Kriva Palanka: Pod zastavom svetog Joakima Osogovskog

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Egri Dere, u prijevodu s turskog Krivi potok, tako se zvala udolina u kojoj je veliki vezir Bajram-paša 1634. godine odlučio podići utvrdu iz koje bi bio nadziran karavanski put što je vodio prema Sofiji. Kamena ploča s tim podatkom koja je nekad stajala na ulazu u utvrdu, a 1912., nakon što se na ovom području raspala osmanska vlast, prenesena u džamiju što je stajala u središtu gradića, danas se čuva u Muzeju Makedonije u prijestolnici Skopju.

Kad se negdje „gore“ odluči napraviti nešto i još ako onaj „gore“ ima keša za to, planovi začas postanu stvarnost. Tako nije prošlo ni 30 godina od osnutka, a oko Krivog potoka se razvila varošica. O tome svjedoči Evlija Čelebija, koji ovuda prolazi 1661. i 1662. godine. On bilježi da utvrda ima obim od 800 koraka, s jednom kapijom, skladištem streljiva, žitnicom, deset topova, posadom od 200 vojnika i dizdarom. U samoj utvrdi nalazi se džamija i 50 kuća, a u varoši još jedna džamija, karavansaraj, hamam, puno zanatskih radionica i dućana te 800 kuća. 

Kad bi malo više zašlo u prošlost ovog kraja, našlo bi se puno poveznica s nekim starim čaršijama u Bosni, a ponajviše s Varešom i Kreševom. Područje je, naime, bogato rudama, pogotovo željeznom, pa su se i ovdje, kao i kod nas, u 13. stoljeću „stvorili“ Sasi. Naravno da su se vremenom, kao i u našim krajevima, stopili s domaćim stanovništvom, a tragovi su im ostali u toponimima, primjerice sela German i Luke, planine Osogovo i drugim. Oni su, kao i Bosni, podigli eksploataciju ruda na višu razinu u tehničkom smislu, što je za pozitivnu posljedicu imalo i napredak na planu obrade ruda, a Kriva Palanka postala poznata po kvalitetnim željeznim proizvodima.

Kad je Bajram-paša udario temelje varošice sigurno je izgledalo da je prostor oko Krivog potoka toliki da se nikad neće popuniti kućama. Ipak, prema Čelebiji, desilo se to prilično brzo, pa se gradić u neko doba komotno mogao preimenovati u Tijesna Palanka. Nekog velikog razvoja ovdje se ne može očekivati, pogotovo što se Kriva Palanka smjestila blizu makedonsko-bugarske granice, na padinama Osogovskih planina, a preko graničnog prijelaza Deve Bair Makedonci, pogotovo oni i skopskog i kumanovskog kraja, idu u šoping, jer se svugdje nađe nešto što je jeftinije, plus poznata bugarska alva, koje se iz nekog razloga ne može naći u makedonskim prodavaonicama.

Ponos čitavog kraja je manastir svetog Joakima Osogovskog, ovdje znan i kao Sarandapor. Mogućnost da neko ovdje na pitanje što se zanimljivo može vidjeti u Krivoj Palanci i okolici odgovori tako da manastir ne stavi na prvo mjesto manja je od iglinih ušica što će se kroz njih provući ona biblijska deva.

U ovom kraju bio sam jednom, davno, kao vojnik JNA; po nekoj sada zaboravljenoj kazni poslalo nas da tri dana zidamo česme u ovdašnjim selima. Gradića se uopće ne sjećam, a manastir, tri kilometra od gradića, tada vjerojatno nisam ni vidio, inače bih ga itekako zapamtio. Kad se kaže manastir, kroz glavu mi prođu neki koje sam posjetio posljednjih godina. Ima među njima moćnih, pogotovo neki u Srbiji, Hercegovini, Crnoj Gori i Bugarskoj, ali je ovaj na neki način nadmašio sve osim nekoliko davno viđenih u Grčkoj. Vidjeh ih u strani, u gudurama i sutjeskama, ali da su se manastirske zgrade razlazale takoreći uz okomito brdo, to ne vidjeh. Kako su ih tu uspjeli udjenuti, zna samo dobri Bog i utemeljitelj, sveti Joakim Osogovski. Kad se, međutim, zna da je Joakim bio pustinjak i da je – barem tako kaže predaja – za života učinio brojna čuda, onda je i ovo valjda samo jedno od njih.

