Krapina, zavičaj Dedeka Kajbumščaka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da su u Krapini nekad davno, kad su gradovi i rijeke dobivali imena, živjeli štokavci, rječica što protječe glavnim zagorskim gradom zvala bi se Šarančica. Kajkavci, međutim, šarana zovu krap pa je putopis iz Krapine, a rječica je Krapinčica.

Krapina je jedan od manjih glavnih gradova hrvatskih županija; ima manje od 5.000 stanovnika; jedan Kakanj je, recimo, za nju velegrad, a Bijeljina metropola. Pousko je oko Krapinčice, premalo ravni, ali što je, to je; popunjeno davno, a ponešto kuća se načičkalo i po pitomijim pristrancima.

Čast gradu, ali je najpoznatije i najposjećenije mjesto na ovom području Hušnjakovo brdo, na rubu grada. Tu je Dragutin Gorjanović Kramberger od 1899. do 1905. godine otkopao brojne ostatke neandertalca, odavno poznatog kao krapinski pračovjek. Suvremeno uređen muzej, otvoren prije deset godina, kao na dlanu nudi sve moguće korisne podatke o Krambergerovom pothvatu, krapinskom pračovjeku i „najspektakularnijem neandertalskom nalazištu na svijetu“. 

Zainteresirane za sve to na gradskoj zaobilaznici sačekuje višemetarska lutka pračovjeka s kopljem u desnici. U Krapini ga, vidjet ću kasnije, „krstiše“ simpatičnim imenom Dedek Kajbumščak. Malo je, sudeći po izrazu lica, zbunjen, nije se baš navikao na toliko auta i ljudi.

Do ulaza u muzej posjetitelj će susresti ponekog što brončanog, što drvenog jelena, losa i nosoroga. UNESCO je inače 2006. obilježio kao godinu Dragutina Gorjanovića Krambergera. Kažem to već na početku, čisto da oni koji su potpuno izvan ove teme shvate o kakvoj i kolikoj ljudskoj i znanstvenoj veličini je riječ. I onda te takav čovjek osobno dočeka na porti. Mrki brci i pomalo kicoški šešir, ko bi rekao da je jedan takav napravio tolike ne pomake već čuda u paleontologiji, ali, bome, i u geologiji te arheologiji.

Kome je do toga da pogleda filmski prikaz života krapinskog pračovjeka, zasjest će, malo nakon što uđe, pred veliko platno i potrošiti pola sata ili koliko želi. Pomalo grozomorni urlici naših dalekih rođaka podsjećaju na elektronikom izbrazdane aranžmane narodnjačkih zvijezda, ali ipak djeluju prirodnije, a zvuci potmulo odjekuju i nakon što se produži dalje.

Nadasve je nezahvalno upustiti se u opisivanje jednog ovakvog mjesta, pogotovo bez takoreći osnovnih znanja o paleontologiji i geologiji. Po zidovima slike i tumačenja množine Krambergerovih suvremenika, kako osporavatelja, tako i – njih je bilo kudikamo manje – onih što su barem u nekoj mjeri brzo shvatili koliko su revolucionarna njegova otkrića. Tu su, na policama, i Krambergerove sprave, otopine i drugo čime se služio u istraživanju i dokazivanju svojih teorija. I uglancani životinjski fosili, ne samo ovdašnji, vidjeh da ih ima, primjerice, iz Maroka, a i poprilično, hajd' recimo tako, umjetničkih prikaza svega što je iznio na svjetlo dana. U raznim formama je prikazan razvoj ljudske vrste i svih nalaza s Hušnjakova brda, a ponešto je, recimo razvoj živčanih vlakana, prikazano tako slikovito i jezgrovito da pomalo i iritira, kao i prešareni prikazi pojedinih doba u razvoju Zemlje.

Na gornjoj etaži čekaju naši daleki rođaci. Jedni raspoređeni posred prostora kojim se mora proći, taman su, kažu, krenuli u svakodnevni lov, drugi u pećini, odmaraju, tu su im i ženskadija i dječurlija. Srdačni su, svi zovu na čašicu razgovora i reš pečen jelenski but, jedino jedna potpuno gola muškobanjasta gospoja i njena djevojčica, izgleda tek što su se okupale, ne primjećuju nikog. Nije baš neka ljepotica, al', bome, ima je šta :)

Slijede i zanimljive usporedbe neandertalca i današnjeg čovjeka. Na stranu znanost, neandertalac je, siguran sam, bio puno prirodniji, iskreniji, čovječniji; to što smo žestoko napredovali od neandertalca nikako, dakle, ne znači da smo više ljudi nego oni. Najtužniji je prikaz na kome jedan od krapinskih praljudi, ne shvaćajući valjda smrt kao konačan kraj, uzalud pokušava oživjeti umrlu ženu. Svoju, pretpostavljam :) Na jednom zidu i, ne znam čija, freska s prikazom srednjovjekovnog „plesa mrtvaca“.

