Putujte s nama

Lovran – Izmišljeni grad u cvijeću

Lifestyle / Putujte s nama | 15. 09. 2017. u 07:14 Milo JUKIĆ
Kopirati

Počesto me prijatelji ili čitatelji pitaju kako biram mjesta za putopis pa ću, evo, otkriti tajnu, mada znam da nisam prvi koji to tako radi: stavim na stol kartu, zažmirim i gdje ubodem olovkom, idem u to mjesto. Ako ubodem kakvu planinčugu, ponovim „postupak“. Drugi način biranja je na eci-peci-pec, ali to sam već negdje spomenuo. Treći način je da krenem u određeno mjesto pa zalutam. E, gdje god sam zalutao, naišao sam na zanimljiva mjesta i teme. Sreća, znam da u svemu nema ni zere moje zasluge. Četvrti način je donekle sličan: izlazim na cestu i trebam, recimo, skrenuti lijevo. Gužva, gubim živce, ne da mi se čekati i, ako vidim da je na tu stranu slobodno, samo okrenem desno. Desi se isto kao i kad zalutam - zanimljivo da se zanimljivije ne može ni zamisliti.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovdje sam napravio podulju stanku, razmišljajući da li uopće otkriti posljednji, peti način – plašim se, naime, da će me malo tko shvatiti! Radi se o tome da neka mjesta uopće ne postoje, naprosto ih izmislim, pogotovo kad u stvarnosti izgledaju kao izmišljena! ??

Evo, recimo, Lovran: ko god je ikad nogom kročio u to mjestašce, shvatit će o čemu pričam – pa zar nije izmišljen?!

„Izmišljenost“ se, prije svega ostalog, očituje u, takoreći, gomili sitnica. Recimo bijela drvena vrata u kamenom zidu, na vratima isti takav poštanski sandučić, a iznad njega rukom stoji „Mirkov dom“. Šta je ono M.T. 62 ispod toga, zna samo Mirko. Inače nisam zavidan, ali Mirku, umišljajući da je iza vrata, oko i iznad kojih se, isprepletene u gustom kolu, za ruke drže bršljan, ladolež, bujad i ko zna što još, itekako zavidim.


Mirkov dom

Ili kapije: na jednoj ispod križa urezana 1678. godina! Druga izgleda još starija, čim je i kameni grb izblijedio i isprao se od duga vremena, ali ipak nije, jer na grbu, opet ispod križa, vidim urezanu 1687., što će reći da je ipak mlađa – ona je mogla i u školu krenuti kad je ova rođena. Bunari: nekoliko ih je u gradu, kameni, i ne znam koji je ljepši. Nisu previše stari, ali se trude, polomiše se, izgledati tako. Na jednom, uz godinu 1897., zabilježen i datum gradnje, 1/5, baš tako je stavljeno. Pa prozori: jedan na vrlo staroj kući, vidi se to po istrošenoj žbuci, ali se neko dosjetio lijepo ga obojati, okvir u jednu, poklopac u drugu boju. Na drugom se vidi da je urađeno isto to, ali prije jedno pedeset godina, što ga ne čini manje ljupkim. Na nekim demiri, što bi se reklo u Bosni, metalne rešetke zaostale iz nekih davnih vremena i odavno zaspale pa nikako da se probude. Neki su odlučili toliko ići kontra struje da su se od prozora pretvorili u proste rupe u zidu, ali te iz tih rupa pozdravlja cvijeće, gdjegdje mlado i jedro, gdjegdje kakvo drugačije.