U oko se sve to zadjene s pristupne ceste: crkva, još tri povelika kompleksa te nekoliko manjih gospodarskih zgrada. Ne sumnjam da monasi vjeruju u svetiteljeva čuda, ali u oko, taman malo prije parkinga, prvo upadne metalna tabla koja reklamira restoran, i to s prenoćištem. Još jedna stoji uza samu kamenu portu, iza koje ću, iako je „obična“ nedjelja, nikakav praznik ni blagdan, a liturgija je davno završena, zateći nekoliko stotina pohoditelja. Manastir je, piše na ulazu, otvoren svakog dana „od 7 časot do zajdisonce“.

Okomito brdo, rekoh, ali su vrijedni kaluđeri za više od osam stoljeća napravili dovoljno širokih zaravni, podzidali ih, pa prostora ima dovoljno, mada teško mogu shvatiti kako se – a svi kažu da bude tako – na blagdan Svete Bogorodice, 28. kolovoza, to je, inače, ista ona što je katolici zovu Velikom Gospom, ovdje stane čak 20.000 ljudi! Gledajući s bilo koje od podzida, shvaćam da sam se danas, zbog perspektive snimanja, opet pretvorio u pticu.

Prvo legenda, a ona priča da su u ovom kraju živjeli Normani i da je njihova vojska često uznemiravala kasnijeg svetitelja koji se bio skrasio u obližnjem selu Gradec. Bit će da u to doba još nije bio čudotvorac pa se iz Gradeca zaputio u Babin dol, to je strmina na kojoj se prostire manastir, našao jednu zgođušnu pećinu i nastanio se u njoj. Da je otišao negdje na drugu stranu, Babin dol bi i danas bio hrastova šuma bez ikakvih ljudskih tragova. Ovako je Joakim odživio svoj podvižnički život i blagopočinuo, a Bog poslao nekog Todora Ovčepoljskog, koji će dobiti monaško ime Teofan, i u snu mu naložio da ovdje, sredinom 12. stoljeća, podigne malu crkvu i u nju pohrani svečeve mošti. Sve to saznajemo iz svečevog žitija, puno puta prepisivanog od 15. stoljeća, kad datira najstarije, koje se danas čuva u Sinodalnoj knjižnici u Sofiji.

Danas u manastirskom kompleksu stoje dvije crkve, mala, posvećena Svetoj Bogorodici, i velika, pravo rečeno impozantna, sagrađena prije nešto više od stoljeća i pol, stavljena pod zaštitu svetog Joakima Osogovskog. Pretpostavlja se da su temelji Teofanove crkvice uklopljeni u veliki hram, što, međutim, zasad nije dokazano arheološkim i srodnim istraživanjima.

Sveti Joakim Osogovski, zajedno sa svetim Jovanom Rilskim, svetim Gavrilom Lesnovskim i svetim Prohorom Pčinjskim čini, kažu u ovim krajevima, „časnu četvorku“ koja je ovdje zaorala prve brazde i posijala sjeme kršćanstva. Jedna predaja kaže da su u prvo vrijeme djelovali zajedno, u Lesnovskoj gori, a onda se jedne večeri dogovorili da krenu na razne strane; ko se prvi probudi, ima pravo birati na koju će stranu, a prvi se – i bio je najstariji, ništa čudno – razbudio sveti Ivan Rilski. Krenuo je, znamo, prema istoku i tamo sagradio znameniti Rilski manastir. Prohor Pčinjski je ustao drugi i odabrao zapad, Joakim je stigao ovdje, a spavalica Gavril Lesnovski, kad je shvatio sa su ostala trojica otišla, odlučio ostati u Lesnovu.

Ovakvih i sličnih legendi je bezbroj, od one kako se Joakim Osogovski u Babinom dolu borio protiv zmaja pa do one kad je neki turski paša oteo mošti, a onda, krenuvši sa svojom vojskom od manastira, osjetio bol kao da mu je među rebra zariven mač; nakon što je vratio mošti, bol je iste sekunde nestala. Baba iz naziva je, pak, neka što je Turcima drugom (ne)prilikom odala gdje se nalaze manastirske ćelije pa kaluđeri grdno nastradali, a babu prokleli.

