Putujte s nama

Lješ: Skenderbegovo vječno počivalište i gradić iznad kojeg lebdi duh mnogih naših fratara

Franjevac, književnik, prevoditelj i prosvjetitelj fra Gjergj Fishta sasvim je nalik našem fra Grgi Martiću. „Albanski Homer“ se školovao u Kreševu, Kraljevoj Sutjesci i Livnu te prijateljevao s fra Grgom i Kranjčevićem.
Lifestyle / Putujte s nama | 13. 08. 2021. u 12:49 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad bi se bogatstvo poviješću na nekom prostoru moglo podijeliti s brojem stanovnika pa da se tako dobije nekakav fiktivni „povijesni količnik“, prvo mjesto u čitavoj Albaniji bi, bez ozbiljne konkurencije, osim, donekle, Kruje, zauzeo gradić Lješ (albanski Lezhë).

Ime mu, istina, nije baš „slatko“, ali je to u turskom jeziku, gledano s naše „jezične crte“, još manje; Turci ga, naime, zovu Leš. Iako ime gradića dolazi od starogrčkog toponima Lissòs, kako je nazvan u vrijeme osnutka, 385. godine prije Krista, a osnovao ga je, kao i neke druge kolonije po istočnojadranskoj obali, Dionizije I. od Sirakuze, svealbansku slavu mu je doista donio – jedan leš!

Leš „pripada“ Skenderbegu, pravim imenom Gjergju Kastriotiju, najslavnijem albanskom rodoljubu svih vremena, a leži u ostacima nekadašnje gotičke katedrale svetog Nikole, kasnije, pod Osmanlijama, u doba vladavine sultana Selima I., pretvorene u džamiju Selimiju.

Zaključana je, ali se između debelih vratnica fino vide četiri mramorna stupa povezana lancima, a na bijeloj ploči na sredini groba položena je replika Skenderbegove krune. Njegova bista, bez koje nema nijedne suvenirnice u Albaniji, stoji na postolju postavljenom u nekadašnjoj crkvenoj apsidi, kasnijem džamijskom mihrabu. Na bočnim zidovima raspoređeni su štitovi, a iznad Skenderbegove glave je veliki albanski grb. Na vratima izrezbareni simnoli albanstva i Skenderbega, iznad njih plitka niša u kojoj je nekad stajao lik svetitelja.

Skenderbegov mauzolej je, uz Kruju, najveće albansko nacionalno hodočastilište, mada je veliko pitanje leže li doista između ona četiri stupa Skenderbegovi posmrtni ostaci. Ima, naime, onih koji smatraju da je pokopan u utvrdi iznad grada, a poznat je i zapis prema kojem su Osmanlije, kad su, malo nakon njegove smrti, zauzeli ovaj dio Albanije, raskopali njegov grob i od njegovih kostiju napravili talismane koje su, vjerujući da će im oni dati dodatnu dozu hrabrosti, nosili uza se u ratne pohode. Eto koliko je jada jedan čovjek zadavao tada najmoćnijem svjetskom carstvu!

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Ostatci ilirskog grada

Osmanlije su, pretvarajući katedralu u džamiju, uz nju podigli i munaru, ali onodobni izvještaji kazuju da je džamija uskoro ostala zapuštena i u lošem stanju, a obnovit će je tek Selim III. (vladao od 1789. do 1807.). Ako je, u području i danas dominantno naseljenom kršćanima, uspjela „preživjeti“ sve povijesne mijene, uključujući i propast Carstva, nije jedan zemljotres i diktaturu Envera Hodže. Naime, zemljotres koji se dogodio 1979. srušio je munaru, a vlast je, usput srušivši sve crkve i džamije (osim one uz franjevački samostan, pretvorene u štalu), odlučila napraviti od nje mauzolej.

Zašto je Skenderbeg pokopan baš ovdje? Termin Lješka liga odavno je uobičajen za dešavanja od proljeća 1444. do 1450. godine: albanski plemići, kojima su se pridružili i neki od srpskih velmoža, nakon dugogodišnje unutarnje nesloge i neuspješnog pojedinačnog otpora osmanskim osvajanjima, ohrabreni Skenderbegovim oslobađanjem Kruje, okupili su se 2. ožujka 1444. u Lješu i ujedinili svoje privatne vojske pod zapovjedništvo Skenderbega. Potrajala je do 1450., kad su neki od osnivača digli ruke od svega, a neki nastavili sve do Skenderbegove smrti, 1468. godine. Nešto čega kod nas, u Bosni i Humu, nije bilo ni u pokušaju.