Sve je u Lovranu u cvijeću: naiđeš kroz neki uski prolaz, ono te pomiluje po kosi, baciš pogled vidjeti neku zanimljivu zgradu, maše ti objema rukama i šalje ti tovar osmijeha, taman ti bude žao stare verande od cigle, kad vidiš, cvijeće je zagrlilo i tješi je. Poneko ti nazove dobar dan skriveno iza zida, a ima i onog uredno postrojenog, na novim balkonima zgrada koje sijaju ili na prizemnim terasama, kao i onog što je ugodno zaleglo u hladovinu ispod samog krova, i to između stupova s bogato izvedenim kapitelima, i točno vidiš da sanja neke onosvjetske snove. Najviše ga je u malom pristaništu, odakle gleda put pučine i sanja o tome da neko jednom napravi kakvu ekskurziju za cvijeće, a i u gradskom parku, gdje danonoćno čuva i štiti brončani spomenik podignut četvorici mještana poginulih u Domovinskom ratu.

I lovora, njega posebno - negdje ga treba saditi, okopavati i zalijevati, a ovdje raste sam, gdje god mu je ćeif i gdje mu dozvole. Po lovoru su stari Rimljani i dali ime gradu, ko zna, možda upravo Marco Vipsanije Agripa, vojskovođa i kartograf, koji je ovdje malo prije nove ere podigao vilu rustiku, što se smatra začetkom Lovrana kao naseljenog mjesta.

U grad ulazim kako se i inače ulazi u ovakvim gradovima, na gradska vrata, i to kroz istočna, zvana Stubica. Konobar i dvije kuharice iz istoimenog restorana besposleni pa se raspričali. Ako je na njima straža na ulazu u Stari grad, mogao sam i mimo Stubice.


Ulaz u Stari grad

Lovran je malo mjesto i sve bitne stvari su tu, unutar starogradskog područja. Nije, kao neka druga mjesta, opasan zidinama – bilo ih je, ali su ovdje valjda bili vidoviti, shvatili da je opasnost prošla, pa su uz zidine prizidali kuće i javne objekte. Naravno da najbolje mjesto zauzima crkva, a ovdašnja je posvećena zaštitniku grada, svetom Juraju, prvobitno sagrađena još u 12. stoljeću, a proširena tristotinjak godina kasnije. Još tri stoljeća nakon toga dodane su joj dvije pobočne kapele, čime je spojena sa dotad odvojenim četverostranim zvonikom sa „šiljkom“ na vrhu. Čudno je to da je zvonik oker boje, a crkva siva s bijelim istakama; nikako mi to ne djeluje kao dobra kompozicija, kao ni snježnobijeli stupići na biforama zvonika, ali dobro, valjda ljudi znaju bolje od mene, s kombiniranjem boja baš i ne stojim najbolje. Pomiješani su i stilovi: crkva je najprije građena u romaničkom stilu, a onda joj je u prvoj obnovi dodano gotičko svetište s istim takvim lukovima iza oltara i vrijednim freskama, da bi u posljednjoj velikoj obnovi bile dodane barokne kapele.

Nekom se dopada nešto, recimo rezbareni oltari, nekom drugom nešto drugo, naprimjer krstionica, a meni, uz gotičke freske, i prilično originalno uokvirene slike na stropu lađe. To je unutra, a svana je posebno pročelje, doista bogato izvedeno, s Isusovim kipom iznad ulaza, a Gospinim i, pretpostavljam, svetog Jurja u duguljastim nišama sa strana. U moćnoj luneti iznad vrata stoji natpis, toliko izblijedio da se teško išta može pročitati; bit će da govori o posljednjoj obnovi. Stupovi sa strane okićeni izmotanim vrpcama i cvijećem.

Sveti Juraj je ovdje glavna faca ili je barem to bio kroz povijest, čim je prekoputa, s druge strane trga, u luneti kamenog portala, opet on, ureljefljen, od drveta. Obično su reljefi u ovim krajevima kameni, ovo je jedini drveni na koji naiđoh, a valjda je zato i obojen. Svetac je na bijelom konju, pomalo djetinjastog izgleda, kao da su mu dali aždaju kojoj su „isključili“ opciju riganja vatre da se na njoj uči pa koplje drži samo jednom rukom. Doduše, nije kriza, jer je na desnoj strani reljefa Gospa, valjda ona sve drži pod nadzorom.

