Putujte s nama

Obernai: Iskoristi dan, ne zaboravi živjeti!

Za kraj ću svratiti na jedno domaće pivo. Nije u pitanju nikakav „kvas“, ono pivo što su od hmelja i ječma pravile naše bake, već „carlsberg“, ovdje poznat kao „kronenbourg“ – u Obernaiju se nalazi najveća pivovara u Francuskoj...
Lifestyle / Putujte s nama | 29. 06. 2019. u 11:15 Milo JUKIĆ
Kopirati

Predaja kaže da se sve desilo u 7. stoljeću: vojvoda Adalrich, gospodar Elzasa, očajnički je želio nasljednika kojem bi mogao ostaviti svoje blago. Kad je njegova gospođa Betswinda ostala noseća, na svijetu nije bilo sretnijeg od njega, ali kad je rodila žensko dijete, još usto slijepo, naredio je slugama da ga ubiju. Majka je ipak nekako, tajno ga predavši ženama u obližnjem selu, uspjela spasiti dijete. Kad je navršilo 12 godina, dijete je odvedeno u obližnji samostan, gdje je, nakon obreda krštenja, odjednom progledalo. Dali su joj ime Odila, dijete svjetla.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što je progledala, izrazila je želju vratiti se kući, ali je njen otac, i dalje je ne priznajući, pobjesnio, pa ju je u međuvremenu rođeni brat Hugues pozvao u svoj dvorac, zbog čega ga zli vojvoda zbog ubije. I pokaje se, pa je ipak poziva k sebi, ali pod uvjetom da se uda za nekog njegovog prijatelja, onodobnog tajkuna, što ona odbija. Otac pokreće potragu za njom, a ona, bježeći u planinu, stiže do velike stijene koju je nemoguće zaobići. Upravo kad je izgledalo da joj nema spasa, stijena se otvara i prima je u sebe. I njen naopaki otac shvaća da se dešava nešto čudno, kaje se i svoj glavni dvorac Mont Ste ili Hohenburg pretvara u samostan, u kojem Odila postaje opatica, a umire 720 godine. Predaja još kaže i to da su je predane i gorljive molitve njenih drúga oživjele, ali se, nakon što im je opisala sve ljepote rajskog života, vratila u smrt. Nakon smrti biva proglašena svetom

Kod nas je Odila, po naški sveta Otilija, jedva poznata svetica, a na sjeveroistoku Francuske jedna od najpoznatijih i zaštitnica je pokrajine Elzas. Sve naprijed rečeno dešava se u i oko Obernaia, danas glavnog grada istoimenog kantona. I danas mnogi vjernici iz Francuske i Njemačke hodočaste pred jedan izvor u planini svetog Ivana Krstitelja, za koji vjeruju da liječi očna oboljenja, budući da se to mjesto svetoj Otiliji prikazalo u snu, pa je tamo utemeljila drugi samostan svojih sestara.

M.J. | Bljesak.info / Obernai, za mene Šarengrad

Mnogi, pak, „hodočaste“ u Obernai zbog njegove posebne ljepote, pa je, iako malo mjesto od svega desetak tisuća stanovnika, drugo po broju turista u čitavom departmanu Bas-Rhin, odmah nakon po broju stanovnika 63 puta većeg Strasbourga. Glavna odlika te posebnosti su šareni krovovi i pročelja; ima ih i drugdje u okolnim mjestima, ali nigdje kao u Obernaiu. Šarene se krovovi i pročelja brojnih znamenitih građevina, ali i običnih, čak i novijih obiteljskih kuća.

U grad se ulazi kroz jedna od vrata dobro sačuvane ili dobro obnovljene utvrde iz 14. stoljeća, kada je Obernai bio dijelom elzaškog dekapolisa, saveza deset gradova koji nisu željeli pod vlast moćnog biskupa Starsbourga. Prvotno je utvrda oko grada imala 38 polukružnih kula i 12 gradskih vrata, a danas uspravno stoji još 12 kula, uz četvora sačuvana vrata. Izvan zidina većinskog katoličkog grada je protestantska crkva iz 1902. čiji je zaštitnik Jean Le Jeune, francuski kardinal iz 15. stoljeća i biskup Mâcona, Amiensa, Couserana i Therouanna, kasniji papin legat u Milanu, Lombardiji i Ferrari. Ispostavilo se da su ga pape forsirali samo da ih se kloni, ali nisu uspjeli pa su ga otrovali u Rimu 1451. godine, a protestanti ga proglasili svetim. Iznad ulaznih vrata natpis na njemačkom jeziku; Elzas je prilično dugo bio dijelom Njemačke pa su se i protestanti naselili s tih strana. Neoromanička sinagoga iz 1876. je, pak, uklopljena izravno u tvrđavske zidine. U Drugom svjetskom ratu je teško oštećena, ali je preživjela, pa je 1948. ponovno posvećena. Zidinama vodi fina šetnica; nisu previsoke, ali se svejedno gro gradića, a i ono izvan zidina, najbolje vidi upravo s njih.