Lješ je, da malo pobjegnem u razna razdoblja prošlosti, mnogima bio „na putu“: križarima, dubrovačkim trgovcima, Osmanlijama… U Balkanskim ratovima i srpskoj vojsci, koja ga je u studenom 1912. i zauzela, ostvarujući time planove o izlasku na more (9 kilometara od Lješa je danas popularna plaža Shëngjin, a Drim je odavde plovan za manje brodove), da bi velike sile četiri mjeseca kasnije, s konferencije u Londonu, „objasnile“ Srbiji da joj je vojska uzalud ginula i da se izvoli vratiti odakle je došla. Srpska vojska će kroz Lješ naići i tri godine kasnije, ali ne u novom osvajačkom pohodu, već, po belaju, u prilično bezglavoj bježaniji prema Krfu. Nije bježanija uzalud službeno nazvana „Albanska golgota“: snjegovi, hladnoća, bolesti, glad, ali i Albanci željni osvete za svježe rane iz 1912., kao i za (danas temeljito zaboravljena) prethodna progonstva iz doline južne Morave, s Peštera i iz južne Srbije. Konačni bilans, uključujući i umrle na Krfu i drugdje: blizu 250.000 mrtvih srpskih vojnika.

Vraćam se u Lješ: da je u gradiću samo Skenderbegov mauzolej, već bi bilo mnogo, ali je on samo točka, usto smještena usred nekadašnjeg ilirskog grada. Obnovili su ga Rimljani u 1. stoljeću, o čemu govori plitko uklesan natpis na kamenu ovdje poznatom pod nazivom Gaviarius, iskopanom u kampanji arheoloških istraživanja 1975. godine. Stajao je na ulazu u dvorac, a pljunuti je stećak!

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Gaviarius, pljunuti stećak

Stotinama metara uokolo pružaju sezidine iz raznih povijesnih razdoblja. Laiku kao što sam ja nije lako razaznati otkad je što, a izuzetak su ilirske zidine od megalita sasvim nalik onima u našem Daorsonu. Uglavnom se daju razaznati i fragmenti zgrada iz vremena Bizanta, kao, u najvećem dijelu, i antičke, ali je sve toliko isprepleteno da bih se malo gdje usudio opkladiti da je to nešto samo to što mislim da je. Povijesti je toliko da, kad iznad mauzoleja sjednem zapaliti cigaretu i uživati u prizoru, ugledam ručku glinene posude kako viri iz zemlje. Čistim je, mjerkam i – mada bih je najradije ponio za uspomenu – ostavljam na najbližem zidiću.

Novi dio grada doslovno se naslanja na zidine, s tim što je nekad neko pametno napravio spoj i između ilirskih i rimskih zgrada s jedne i suvremenih stambenih blokova s druge strane smjestio gradske kulturne institucije, knjižnicu „Gjergj Fishta“ i dom kulture. Na velikom platou, uz nekoliko manjih, dominiraju spomenici fra Gjergja Fishte i titana s guslama iznad glave. O titanu ne znam ništa, ali o Fishti je nekome ko je odrastao usred franjevačkih tradicija nekulturno ne znati baš ništa. Franjevac, književnik, prevoditelj, prosvjetitelj, u nekim razdobljima i politički predstavnik naroda, sasvim je – iako je pola stoljeća mlađi – nalik našem fra Grgi Martiću. Najplodniji i najutjecajniji albanski kulturnjak svoga doba i „albanski Homer“.

Sve to na stranu, nego je bit da ga je još dok je bio dječačić „prepoznao“ jedan naš čovjek, Kreševljak fra Lovro Mihačević, i sâm, osim što je bio prvi provincijal obnovljene albanske franjevačke provincije, a kasnije i bosanski provincijal, bio poznat i u književnom svijetu, i to – gle sad! – ponajviše po putopisima. Mali Gjergj je kao 15-godišnjak poslan u Bosnu, gdje se, u Kreševu, Kraljevoj Sutjesci i Livnu, i školovao. Prijateljevao s fra Grgom i Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. I je li čudno što je (1937.) malo prije smrti objavio albanski nacionalni ep „Lahuta e Malcis“, albansku „Ilijadu“? Nije, naravno. Komunisti ga otjerali u zaborav, ali se, evo, vratio na velika vrata.

