Putujte s nama

Nacionalni park Una: Od Štrbačkog buka do martinbrodskog Velikog slapa

Jedna od malog broja svijetlih točki u gradu je ovdašnje Udruženje žena: organizirale se, nabavile tkalačke stanove, pa već nekoliko godina tkaju ćilime, torbice, šalove i još štošta, a ponešto od toga kupit će turisti što posjećuju nacionalni park.
Lifestyle / Putujte s nama | 06. 07. 2018. u 09:50 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neka područja već godinama stoje u popisu mojih planova putovanja – posjetit ću ih čim završim onih stotinjak poslića i sakupim koji slobodan dan. I jedva čekam kad će to, a plan se ne mijenja, i tako godinama - uvijek iskrsne nešto preče pa mi ponekad izgleda da bi, čak i da sam mađioničar, sve ostalo isto.

Jedno od takvih područja je i Nacionalni park „Una“. Nije da se o njega nisam ni očešao, ali je sve i uvijek bilo nekako usput, površno, s kraja i bez pravog plana. Prilika za nešto drugačije od toga ukazala mi se kad mi je od poznanice i nekadašnje kolegice, Fojničanke Danijele Bošnjak, stigao e-mail s pozivom da sudjelujem u posjetu Nacionalnom parku koji organizacija „Alterural“ priređuje u okviru projekta "Osnaživanje ruralnih turističkih destinacija oko Sarajeva sa ciljem diversifikacije ruralne ekonomije", financiranom od strane Europske unije. Jest da naziv projekta, što bi reci Rambo Amadeus, zvuči „k'o nekakvo špansko selo“, ali se u stvarnosti nas 17 koji se – neki k'o biva, neki stvarno – bave razvojem seoskog turizma, potrpa u minibus i krenu na višesatno putovanje ka Bosanskoj krajini.

Da smo, kao hodočasnici kad sjednu u bus što vozi ka Podmilačju, Mariji Bistrici ili Olovu, tijekom putovanja izmolili koju krunicu ili litanije, možda bi nas dočekalo i lijepo vrijeme, ali nismo pa možemo samo kukati jedni drugima kako, eto, nemamo sreće, pošto će nas oba dana, iako je srpanj pri kraju, dobrim dijelom pratiti ne samo kiša, već i prilično hladno vrijeme.

Mora da je neko ipak molio, makar i bezglasno, u sebi, čim su nas na prvom, ujedno i najvažnijem odredištu, Štrbačkom buku, dočekali samo tmasti oblaci, bez kiše. Kasnije će se ispostaviti kako je samo čekala da završimo obilazak pa da počne, ali smo na to, po onoj „poslije mene potop“, samo odmahnuli rukom.

Do Štrbačkog buka stigli smo na ulaz „Ćelije“, a naš vodič, simpatični i nenametljivi Bišćanin Dinko, nešto je par minuta dogovarao sa čikom u brvnari pored rampe; rezultat je bilo to da nismo morali izbrojati po šest maraka za ulaznice. Hajd', baš fino, nećemo se buniti :) Prvi dojam, prije dolaska: državi baš i nije stalo, čim nije u stanju asfaltirati znatan dio puta od Orašca do slapa. Tužno, što drugo reći! Doduše, nije Štbački buk u Sarajevu, a još manje u Općini Centar, tako da...

M.J. | Bljesak.info / Djevojke sa Une

Po prvoj slici reklo bi se da smo došli na neki, hajde, recimo, arapsko-bosanski eksteritorij. Natpisi na tipskim drvenim kućicama u kojima se prodaju čajevi, ljekobilje, med i slične stvari dvojezični su, na arapskom i na našem jeziku, s tim što su oni prvi uglavnom veći, a oni našojezični skromniji, gotovo tek reda radi, da i posjetitelji bez brada, čije žene ili prijateljice ne nose burku, mogu razumjeti što se nudi. Doduše, gdjegdje ima i engleskog, ali je arapski broj 1. Izuzetak je spomenik podignut ratnim žrtvama iz Ljutočke doline za koji se, nešto mislim, sigurno moglo naći bolje i pametnije mjesto od ovog. Nema u svemu ničeg čudnog, s obzirom na to da u ukupnoj strukturi posjetitelja, barem danas, ne znam je li i inače tako, Arapi imaju najveći udio, a očito se, osim možda ponekog zalutalog, ne radi o migrantima koji danima jurišaju na granicu susjedne Hrvatske, odnosno Europske unije. Sigurno ima, tvrde neki, i onih koji dođu uživati u ljepoti i usput razmotriti mogućnosti za prelazak preko Une, koja je ujedno i granica između naše zemlje i Hrvatske, ali su im šanse male, budući da se s druge strane rijeke pruža Unska pruga: hrvatski policajci tamo nerijetko patroliraju, a po barem jedan uvijek nađe mjesto i na turističkom vlaku koji povremeno prometuje prugom.