M.J. | Bljesak.info / Luneta iznad ulaza u crkvu svetih Petra i Pavla

Najljepši objekt u Obernaiu je gotički gradski toranj iz 16. stoljeća, visok točno 60 metara. Nisam mjerio, ali tako piše na tabli što posjetiteljima priča o njemu. Stoljećima je služio i kao promatračnica, i kao zvonik 1873. godine srušene pa nanovo u gotičkom stilu sagrađene Bogorodičine kapele. Peti kat tornja krasi neogotička ograda, a šiljasti krov sačinjen je od škriljevca, kamena izuzetno cijenjenog u antici, zaboravljenog, pa još jednom „otkrivenog“ posljednjih desetljeća i sada vrlo skupog. Uz kapelu i toranj žuta Gradska kuća iz 1462., građena u renesansnom slogu, a ispod tornja je ujedno i središte grada, s fontanom punom cvijeća i kipom svete Odile-Otilije. Svetica je prikazana s otvorenom knjigom u koju gleda dvojim očima, što simbolizira njeno čudesno ozdravljenje. Na suprotnoj strani Žitna kuća iz 1554., kasnosrednjovjekovno gradsko skladište, nešto kao mletački fontik, zbog tornjića – isprepleli se renesansa i gotika – izdaleka pomalo nalik crkvi. Na fasadi joj i sad stoje dvije životinjske glave, zaostale tu iz vremena kad je zgrada služila kao gradska klaonica, i grb grada.

Naravno da, sve da hoću, ne mogu zaobići ni najveću i najvažniju gradsku crkvu, posvećenu svetim Petru i Pavlu. Ima puno starijih, ona je „od prekjučer“, iz 1872., ali je baš zato monumentalna, jedna od najvećih neogotičkih crkava u Elzasu. Pet godina prije srušena je njena prethodnica što je na istom mjestu stajala od 15. stoljeća, a prije nje još jedna 300 godina starija. Kod nas su, kad su rušili stare crkve, znali od starih drvenih kipova i oltara natesati triješće, ovdje su ih sačuvali i napravili im mjesto u novoj crkvi. Živih su boja, svi u stanju zamišljenosti, odsustnosti, potpune i bezuvjetne predanosti Bogu. Nadvratnik čini čitav zbor svetaca, nanizanih u tri reda, a glavna vrata dijeli stup na kojem stoji Gospa s Djetetom Isusom. Bočno od nje, s obje strane, Petar & Pavao, ovdje, dakle, razdvojeni, a unutra ću ih vidjeti kako se bratski susreću i grle. Čudim se kako Petar smije držati rajske ključeve, zar se ne plaši da mu ih ko ne ukrade?! :) Masivni sivi stupovi drže lađe, a oltari, vitraji, propovjedaonica i drugi namještaj, iako obojeni, s njima čine skladan kontrast.

M.J. | Bljesak.info / Kip biskupa Charlesa-Émilea Freppela

Prostor oko crkve dobro je došao kao poligon za spomenike onim koji su uradili mnogo, a nisu postali sveci. Nekoliko metara visok kamen s reljefom, „usađen“ u ukrašenu kamenu urnu punu cvijeća, spomenik je najvećem povjesničaru grada, svećeniku Josephu Meinardu Gyssu (1815.1895.-), čovjeku koji je klasificirao i obradio nekoliko tisuća dokumenata vezanih za najstariju povijest Obernaia, ispisanih na koži, a onda je objavio dvije knjige nakon kojih se više gotovo nije imalo što istraživati o prošlosti ovog kraja. Spomenik je, nimalo slučajno, postavljen uz jednu od sačuvanih srednjovjekovnih kula. Drugi spomenik, pomalo sličan onom Strossmayerovom u Đakovu, zaslužio je Charles-Émile Freppel (1827.-1891.), biskup Angersa, a potom i nadbiskup Bordeauxa, teolog i crkveni povjesničar, te političar, žestoki borac protiv njemačkih težnji za ovladavanjem Elzasom. Edmond Demange (1915-1942), ubijen pod optužbom za špijunažu kontra Nijemaca, dobio je tek ploču veličine prosječnog nadgrobnjaka, poginuli u francusko-pruskom ratu 1870.-71. visoki kameni križ s postamentom „na četiri vode“, a drugovi im po sudbini koje su pomeli Prvi i Drugi svjetski rat nekoliko metara visoki obelisk s grbom grada pri vrhu.