Odlutah, ali drugačije nije moglo. Pa ću prošetati gradom i vidjeti još poprilično spomenika, od kojih su (meni) najvažniji jedan podignut knjizi, ali ne bilo kojoj nego Fishtinom epu, adrugi posvećen Lješkoj ligi, izrađen na jednom od ilirskih zidova što su se uvukli duboko u grad. Naići ću i pored dvije biste: Gjeto Çoku bio je glavni organizator ustanka protiv Osmanskog carstva 1912., a brat mu Ded jedan od pomagača. Jedna od sestara, Maruka, bila je časna sestra u nekom od zagrebačkih samostana. I braća Çoku opjevana su u Fishtinom epu.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Pogled s utvrde

Lješ je većinski katolički i gotovo svi stanovnici u gradu i okolici su katolici, pa središnje mjesto među vjerskim objektima zauzima monumentalna katedrala svetog Nikole, sagrađena nakon pada komunizma, posvećena 2007. godine. Bit će da je svetom Nikoli posvećena kako bi se naglasila povezanost s nekadašnjom, onom pretvorenom u Skenderbegov mauzolej. Na vratima reljefi s prizorima iz Isusova života, u dvorištu Gospin kip, zvonik visok toliko da se moram maknuti stotinjak metara unazad kako bi stao u kadar. Prekoputa joj stoji nova devetogodišnja škola nazvana po Skenderbegu. Mala džamija, stisnuta među stambenim zgradama, pet je minuta daleko, a pravoslavna crkva Preobraženja Spasiteljeva na pitomom brdašcu ponad grada.

S druge strane, na širokom i puno višem brdu, stoji srednjovjekovna utvrda. Vrlo je prostrana, ali je, za razliku od skadarske Rozafe, beratske Kalaje i nekih drugih utvrda, prazna i od stanovnika, to odavno, a danas i od turista. Jedini je neki „živčo“ koji se, jureći bijelim „mercedesom“ kao da je na autocesti, ne zaustavlja na parkingu već pod punim gasom zaobilazi improvizirani drveni most i između kamenja i grmlja stiže točno pred glavnu kapiju.
Koju minutu kasnije čujem ga kako priča s portirom. Obojica su zaklonjeni zidovima i ne mare za pridošlicu, koji protura akreditaciju „Bljeska“ unutra, na što vidi samo ruku koja mahne prema unutra i jedno energično „Përpara!“ („Naprijed!“) Lica nigdje.

Osim portirske prostorije, onaj mostić ispod utvrde, albanska zastava na nekoliko mjesta i mali obnovljeni dio sve je što je urađeno na osposobljavanju za turističke posjete. A imalo bi se što, nego, bit će, fali koji milijun leka. Utvrda je doista impozantna, kako položajem, tako i prostranošću. Sa zidova suprotnih porti lijepo se vidi doslovno svaka građevina u gradu pa da sam nešto uzalud tražio, sad bih lako mogao vidjeti gdje je. Eno mauzoleja, katedrale, džamije, a eno, bome, po pristrancima ispod utvrde još mnogo, mnogo zidova koje je odozdo, iz grada, nemoguće vidjeti; očito bi se imalo što obilaziti danima. Eno i rijeke Drim i njenih mostova. Podalje od središta grada razlila se, napravivši gdjegdje bazene koje stanovništvo koristi za navodnjavanje. Mnoge lučne kapije čitave, također i neke prostorije što vode pod površinu, a kamenica za sakupljanje kišnice ima na nekoliko mjesta; šteta je što nema kojeg milijunčića leka.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / U mihrabu tvrđavske džamije

Najbolje sačuvana građevina je bog zna kad obeskrovljena džamija, podignuta 1522. godine. Vjerojatno je napuštena istog dana kad je osmanska vojska dala vjetra petama, a za više od stoljeća teško se sačuvaju i čvršće gradnje. Odmorit ću u mihrabskoj niši pa ću nizbrdo, a taman na porti mimoilazim se s jednom obitelji pa ću sačekati da ih fotografiram, da imam barem kojeg živog stvora na slikama iz utvrde.

Posljednje bitno mjesto nalazi se malo izvan grada, a radi se o franjevačkom samostanu Marijina Navještenja. Možda se – naprosto u gradu ima dovoljno zanimljivih mjesta – ne bih ni iza uha počešao da je samostan „obični“, ali ovaj nije – stoljećima je već, kao, uostalom i s dubrovačkom, zadarskom i splitskom franjevačkom provincijom, povezan s Bosnom Srebrenom. Dosta je znati da su potkraj 18. i početkom 19. stoljeća trojica provincijala bili iz Bosne Srebrene, a nakon što je obnovljena, prvi generalni komisar za čitavu Albaniju bio je hercegovački fratar Augustin Zubac. Već sam spomenuo fra Lovru Mihačevića, on je od svih ostavio najdublji trag, a fra Gabrijel Barišić iz Bosne bio je od 1826. pa do smrti, 1841., lješki biskup. Ovdje, u lješkom samostanu, i sad, koliko znam, djeluje jedan bosanski fratar.