Čitavo područje je, pomalo nenalik na mnoga druga područja Bosne i Hercegovine, čisto i uredno u svakom pogledu, a sve to još više znači kad od Harisa Hadžihajdarevića, jednog od čelnih ljudi Parka, doznamo da je stalno zaposlenih svega 12. Na ulazu u zonu vodopada tabla sa čak 12 zabrana, pod prijetnjom kazne od 20 do 1.500 KM, pa ti imaj onaj organ što ga nema smisla imenovati i prekrši nešto od navedenog! Na neke se to, međutim, očito ne odnosi: stoji, naprimjer, da je zabranjeno unositi piće i hrani ili sjediti na ogradi, ali... Neki su rasprostrli ćilime i bošče uza samu rijeku, i Arapi i domaći (ako nam Arapi nisu postali domaći?), nimalo ne mareći za zabranu, čak ni za sitnu rosulju koja se načas javlja, ma ni da se iza uha poćešu, a drugi se, kako bi napravili dobru snimku, čak i penju na ogradu. Pored Une su i tri nadstrešnice, dvije gotove, jedna u izgradnji, a žene iz jedne će malo kasnije na travi zaigrati kolo. Pošto ga igraju bez glazbe, mora biti da je Gluho glamočko, jedino ono se, od poznatijih, igra tako.

M.J. | Bljesak.info / Neki ne mare za zabrane

Dinko nam priča o Bošku Marjanoviću Marijanu, čovjeku koji slovi za utemeljitelja ekologije u slivu Une, čime je zaslužio pano i spomen-ploču pored šetnice koja vodi ka slapu. Pokazuje nam i tipični unski čamac, koji je svoje davno odslužio, pa je, makar ga dosta fali, umirovljen. Na jednom od proširenja i mlin bez dva zida, tako da ga svi primijete i mogu vidjeti kako funkcionira.

A slap...Gle, jedna duga u vodi se stvara, i sja i dršće u hiljadu šara, rekao bi, da je radio putopis s ovog mjesta, Dobriša Cesarić. Za sebe često neskromno pomislim da sam rječit, ali u ovom slučaju mijenjam mišljenje, ovdje je sve uzalud, čak ni fotografija ne može dočarati ni milijuniti dio ljepote. Ipak, sreća je pa su poslenici Nacionalnog parka na više mjesta napravili vidikovce, neke i na kat, inače bi se, da ih je manje, stajalo u redu – svi, čak i žene u burkama, makar im se naziru tek oči kroz uske proreze, žele imati fotografiju sa Štrbačkim bukom u pozadini.

Slap je  visok 24 metra, a najbliže naselje mu je selo Donji Štrpci u susjednoj Hrvatskoj pa je po njemu nekad davno i nazvan, makar ga Hrvati uopće ne koriste u turističke svrhe; valjda su im Plitvice i Krka dovoljni. Od malog slapa, pedesetak metara ispod Štrbačkog buka, počinje Unska regata. Desi se da poneki nevješt tu i završi sudjelovanje na regati pa mali slap dođe nešto kao pretkvalifikacije.

U glavi slap huči sve dok se pred nama ne ukaže Kulen Vakuf, najveće od naseljenih mjesta na području čitavog nacionalnog parka, nekad varošica, a sada tek palanka sa svega 487 stanovnika, u kojoj je život gotovo stao. U najužem središtu gotovo polovica zgrada je prazna, neke i bez prozora, odnosno s najlonom ili daskama zakovanim umjesto stakla. Na zgradi u kojoj je sjedište SDP-a davno zalijepljen uflekani bijeli papir, a umjesto table s radnim vremenom smrtovnica, kojih je nekoliko zalijepljeno i na jedinom, odavno neupotrebljivom kiosku. U najvećoj mjeri su to posljedice rata, mada je od njega prošlo gotovo četvrt stoljeća, što je činjenica koju nema smisla preskočiti. „Jednom je neko rek'o da je Allah visoko, a Saraje'o daleko“, kaže, s kiselim osmijehom, postariji čovjek s kojim pričam ispred ulaza u Sultan Ahmedovu džamiju.