Tu već počinje gradsko groblje. Ni samo nije nezanimljivo, pogotovo što ima još nekoliko „običnih“, „nenadgrobnih“ spomenika, u zidove su mu uklopljeni stari natpisi i izblijedjeli grbovi, reljefi i nadgrobnjaci, a tu je i zanimljiv put križa u zasvođenim kamenim kućicama, ali je glavna grobljanska kapela, čiji je desni dio izveden kao scena Isusova uskrsnuća: stražari su pozaspali, umjetnik ih je sazdao tako uvjerljivo da se gotovo može čuti kako hrču, a Isus, pomalo već u čudu, ne zbog onog što će se desiti s njim već zbog onog što se dešava stražarima, zagledan u nebo, kao da se pita: Ma ljudi, je li ovo moguće?!

M.J. | Bljesak.info / Šest kanti na bunaru

Kavu pijem u kafiću tik do možda najpoznatijeg među sitnijim detaljima grada, Bunarom sa šest kanti. Piše da je podignut 1579., a zašto baš šest kanti, eno ih, vise, o tome ni riječi. Ustvari, moguće da kakvo obrazloženje stoji u natpisu izvedenom goticom ispod krovića, ali je em visoko, em goticu iz glave ne umijem čitati. Osmokutni kameni baldahin pokriven je bakrenim krovićem i poduprt trima rezbarenim stupovima. Renesansa je, odnosno njene proporcije, ponekad čudo, tako i Bunar sa šest kanti.

Ima barem još desetak ili petnaest građevina koje bi vrijedilo opisati, a starost ne broji u godinama već u stoljećima i pravo je čudo koliko je toga sačuvano u ovako malom gradu. Renesansna općinska kupališta podignuta su 1567., mada se javno kupatilo spominje već 1323., rodna kuća svete Odile, mada je to da je baš tu rođena više nalik legendi, romanička kurija, pa Porezna kuća u Rue des Pèlerins iz 13. stoljeća, nešto malo mlađa zgrada suda Meyer, pa dvorci Oberkirch i Gail, doduše mlađi, ali sa sačuvanim arhitektonskim ukrasima prethodnih građevina, nekadašnji mlinovi pretvoreni u male stambene zgrade…

Turistički vlakić kruži gradom, ali ja svako mjesto, pa i Obernai, puno više volim prepješačiti. Iz vlaka bih, istina, vidio više, ali bi mi mnogi detalji promakli, a toliko ih je da sam nerijetko morao, baš morao, zastati i diviti se, i tako s kraja na kraj. „Ošišani“ drvored što se pruža paralelno sa gradskim zidinama, stare tave povješane na ulazima u male restorane s tradicionalnim jelima, fasade ukrašene kamenim glavama vojskovođa iz davnih ratova, kaldrma u čitavom središnjem dijelu grada, drvene grede u zidovima, primjer bliskosti s graditeljskom kulturom susjedne Njemačke, nadsvođeni prolazi ispod malih stambenih zgrada, velikih nema niti ih iko ovdje želi, stari grbovi i davno prohujale godine na nadvratnicima kuća, nevjerojatni kameni reljefi na sastavima kuća s ulicom ili na sastavima katova, plišane lutke što vise iznad vrata i s prozora, rukopisne firme malih obiteljskih poduzeća, arheološki artefakti brižljivo razbacani uz gradske zidine i već pomalo zapleteni u bršljan, portali ukrašeni labudovima, čak i najdomaćijim domaćim životinjama… Čudno je to, ako u gradu i postoji neka zgrada sivih zidova, sakrila se od stida i ne vidjeh je. Šarenilo je toliko da bi se i photoshop zbunio, a cvijeća bi – nema gdje ga nema, i na tlu i u zraku – bilo dostatno za stotinu svadbi, pogreba i procesija. I sunčani sat, što nam na latinštini ispisanoj na razigranim trakama sa strana poručuje: Iskoristi dan, ne zaboravi živjeti!

M.J. | Bljesak.info / Uskrsnuće

Ja svoj dan, evo, iskoristih, jer obići Obernai, to je život! Za kraj ću, da bude točka na sve lijepo, svratiti na jedno domaće pivo. Nije u pitanju nikakav „kvas“, ono pivo što su od hmelja i ječma pravile naše bake, već „carlsberg“, ovdje poznat kao „kronenbourg“ – u Obernaiju se nalazi najveća pivovara u Francuskoj i jedna od najvećih u Europi. Godišnje se ovdje u boce ulije sedam milijuna hektolitara piva, što je otprilike – ako sam promašio, do mene je, matematika mi je uvijek bila slaba strana – milijun i 400 000 „klipača“. Eto, ja ću samo jednu. Živjeli!

Kopirati