Prvo što, uz brojne kupole, primjećujem na crkvi su jarke prirodne boje na prikazima svetitelja po pročelju, a isto je i u ponutrici, gdje, dakako, dominira ikonostas, izrađen prije 88 godina po Dimitru Andonovu Papradiškom, i to tako da zauzima širinu cijelog naosa.  U njega su uložene novije, ali i neke puno starije ikone. Po zidnim freskama ima pukotina, gdjegdje su čitave plohe baš-baš zrele za restauraciju, a na pojedinim je to već obavljeno, što bi trebalo značiti da će i ostale uskoro doći na red. Sarkofag sa svetiteljevim moštima položen sa strane; ispod stakla na bordo poklopcu oivičenom zlatnim listićima i viticama njegov lik s rukama smjerno prekriženim na prsima.

Mala crkva, smatraju povjesničari, podignuta je nekad tijekom 14. ili 15., a neki tvrde tek u 17. stoljeću. Neki vjeruju da su temelji i dijelovi živopisa pronađeni u arheološkim istraživanjima prije četrdesetak godina pripadali onoj prvotnoj, Teofanovoj crkvi. Ono što se sigurno zna jeste da je jednom nastradala u požaru, a 1585. godine i u zemljotresu. Kad se govori o starosti fresaka, mala crkva ima prednost nad velikom, a posebno se ističu tri prikaza Bogorodice kojoj se na licu vidi neskrivena bol. 

Da su se uz okomito brdo „zalijepile“ samo dvije crkve, ne bi bilo malo, ali su pažnje vrijedni i drugi objekti, a poseban je konak zvani Bini. Nekad se konak nalazio na današnjem parkingu, blizu porte, na što danas podsjeća prikaz svetog Joakima izveden na živoj stijeni. Izgorio u požaru 1911., a sadašnji, sagrađen pedesetak godina prije požara, ujedno predstavlja i zapadnu granicu manastirskog kompleksa. Osim kao konačište hodočasnika, odavno već svake godine posluži i za smještaj sudionika u Makedoniji vrlo cijenjene međunarodne likovne kolonije i škole arhitekture.

Iznad ovog je još jedan konak, podignut nakon što je izgorio stari, a u njemu su smješteni kaluđeri, dok se na najvišem platou, iznad crkava, smjestio Vladikin konak. Na najvišoj točki platoa zgrada zbog stila gradnje nazvana Pločanica, danas također konak, i to za goste manastira. Od crkava do gornjeg platoa vode kamene stepenice, kojima stalno lazaju ljudi. Pomolili se Bogu pa sad mogu u Novi konak, stvarno novogradnju – još nije ni punoljetan, a već je glavni. Njemu, naime, pripada restoran s ogromnom baštom, a na katu ima pet, kažu, vrlo luksuznih apartmana, za one što ne bi da se guraju s prostim narodom.

Ima manastira u koje muški ne mogu u šorcu, a ženske ni u majici s bretelama, crkvenjak ili neki od kaluđera takve jednostavno vrate nazad. Ovdje ništa od toga nego, kud god se čovjek okrene, što bi reci Zdravko Čolić, „cipelice, bluzice, kompletići, šeširi…“ Jedna na odmorištu stepenica učas shvaća da sam nanišanio negdje prema njoj pa se prkosno okreće, zauzima pozu, izbacuje grudi… Ono „Alisino“: Obuci se ko sto umes i isturi grudi / neka tvoja gola noga krene / nek' polude ljudi...“ A. Bome, ima se, može se :)

U Velikoj crkvi danas je i vjenčanje. Mladenka i mladoženja pomalo zbunjeni s onim zlatobojnim krunama na glavama, a i službeni fotograf, koji svako malo baca pogled prema meni i mojim foto-aparatima pa mu u zgodnom trenutku prilazim i predstavljam se, inače bi mogao pomisliti da sam mu nekakva konkurencija što će mu oteti kruh iz usta. Iako pop sabrano obavlja ceremonijal, ne može proći bez dobacivanja, ispotiha, ali ipak čujnih, pogotovo kad mladoženju triput provodi oko stola; ono ovdje poznato „Vodi vola oko stola“ naprosto je postalo dijelom ceremonije.