Džamija je usput i najljepša zgrada u gradu, jer se, osim što je potpuno i čestito obnovljena, može podičiti i nečim što druge naše nemaju: kroz nju se, naime, može proći sa sve četiri strane, a u hodničićima su smješteni mali dućani. U jednom, pak, spomen-soba šehidima, na zidovima čak 78 fotografija, doista mnogo za jedno ovako malo mjesto.

Teško stanje u Kulen-Vakufu najmanje, izgleda mi, smeta lastavicama i patkama: lastavice se smjestile pod krovove napuštenih zgrada, ispod jednog ima više od trideset gnijezda, iz kojih svaki čas izlijeću ptići, a desetci patki naredalo se na unskim otočićima. Ni psi nisu u depresiji: veselo trčkaraju praznim ulicama, a jedna iz naše skupine, Sarajka Sanja, u nedostatku konja, koje inače obožava, dočekuje ih i svakog pomazi.

M.J. | Bljesak.info / Jasmina Kurtagić, predsjednica Udruženja žena

Jedna od malog broja svijetlih točki u gradu je ovdašnje Udruženje žena: organizirale se, nabavile tkalačke stanove, pa već nekoliko godina tkaju ćilime, torbice, šalove i još štošta, a ponešto od toga kupit će turisti što posjećuju nacionalni park. Usto su uvijek, kaže nam agilna i optimistična predsjednica Jasmina Kurtagić, spremne pripremiti ručak i za veće skupine gostiju, i to ne samo u gradu već bilo gdje na parkovskom području. I nije to samo priča: nas 17 smo uživali u njihovim kulinarskim specijalitetima, odreda domaćim jelima, od tarhane, preko pite, pa do hurmašica i soka od zove i drijena.

Naselje se za osmanlijskog vakta zvalo Džisri Kebir, odnosno Veliki most, a utemeljeno je podizanjem džamije sultana Ahmeda I., početkom 17. stoljeća, prethodnice sadašnje, srušene tijekom posljednjeg rata, što joj je bilo treće potpuno uništenje. Kasnije će se ime naselja mijenjati, a most, sagrađen u prvim desetljećima 18. stoljeća, nakon Karlovačkog mira iz 1699. godine, na umjetno stvorenom otoku uz lijevu obalu Une, ostati sve do novijih vremena. Kao jedno od najisturenijih osmanlijskih uporišta, gradić je uskoro i utvrđen, i to ne samo zidinama (koje je srušila tek austrougarska vlast) sa četvorim vratima i dvjema tabijama, već i rukavcem Une koji ga je opkoljavao. Kolika je bila važnost grada najbolje kazuje podatak da je tako pomno utvrđen unatoč činjenici da se na brdima koja ga okružuju nalaze čak dvije utvrde.

Monumentalnu utvrdu Ostrovica sagradio je hrvatski plemić Mikuličić, a pored nje se i danas naziru ostaci katoličke crkve. Pred osmanlijskom silom sve mu je, međutim, bilo uzalud, kao što ja uzalud pitam vodiča Dinka može li se do Ostrovice. Ne može, nema puta! Ima, doduše, nekakav, ali njime jedva prolaze traktori, budući da se manji dio utvrde obnavlja. Šteta, jer utvrda doista izgleda velebno i sigurno bi se u njoj i oko nje imalo što vidjeti, u svakom slučaju mnogo više nego odavde, iz grada.

Na suprotnoj strani Une je Havala,utvrda moćne begovske obitelji Kulenović, sagrađena nekad tijekom 16. stoljeća. Zapadno od zidina se, kažu domaći ljudi, i sad vidi od bihacita istesan sarkofag sa grobom Smailbega Kulenovića, nekadašnjeg zapovjednika utvrde, s natpisom arapskim pismom na turskom jeziku. Očito je riječ o kudikamo lošijoj gradnji, čim se njeni ostaci, potpuno zarasli u grmlje, iz grada jedva vide, a zasad nema nikakvih naznaka da bi moglo doći do obnove. Do utvrde se može jedino pješice. Jedna od kula Kulenovića vidljiva je i u obližnjem Kliševiću.