Reljef je postavljen na nekadašnjoj općinskoj zgradi; ja ću to reći tako, makar na turističkoj tabli stoji da se radi o sjedištu „srednjovjekovnog gradskog poglavarstva“, a to mi je malo preambiciozno formulirano. Inače se - to joj je drugi naziv - radi o kući porodice Auersperg pa pretpostavljam da tom rodu pripada i kameni grb iznad lunete. Franjo Auersperg je inače u drugoj polovici 17. stoljeća bio „boss“ čitave pazinske knežije, odnosno grofovije, kojoj je pripadao i Lovran, pa je kupio ili ko zna kako došao do općinske zgrade. To će reći da je ovaj kraj mimoišla mletačka vlast pa nigdje u gradu ne vidjeh nijednog mletačkog lava, a čitavo ovo područje je već od 14. stoljeća bilo pod vlašću Habsburgovaca, „prevedeno“ na današnji rječnik, dio takozvane „uže Austrije“. Tako će, s izuzetkom kratkotrajne Napoleonove vlasti početkom 14. stoljeća, ostati sve do 1918. godine i propasti Austro-Ugarske.


Mustaćon

Bio je jedan Jozo, dabogda da je još živ, u ratu izbjegao iz svog sela na padinama Vlašića, s jajačke strane, i skrasio se u Kreševu. Davali mu ljudi 100 maraka, ne znam koje su onda bile, da ošiša brkove, ali Jozo o takvom čemu ni govoriti nije dao: ni da mu daju milijun! Iz Kreševa se vratio u svoje selo s brkovima, a ja bih se usudio kladiti da bi dao i obnovljenu kuću i svoje ovčje stado zajedno s torom, đubrelukom i zalihama vune, čak i mladost i uspomene, ma sve što ima, da mu je bilo imati brkove kao lik uvrh još jednog lovranskog kamenog portala, nedaleko od onog na kojem je starmali sveti Juraj u akciji. Raspucao ih brkajlija, ne od uha do uha, nego s kraja na kraj lunete, a i trepavice mu mašile glavu i sastavile se s brcima. Namrgođen, a kosa mu sliči na turban, pa me podsjeća na Musu Kesedžiju kakvog sam ga zamišljao, i to dok se nadgovara s Markom Kraljevićem, malo prije nego što započnu dvoboj u kojem će izvući deblji kraj.

Lovranci drvenog brkajliju zovu Mustaćon, a tu je postavljen kako bi štitio kuću od neprijatelja i svakojakih nevolja koje su u ono doba mogle snaći domaćina i njegovu čeljad. Neki smatraju da je izrezbaren u radionici riječkog drvorezbarskog umjetnika Mihovila Zierera, mada se to ne može dokazati, ali je stilska sličnost sa drugim njegovim djelima, prvenstveno onim u krčkoj katedrali, svetištu na riječkom Trsatu te u samostanskoj crkvi na Košljunu, poprilično razvidna. Iznad Mustaćonove glave još jedan grb, a na njemu kula istovjetna onoj s današnjeg lovranskog općinskog grba. Sa strana grba urezana je 1722. godina. E, dragi Jozo vlašićko-jajački, gdje si da vidiš ove brke!

Lovran je jedno od prvih mjesta gdje se shvatilo šta je turizam i šta sve može donijeti pa se, osim poznate šetnice Lungomare, koja Lovran spaja s Voloskim, još u drugoj polovici 19. stoljeća započelo sa izgradnjom namjenskih turističkih objekata, a prvi značajniji bila je vila „Fernandea“ (danas hotel „Belvedere“), podignuta 1873. godine. Iz tog i narednih desetljeća ostalo je mnogo vila - Lovran je, naime, krenuo istim putem kao i Opatija, ali je u neko doba elitni turizam ipak izgubio dah. Vile su uglavnom, kao i u Opatiji, secesijske i historicističke, mada je teško govoriti o stilskoj ujednačenosti. Tri vile je projektirao i znameniti bečki arhitekt Carl Seidl. Jedan objekt iz tog vremena, nekad hotel bečkog tajkuna Antona Urma, danas hotel „Draga di Lovrana“ odnosno „Lovranska draga“, sagrađen 1909. godine, proglašen je spomenikom kulture. Jedna vila, “Flora”, posebna je po tome što je u njoj umro veliki mađarski slikar Feszty Árpád, što je zabilježeno i spomen-pločom ispred ulaza. Živio u Parizu, Veneciji, Firenci, a umro, eto, u malom Lovranu.