Mladi par sa svatovima prije toga sam vidio i slikao u gradu, na izlazu iz zgrade Općine, valjda sam zato i bio sumnjiv onom fotografu. Trg Karpoševog ustanka, ispred Općine, i nudi najviše u gradiću: fontanu s okruglim kamenom što se danonoćno okreće u vodi, ali se sad zbog nečega zakočio, sunce s makedonske zastave na podnim i beskrajni popis poginulih boraca NOR-a na zidnim pločama uz prilično dopadljiv spomenik posvećen istim, bistu jugoslavenske narodne heroine Vere Jocić te minijaturnu crkvicu u koju stane najviše nekoliko ljudi. Krivopalanački kraj obilazio sam svega par dana prije ovogodišnjih izbora pa su ulice iskićene i, još više, iskičene slikama i parolama partijaša svih boja, a iz šatora dopire buka loših kopija starih makedonskih budnica.

Na brdašcu prekoputa bista diplomata Mileta Krstevskog, podrijetlom odavde, inače jednog od poginulih u nikad razjašnjenoj zrakoplovnoj nesreći u Hercegovini u kojoj je smrtno stradao i tadašnji makedonski predsjednik Boris Trajkovski. Postavljači biste, vidi se po natpisu, još nisu doznali da je Republika Bosna i Hercegovina prestala postojati puno prije, u američkom gradiću Daytonu. Spomenik s isklesanim likovima dobili su i trojica poginulih u ratu koji su 2001. ovdje vodili Makedonci i Albanci. Momir i Goran Stojanovski te Jane Jakimovski su, i ovdje tako kažu, „hrabro i dostojanstveno položili svoje živote“, mada sam više sklon vjerovati da su mladi životi u svim našim ratovima ustvari uzeti, a ne dati.

Čaršija, izuzev centra, poprilično zapuštena i peksinava. Jedan izlog „krade“ stare štavljene kože, smeće razbacano čak i oko danas zaključanog gradskog muzeja, česma s urezanom 1955. zarasla u travuljinu, a odzada hotela čitavo malo odlagalište kartonske i slične ambalaže. Na oglasnoj ploči rezerviranoj za kulturu nema ničega osim fleka od ljepila. Svejedno na više mjesta vidim velike panoe s motom „Turizam bez granica“, na kojim su predstavljene gradske znamenitosti.

Nije da se gradski oci ne trude, ali očito ne uspijevaju sve stići. Na nekoliko mostića obješeno cvijeće, ispred muzeja, prema cesti, postavljen zanimljiv piramidalni spomeničić koji bih nazvao „Sklopljene ruke“, a nedaleko je i modernistička fontana. Šetnice uz rječicu uredne, a traju i opsežni radovi na očito korjenitom uređenju gradskog parka. Najurednije u dvorištu osnovne škole „Joakim Krčoski“, a u njemu i bijela bista Krčoskog, pisca, narodnog preporoditelja i osnivača prve ovdašnje škole.

Napatit ću se dok nađem sabornu crkvu svetog Dimitrija Solunskog, ali se, s obzirom na vrijeme gradnje, bila je 1833. godina, ne čudim; središte grada bilo je rezervirano za džamije, crkva je nekako mogla, ali „sakrivena“, podalje od turskih pogleda. Od džamija danas nema ni traga, a crkva je, evo, „preživjela“. Ispred crkve grob istog onog Joakima Krčoskog, samo što je ovdje „postao“ Krčovski. S tim v ili bez njega, bio je i ovdašnji iguman, a uz njega je u grob položen i jerej David Joakimovič, inače, ako sam stvari povezao „kako Bog zapovijeda“, njegov sin i graditelj crkve. Crkva je izgrađena u formi pseudobazilike s freskom na potkrovnom dijelu pročelja i naknadno dodanim zvonikom. Unutra mogu samo razgledati, fotografiranje zabranjeno, a imalo bi se šta, pogotovo živopis koji je, kao i onaj u Babinu dolu, uradio Dimitar Andonov Papradiški.

Selo Petralica smješteno je na drugoj strani, pored ceste što vodi ka Kumanovu. Službeno pripada novoj, seoskoj općini Rankovce, ali je oduvijek dio krivopalanačkog kraja. Crkvu u Gradecu, gdje je Joakim Osogovski boravio prije odlaska u Babin dol, vidim na platou susjednog brda, a do nje neću zato što mi makadam izgleda poprilično loš. Do petraličke crkve put je bolji, a valjda se, računam, i tamo nađe štogod zanimljivo.