M.J. | Bljesak.info / Utvrda Ostrovica

Spominjem Kulenoviće, a ne upitah ima li ih danas u Kulen Vakufu. Kako god, imidž naselja vjerojatno je u pojedinim dijelovima naše zemlje lošiji upravo zbog te obitelji. Jedan od njih, Osman (1889.-1947.), već 1941. godine je, odlukom Ante Pavelića, s kojim je zajedno studirao pravo u Zagrebu, imenovan dopredsjednikom Vlade Nezavisne države Hrvatske, a stolovao je u Banja Luci. Bio je prisutan i u poslanstvu u Rimu, gdje su Pavelić i Mussolini potpisali Rimske ugovore, kao i na dočeku jeruzalemskog muftije El Huseinija u svibnju 1943. godine, nakon čega je umirovljen. Naslijedio ga je dvije godine mlađi brat Džafer (1891.), također pravnik, bivši predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije, koji je ministarsku dužnost obavljao i u Vladama Kraljevine Jugoslavije. Kasnije je u Vladi NDH neko vrijeme bio i ministar pravosuđa i bogoštovlja. Osman je, zajedno s drugim ministrima NDH, uhićen i izručen jugoslavenskim vlastima te osuđen na smrt i strijeljan, dok je Džafer uspio pobjeći, a umro je 1956. godine u Damasku. Još jedan od Kulenovića, Muhamed (1897.-1944.), bio je istaknuti dužnosnik vlasti NDH, prvo predsjednik Sudbenog stola, a potom, do smrti, i župan Velike župe Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu.

Ali to je sve politika, a ovo je putopis – u nacionalnom parku „Una“ ima mnogo kudikamo ljepših i veselijih stvari od neslavne prošlosti. Nama je na redu manastir Rmanj u Martin Brodu, posvećen svetom Stefanu, blizu ušća Unca u Unu, pored kojeg ćemo naići nešto kasnije. Crkva je sva sazdana od pravilno izrezane, gotovo izglačane žućkaste sedre, a ukraj ledine oko nje groblje; ima novih i starih spomenika, a neki su polomljeni i neće proći još mnogo vremena dok potpuno nestanu s lica zemlje.

Manastir se prvi put spominje 1498. godine, a po predaji ga je podigla Katarina, kći srpskog vladara Đurađa Brankovića i žena grofa Ulrika II. Celjskog, austrijskog i hrvatsko-ugarskog velikaša, vladara Slavonije i kasnijeg namjesnika Ugarske. Po toj je predaji naziv Rmanj manastir dobio po Katarininom i Ulrikovom sinu Hermanu. Nekad je manastir znao brojati više od stotinu monaha, dok danas bratstvo čini samo jedan, arhimandrit Serafin. Dinko uzalud zvoni, Serafina danas nema u konaku.

Iza manastira se pruža ribogojilište, najveće u Krajini, još jedan pozitivan primjer privatnog poduzetništva. Ali, ima jedno ali... Napravljeno je, naime, na dijelu manastirskog posjeda koji je monasima oduzela socijalistička vlast, a svi pokušaji da se vrati bivšim vlasnicima, pokazali su se uzaludni – pravosuđe je naprosto stalo na stranu onih koji su trenutno jači, koji imaju vlast. Uzalud austrijske zemljišne mape, uzalud čak i odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, koje bi trebalo biti iznad svih, a davno još odlučilo je da se neposredna okolina ovog nacionalnog spomenika ne može koristiti za poslove koji nisu u skladu s prirodom spomenika.

Blizu manastira je i istoimeni srednjovjekovni grad, podignut, po nekima, još u 12. stoljeću, od koga je ostala samo okrugla 10-metarska kula, također, kao i gotovo svi srednjovjekovni gradovi na ovom području, zaboravljen od nadležnih i zarastao dozavrat.

