knjigu u koju se bilježe posudbe, očito je da Perojci vole čitati.

Zavičajni muzej, točnije etnografski postav, nudi pogled u prošlost Perojaca: stare nošnje, davno nestali primjerci pokućstva, arhivski dokumenti, obiteljske fotografije iz vremena kad je fotograf morao preko glave nabaciti ono crno platno... I kopija razgovora mladoženje i mlade nakon prve bračne noći, zabilježena 1904., iz koje se fino vidi da se u Crnogoraca znalo ko je muško i nosi gaće, tj. hlače, a ko žensko i nosi kotulu (suknju). Najveći dio eksponata, poredanih po rodovima, sakupila je Nikolina pokojna majka, a nakon što je krenulo, uključilo se cijelo selo.

Osim svega, imaju Perojci i svoj dom, nekad napuštenu kuću, koju su preuredili u glavno okupljalište. Tu djeluje pjevačka sekcija, trudeći se sačuvati stare napjeve, a to je bio motiv da prije nekoliko godina snimi i CD. Uz bok im je uvijek i folklorna sekcija, a ciljevi isti. Osmislili su scenski prikaz perojske svadbe i malo-malo pa su negdje na gostovanju, kako po Hrvatskoj, tako i u drugim državama. Ima još sekcija, a glavni događaj je svakogodišnja „Perojska noć“; ovogodišnja je na programu za koji dan.  Osim svega, tu je i najveća kolekcija izdanja Njegoševog Gorskog vijenca, ako dobro zapamtih, dosad ih je tu 62, a „luđak“ koji se dao na nesvakidašnji pothvat je glavom i bradom Nikola Škoko. Trenutno je, ponosno pokazuje, postavljena izložba dječjih likovnih viđenja Njegoša.

Neko će pomisliti da je – to se naprosto mora spomenuti! – doseljenje Perojaca bio jedini takav slučaj. Nije, dovodili su Mlečani Crnogorce i u druge krajeve Istre, ali su se ti drugi davno asimilirali i danas pojma nemaju da starinom nisu ni Hrvati, ni Istrani već Crnogorci! Asimilirali se, utopili, zaboravili. Perojci su bili uporni, najprije u tome da sačuvaju pravoslavnu vjeru, a onda se valjda sve vezalo za to i evo ih, i danas svjesni ko su i što su. A kako u Peroju znati koji su Crnogorci, a koji nisu?

- Vidiš, prijatelju, ovi što rade – kaže nam jedan od mještana, pokazujući na radilište preko puta – to su ti neki drugi, a mi što pijemo pivo i gledamo, e, mi smo pravi Crnogorci :)

Nego, raspisah se ja unedogled o perojskim Crnogorcima, a Peroj ima još jedno čudo, u šest kilometara udaljenim Batvačima. U tamošnju trobrodnu romaničku baziliku, posvećenu svetoj Foški, vjernici već stoljećima dolaze po milost izlječenja i utjehe. Ja sam, srećom, živ, zdrav i uzbrdo brz, ali me „zovu“ desetci priča o čudima što su se desila i dešavaju u crkvi smještenoj na pustoj ledini, podalje od ijednog ovdašnjeg naselja.

Crkva je podignuta nekad u 12. stoljeću na ostacima starije, čiji su pojedini dijelovi također sačuvani. Tako su barem, na osnovi njenog izgleda, ponajprije „slijepih“, „lebdećih“ arkada, zaključili stručnjaci. Ima valjda najveću lopicu, crkveni trijem, u Istri, koja je do prije šezdesetak godina imala i krov, a čim sam prvi put stupio pred nju, shvatio sam i bio sasvim siguran da je riječ o mjestu s posebnom energijom. Nije zasmetalo ni to što je crkva bila zaključana, naprosto se osjeti i ispred nje i na cijelom okolnom prostoru. Zavirujem kroz nejednake rešetkaste prozore, obilazim oko crkve, postrance je, zdesna, Isus na križu s puno svijeća u podnožju, upravo zatrpan krunicama hodočasnika, kojih ima i po čudno oblikovanim stražnjim prozorima.