Parkiram na travi, pozdravljam ljude okupljene u kući do crkve i groblja, predstavljam se pa krećem tražiti dobar kut kako bih snimio nisku crkvu, dobrim dijelom zarobljenu kamenim zidom, s niskim šestokutnim zvonikom pomalo nalik munari. Istom će ti preda me, doduše ostajući na pristojnoj udaljenosti, postariji čovjek. Snimanje je, kaže, zabranjeno, i ako odmah ne prekinem, zvat će policiju! Ostali gledaju, jedni se smiju, drugi dobacuju. Šta je sad ovo, otkad se neka građevina, ako nije vojna, a ni veleposlanstvo, ne smije snimati ni svana?!

Mile Domaćin, tako ga ostali zovu, ni sam nije siguran u ono što govori pa mu, šta bih drugo, kažem da onda ne časi ni časa i neka odmah zove policiju pa nastavljam snimati. Sad neki od okupljenih već reagiraju podsmijehom, a Mile ne zna šta bi pa mi se počinje pravdati kako je on zadužen da čuva crkvu i groblje. Moj Mile Domaćine, kažem mu, pa sličim li ja tebi na vampira?

Elem, Mile popušta, a ostali već navaljuju da im se pridružim. Na stolovima pive, domaće loze, a bome i meze; nutkaju me i kad više ne mogu ni mrvice, a ni kapi, ne bi, kažu, da iz Petralice odem gladan i žedan. Naravno da će se i zapjevati koja makedonska, a glavni je Duško, zvani Čauš.

Mile Domaćin na kraju će me odvesti do najzanimljivije petraličke točke, a to je, bez ozbiljne konkurencije, grob i spomenik Bogdana O. Hajnca, četničkog vojvode, kako fino stoji ispod njegove slike. Ne sumnjam da je puno onih koji nikad nisu čuli za spomenuto ime, ali će shvatiti da Bogdan nije bio bezveznjaković kad kažem da mu je spomenik – a i to je urezano u sivi mramor – podigao „đeneral Petar Živković“. Đeneral je znan kao jedan od onih koji su 1903. godine organizirali svrgavanje dinastije Obrenovića s kraljevskog trona te kao osnivač časničke skupine „Bela ruka“. I to je još ništa, budući da će 1917. likvidirati i vođu „crnorukaša“ Dragutina Dimitrijevića Apisa, a 12 godina kasnije postati kraljevinski premijer te ministar unutarnjih poslova, vojske i mornarice, drugim riječima prvi do kralja. U Drugom svjetskom ratu je, u emigraciji, također bio član vlade, pristavši uz Dražu Mihajlovića, zbog čega je osuđen na smrt. Kazna nije izvršena, ali se nije naživio; umro je 1947. godine u Parizu.  

Bogdan Hajnc nikako, međutim, nije mogao biti Dražin četnik, budući da je poginuo ovdje, kod crkve, 1905. godine, u poznatoj Petraličkoj bitci. Vojvoda Bogdan, kako su ga zvali, bio je sin sanitetskog časnika dr. Osvalda Heinza, emigranta koji je utočište našao u onodobnoj Srbiji, u Valjevu. Bogdan je odgajan kao pravi Srbin, a kao sin časnika „dobacio“ je i do vojne akademije, koju će završiti 1901. Ovaj dio Makedonije onda je bio općenito poznat kao Stara Srbija, a bitka se odigrala protiv tadašnjih turskih okupatora. Ukratko, Turci su doznali da su u Petralici vojvoda Brana, odnosno Borivoje Jovanović, i njegova skupina.  U zoru ih okružili, razvila se borba, ali se iz obruča nije moglo. Preživio je samo jedan od ustanika. Još i danas se jedna beogradska ulica zove po Vojvodi Bogdanu.

Do kraja ćemo imati još malu raspravu oko Bugara i Makedonaca, a završit će efektnim poentiranjem jednog od mlađih Petraličana: „Snimaj“, kaže pa mi okrene leđa: „I Kiro Lazarov je Makedonec!“