M.J. | Bljesak.info / Marija Reljić uza svoju bučnicu

U Martin Brodu i danas radi jedna od posljednjih bučnica, kako ovdje nazivaju neku vrstu prirodne perilice za rublje. Ukratko: izradi se jaz kao za mlin, iz njega se dio vode kroz drveni žlijeb odvede na stranu te se pod pravim kutom spusti do okrugle hrastove „posude“ u koju se stavi rublje, pokrivač, jorgan ili što drugo od veša. Voda „vrije“ u „posudi“, pri vrhu šupljoj kako ono što se pere ne bi bilo izbačeno, i nakon nekog vremena sve je, bez trunke deterdženta, čisto! Količina i snaga vode regulira se komadom žice, potegačom, pa perilica ima i svojevrsnu „centrifugu“. Sve to nam pokazuje vlasnica bučnice Marija Reljić, koja s mužem Draganom ima i jednu od ovdje još prilično brojnih vodenica. Kasnije nas časti prirodnim sokovima i domaćom rakijom, a mi kupujemo brašno, ko heljdino, ko kukuruzno, ko pšenično, ko raževo. Pomaže joj sin Dušan, budući vlasnik jedine ekološke perilice za rublje na ovim prostorima.

Svašta posjetih i vidjeh, a ne rekoh da je Nacionalni park „Una“, jedan od svega tri u našoj zemlji, osnovan 2008. godine, o čemu je donesen poseban zakon. Sjedište mu je u Bihaću. Osim Une, koju stalno spominjem, obuhvaća jednim dijelom i Krku te Unac, a osim Štrbačkog buka, i slapove Dvoslap, Troslap, Ripački slap te onaj u Martin Brodu, koji ostavljam za kraj. O ribolovu na rijekama neću, ribolovci to odlično znaju, a druge ionako ne zanima, ali o sedri hoću, jer bi bez nje i rijeke i čitav krajolik znatno izgubili na ljepoti. Posebno su važne sedrene barijere koje ustvari i tvore slapove i njihove kaskade, ali i vanjska, „suha“ sedra, od koje su izidane mnoge građevine na čitavom ovom području, uključujući i najveće dijelove srednjovjekovnih gradova, utvrda i kula. Ima je, dakle, izvan rijeka, mada je ona iz vode najbolja za gradnju, ali je toj stoljetnoj tradiciji došao kraj –sedru je sada, naime, zakonski zabranjeno eksploatirati u građevinske svrhe.

M.J. | Bljesak.info / Veliki slap u Martin Brodu

O sedri nema nijedne poznate legende, ali o Uni ima. Kao, neki je Rimljanin, kad je stigao na obalu smaragdne krasotice, oduševljen pogledom, povikao „Una!“, tj. „Jedna!“, odnosno jedinstvena, jedina. Jest da zvuči malo nategnuto, al' tako pričaju, tako piše na turističkim panoima. Puno uvjerljivije djeluje priča o tome kako se jedna druga krasotica, neka Marta, zaljubila u dečka koji je živio s druge strane Une. Roditelji branili, ona bila ustrajna, pa je jedne noći pokušala tajno preći na drugu stranu. Okliznula se na sjajnom sedrenom mostiću i upala u nabujalu Unu. Eto, dakle, nije riječ, kako mnogi misle, ni o kakvom Martinu već o nesretnoj Marti, što ju je ljubav odvela u smrt. Treća legenda, ona o Ostrovici, poznata je iz narodnih pjesama, i to u svezi nekoliko drugih mjesta: vile rušile zidove grada, na prevaru uzidali neku mladicu što je imala dojenče, pa je njeno mlijeko napravilo dvije bijele šare na zidinama. Neko je, izgleda, koristio šalabahter :) Kako god, ovdašnje žene, pogotovo nerotkinje, stoljećima su hodočastile podno utvrde, stružući krečni malter i pijući ga razmućenog u vodi.

E, da, još Veliki slap u Martin Brodu: visok čak 54 metra, drveni vidikovac dobrano uvučen unutra, ka rijeci i slapu, ograda čvrsta, mogao bi se inače ko god strmeknuti u virove. Foto-aparat zasipaju milijuni sitnih, sitnih, sitnih kapljica što se miješaju sa sitnom, sitnom, sitnom kišom. Klizavo je na vidikovcu i mostiću, bolje je krenuti dalje. Ionako bi se ovdje, (ne) vjerujte mi na riječ, moglo ostati danima. I opet bi bilo premalo!

 

Kopirati
Drag cursor here to close