Meni je od svih tih vila ljepša jedna stara kuća u Starom gradu. Nema zvučno ime, ma nema nikakvo. Opisati je ne umijem, samo fotografirati. Lijepa je i masivna gradska kula, jedini znatniji ostatak srednjovjekovne utvrde. Nije nešto posebno maštovito osmišljena, ali onako visoka i stamena dominira, a kameni zidovi još više dolaze do izražaja kad se zna da je smještena među novijim, „šareno“ obojenim zgradama.


Gradska kula

Lovran su pohodili i kraljevi, o čemu svjedoče dvije kamene ploče na rubu stare gradske jezgre, a Trgu slobode. Saski kralj Friedrich II. August neobično je volio biljčice, a kao strastveni botaničar za svoja istraživanja je odabrao ovaj kralj, Učku i njene padine, pa se, eto, jednog lijepog lipanjskog dana 1845. godine spustio i do Lovrana. Stanovnici tada malog sela toliko su se oduševili da su se zaželjeli pohvaliti i drugima, svima koji im dođu.

Još malo ću po gradu, zastati ispred zgrade u kojoj su prije više od stoljeća djelovali „Hrvatski sokol“ i Lovranska narodna glazba, a u oči će mi se zadjenuti i ukusna, ručno rađena firma poklon-šopa „More“. Popričat ću s kormilarem na brodiću ispred suvenirnice „Peperoncino“ pa ću ka obali, gdje se nalazi još jedan biser Lovrana. Riječ je o crkvici Presvetog Trojstva koju neki smatraju najstarijom na Kvarneru. Vjerojatno od 13. stoljeća, kad je sazidana, nije značajnije mijenjala izgled, ali prostor oko nje jest. Nekad se tu prostiralo lovransko groblje, ali su gradski oci u neka doba odlučili „preseliti“ mrtvace na novo groblje, a oko crkve napraviti park. I u parku, samo par metara od crkve, postaviti spomenik palim borcima NOB-a.


Crkva Presvetog Trojstva

Crkva je izvedena u jednostavnom gotičkom slogu, sa drvenom tavanicom kakvu su prije imale i mnoge druge crkve na ovim prostorima, a sada toga gotovo da i nema prije susjedne nam Italije. Po zidovima ima i slabo sačuvanih freski, a neki stručnjaci pretpostavljaju da ih je izradio Albert iz Konstanza, kojeg se povezuje i s nekim od značajnijih umjetničkih djela u crkvama u Plominu i nekoliko drugih manjih mjesta u Istri. U unutarnji zid uglavljena je nadgrobna ploča svećenika Gašpara Bekarića iz 1595. godine s glagoljskim natpisom, a u gotički luk portala lijep ulomak srednjovjekovnog pletera. Grobovi zauzimaju gotovo čitav pod crkve, a ima ih i ispred ulaza. Neki šaljivdžija na jednom je uklesao mušku glavu sa sombrerom, naknadno, dakako, nije sombrera bilo u srednjovjekovlju.

Čudna stvar: u selu Kraj kraj Lovrana rođen je 1870. godine veliki hrvatski književnik Viktor Car Emin, a u gradu nema gotovo nikakvog spomena o njemu. A čovjek je bio ne samo Car već i „car“, čim je, i to u ono doba, imao smjelosti dodati svom prezimenu i ono Emin, i to po supruzi Emi Jurković. Tako ja dumam, pitajući se, uz ostalo, čije ime ću ja dodati iza onog Jukić???

Kopirati