Na vratima papir na kojem piše da je crkva otvorena subotom i nedjeljom; naravno da planove prilagođavam tome. Da se popuni dan, odlazim kilometar-dva makadamskom cestom, tamo stoje tri kažuna. Usput zagledam ograde nekog majstora što je trebao biti pjesnik. Kažuni pusti, zadjenuti među tanke hrastove, u dvama ohrndane drvene stolice na koje ne bi bilo nimalo uputno sjesti. Dva stabla se zagrlila i ljubuju, ptice se čude iznenadnom gostu, tajanstvo i posvemašnji mir. Inače se, rekoše mi, ovdje održavaju festivali i radionice, bude derneka sam' tako.

Svetoj Foški ponovno dolazim u nedjelju. Svetičin izaslanik zove se Dragutin Vlašić i nekad je bio zakleti, tvrdokorni ateist. Svakog vikenda, i tako već 20 godina, dođe otključati crkvu te informacijama i savjetom pomoći onim što dolaze. Nerijetko, a tako će biti i ovaj put, ostaje i nakon navedenog „radnog vremena“; oni unutra, bit će, zaborave na vrijeme, odlutaju i izgube se po nebeskim poljanama. Dragutin je inače podrijetlom iz Travnika, odakle je doselio na Žumberak, a u Batvače dolazi iz Pule, gdje živi već nekoliko desetljeća. Sakupio je 84 godine, ali ne da se dobro drži već puno više od toga; siguran sam, ima neku štelu kod svete Foške :) Kad štele više ne bude, dabogda da će imati ko otključati crkvu, barem se dosad nije javio nijedan dragovoljac.

Društvo mu danas prave Ivan Ban i Darko Škof iz Bizeljskog. Otprije se znaju pa mu donijeli koju bocu vina i pašu slanine. Dok mezimo i pijuckamo, nevoljnici i oni željni čuda defiliraju dvorištem, a Dragutin svako malo poviri u crkvu. Tišina, ne može se reći sablasna, već više nekako kao „od onog svijeta“, tek zrakom zaškripi poneki šuštavi suglasnik Očenaša ili Zdravomarije. Crkvene lađe dijele masivne i, u odnosu na njenu veličinu, pomalo nezgrapne polukružne arkade, kao da je riječ o nekoj golemoj katedrali, a kapiteli su poprilično grube izrade. Stručnjaci su sigurni da su je gradili priučeni majstori, „dunđeri“, ali su u toj svojoj „naivi“, ni ne znajući, napravili arhitektonsko remek-djelo. Ostaci freski vide se na više mjesta, njih već nisu „maljali“ „dunđeri“, što je vidljivo po gotovo u cijelosti sačuvanoj sceni Uzašašća iznad trijumfalnog luka. Svana se, jer su zidovi ravni, uopće ne primijeti da postoje tri apside, također pomalo nesvakidašnje, pogotovo što iz četvrtaste forme prelaze u ljevkaste niše. Kroz njih unutra prodire taman dovoljno svjetla da svakom prizoru, a detalja je bezbroj za tako mali prostor, udahne notu tajanstvenosti.

Jedni kažu vjera, drugi sve pripisuju čudnim zračenjima, treći tvrde da se pozitivna energija može „k'o nožem narezati“, četvrti da nema ničega. Dolazili su i oni što im je glavna sprava visak, ali nisu puno napravili, jer, kažu, visak „podivlja“ čim se primakne dvorištu i crkvi. Dešava se čak da neki dođu na ulaz i da ih nevidljiva sila spriječi da uđu, ali su mnogi ovdje došli bolesni, a otišli zdravi. Nije to nikakva floskula, imaju oni imena i prezimena i javno su, kao i njihovi liječnici, svjedočili o onom što im se ovdje desilo. Nekad su, pročitah u jednoj staroj knjizi, ostavljali komade odjeće i, to najviše, štake, jer im više nisu trebale, a danas „kulaju“ sve i svašta, što crkvu čini prešarenom i pomalo kvari ukupni dojam. Najstariji zapis o čudesnom ozdravljenju datira iz 1681. godine, a zabilježen je po tadašnjem biskupu Giacomu Tommasiniju.

„Sveta Foška čuda more“, kažu u Istri. Blago onim što im ne zatreba i onim što povjerovaše, a ne vidješe.