Ako idem redom, red je onda spomenuti legendu po kojoj je ovdašnju franjevačku zajednicu, vraćajući se iz Palestine, osnovao sam sveti Franjo, 1220. godine. Stao prenoćiti pa otkinuo grančicu bora i nacrtao crkvene temelje. Može biti da u legendi ima i istine, budući se zna da je crkva Gospe Nuncijate, ova, što je vidim preko kapije, sazidana svega 20 godina kasnije, a posao je obavio svećenik don Lješi (dom Lleshi), zbog čega Lješani crkvu i danas nazivajunjegovim imenom. Sadašnji samostan je „od prekjučer“, izgrađen je 1933.

Dugo bi trajalo da se prepriča povijest samostana i, pogotovo, kako je opstao pod višestoljetnom osmanskom vladavinom; znamo, uostalom, kroz koliko su muka prošli kako bi opstali, pored desetaka zauvijek uništenih, naša tri samostana, sutješki, fojnički i kreševski. Inače je Lješ 1478. godine zauzeo isti onaj nama dobro poznati Mehmed El-Fatih. Zapalili su ga, kao i crkvu, i Austrijanci pri povlačenju na koncu Prvog svjetskog rata. Kao što su tri naša spomenuta – o čemu se u javnosti premalo zna – oduzeti poslije Drugog svjetskog rata od jugoslavenskih komunističkih vlasti, tako je bilo i ovdje, samo što je potrajalo još duže: crkva je pretvorena u skladište pa u štalu, a samostan je postao bolnica,vojarna i zatvor, u kome je, nakon svakodnevnog mučenja, pošto je odbio lažno optužiti braću fratre, u proljeće 1947. ubijen i tadašnji župnik, Janjevac fra Serafin Kodić Glasnović. Na popisu 38 albanskih mučenika, komunističkih žrtava,ubijenih „zbog mržnje prema vjeri“, proglašenih blaženim, našlo se i njegovo ime. Grob mu je, vidjet ću kasnije, u zidu crkve, ukrašen slikom sa zlatnim mozaikom, a njegov lik je i na jednoj od brončanih ploča u dvorištu. Njegov portret lani vidjeh i na zidu crkve u Kistanjama, u Hrvatskoj, kamo je poslije posljednjeg rata preselila većina Janjevaca. Koliko je ova crkva značila i koliki je trnu u oku režima bila, govori podatak da je zatvorena prva od svih u cijeloj Albaniji. Potrajalo je tako sve do proljeća 1991., kad je fratrima napokon dozvoljeno da počnu obnavljati samostan i crkvu.

Samostan se inače nalazi u Ulici Majke Tereze, čiji kip stoji preko puta ulaza. Ko god je, dok sam pravio snimke, prošao ulicom, zastao je pred kipom i prekrstio se.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Grob fra Serafina Kodića Glasnovića

Iznad ulaznih vrata novija slika Gospe, tipična za ove krajeve, u zid ugrađeni ulomci ploče što na latinskom kazuje godinu gradnje crkve. Ustvari nisam siguran, jer je još jedna ploča s latinskim natpisom postavljena iznad bočnog ulaza, uz lik svetog Franje. Prije Sveca vidjeh na zidu, u bronci, kako dolazi u Lješ: u ruci pastirski štap, čvorovi na habitu rasuti, u pokretu je, a iza leđa mu galija. Ponutrica crkve – goli kamen zidova i put križa u njih usječen, škrti ukrasi, jednostavni kipovi – odiše potpunim mirom i jednostavnošćupunom bezvremenog tajanstva. Ako drugi svijet postoji, lako bi mogao biti ovakav. Zadržat ću se u crkvi poprilično vremena; da znam reći zašto, ne znam, naprosto puštam da me preplavi nerazoputiv val čudne miline.

Vani me čekaju brončani Anto Padovanski s malim Isusom i Gospa što se zagledala u grad ugniježđen u kotlini. I lik fratra na kamenoj gromadi iza crkve, za koji pretpostavljam da je fra Serafinov. Mogao sam pozvoniti i pitati, možda bi mi sanostanska vrata otvorio onaj jedan naš, bosanski fratar, ali neću; neka svakom njegovog mira, meni je ovoliko koliko ga zagrabih u crkvi i oko nje taman.

Kopirati
Drag cursor here to close