Ima se u muzeju šta i vidjeti, i doživjeti i, pogotovo, kome je do toga, naučiti, ali to nikako nije sve, već valja produžiti do pripećaka u kojima je Kramberger otkopao točno 874 fosilizirane kosti sedamdesetak neandertalaca u dobi od tri do 27 godina, što je tada, prije kojih 100 do 130 tisuća godina, predstavljalo, izgleda, duboku starost. Žena džarka po ognjištu, muški, kud će drugo, spremni za lov. U glavnom pripećku obitelj neandertalaca; neko se „dosjetio“ i stavio tablu na kojoj je naglasio da je riječ o rekonstrukciji :) Da ne napisaše, pomislio bih prava :) Malo niže pripećka dvojica napravila zasjedu jelenu ili ko zna čemu: jedan drži kamen visoko iznad glave, drugi spremio buzdovan na gotovs. Jadni jelen, gotov je, ali moraju i oni nešto ručati, a i ja sam već pogladan pa ću im se pridružiti. Rođaci su rođaci :) Jedna znanstvena struja zastupa stav da su neandertalci bili kanibali; ako ništa ne ulovimo, taman bih im dobro došao za jedan slastan ručak :) U strani vuk i medvjed, čekaju ko će pobijediti pa da ga pokušaju zaskočiti; njima i nije važno pobjednika ili pobijeđenog.

Tako napravih puni krug i evo me pred spomen-pločom i Krambergerovim poprsjem. Ko mu se nakon svega ne pokloni, ništa nije naučio. Hej, ljudi, stvarno vrijedi doći!

Sad u grad. Na čijem grbu se kočopere tri kule nekadašnje krapinske utvrde, od kojih je danas u životu samo jedna, visoko iznad naselja. Djeluje osamljeno i napušteno: nekad se u njoj nalazio i muzej s artefaktima nađenim tu, ali su kasnije premješteni u gradsku galeriju. Stvarno su nekad bile tri, a dokaz je – ako i onda nisu imali bujnu maštu – pečat na jednom dokumentu iz 17. stoljeća. Utvrda je pripadala kraljevima, a kasnije je na upravljanje preuzimaju plemići, bezbeli onodobni tajkuni. Kad su Osmanlije ozbiljno zaprijetili osvajanjem njihovih posjeda na kninskom području, ovamo doseljavaju i neki od Keglevića, koji će, kao i drugdje po hrvatskim i ugarskim zemljama, dugo imati važnu ulogu na ovom području. Inače se ime Krapina prvi put spominje 1193. godine.

Rekoh već da je Krapina mali grad. Sva je praktički stala u četiri ulice, povezane s obilaznicom što izbjegava grad i dobrano rasterećuje promet. Ima, dakako, još mnogo novih ulica, ali je gotovo sve što vrijedi vidjeti u one četiri, a na prvom mjestu su brojne klasicističke zgrade, s tek ponekom prevladavajućeg secesionističkog sloga. Čitav grad, bez ijedne iznimke, savršeno uredan, što se, kad se usporedi s ostatkom Hrvatske, može reći za čitavo Zagorje; svježe obojane ograde i rukohvati, malvati i drugo cvijeće vise odsvakud gdje su se mogli zakačiti, parkovske površine umivene i začešljane, smeća nigdje. Vidljivo je da se trude i sami stanovnici – lijepih dvorišta i izloga k'o u priči. Tek poneka dotrajala fasada kazuje da bi trebalo još malo kuna pa da sve bude savršeno.

Glavna i najživlja točka je Gajev trg, u koji se ulijeva nekoliko važnijih ulica. Njemu u čast kafić kojim je trg obrubljen nosi naziv „Ilir“. U dnu travnjaka ispod kafićke bašte Gajev spomenik, djelo kipara Ivana Rendića, a putokaz vodi ka njegovoj rodnoj kući s muzejskom postavkom o njemu i njegovom životu. 

Ne znam da je Ljudevit Gaj ikad zakoračio u Bosnu, ali je u razdoblju buđenja nacionalne svijesti imao utjecaja kao niko drugi. Franjevci Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Martin Nedić, Marijan Šunjić i drugi u njega su, izgleda mi ponekad, vjerovali više nego u dragog Boga. I prvi časopis u BiH, Jukićev „Bosanski prijatelj“, posredni je rezultat Gajevog utjecaja, a da je onodobna osmanska vlast imala malo više pameti, zaživjelo bi i književno udruženje „Kolo bosansko“, a za osnutak muzeja ne bi se čekala uspostava austrougarske vlasti. Umjesto toga, Jukić je završio u progonstvu, a onda i u grobu, a ostali se preporoditelji, poučeni njegovim primjerom, „samodisciplinirali“, i dalje objavljujući članke u Gajevoj „Matici Horvatskoj, Slavonskoj i Dalmatinskoj“, ali sada u svakom trenu imajući u vidu da je vlast u Bosni sultanova i da joj je do narodnih težnji i napretka stalo koliko i do preklanjskog snijega.

Krapina nije zaboravila ni druge svoje znamenite ljude. Na rodnoj kući Dubravka Ivančana (1931.-1982.), najpoznatijeg hrvatskog haiku pjesnika, spomen-ploča, a još jedna je postavljena na rodnoj kući dvojice braće, svećenika Josipa i Antuna Riegera, vrlo aktivnih u drugoj polovici 19. stoljeća. Josip je, treba spomenuti, bio i plodan teološki pisac.

Nisu zaboravljeni ni poginuli borci NOB-a; dobili su spomenik u malom parku uz najstariju školsku zgradu ovog kraja. Na popisu, međutim, barem meni izgleda tako, malo zagorskih, a više njemačkih i sličnih prezimena; najzastupljenija Gostl i Klein. A kad sam već kod škole, odlična stvar je to što nisu brisani i prepravljani natpisi na fasadi iz vremena gradnje pa tako pod krovom stoji da je to PUČKA ŠKOLA; iznad lijevog ulaza i sad stoji DJEČACI, a iznad desnog DJEVOJČICE. Bilo takvo vrijeme, nema miješanja :-O Iz istih ili sličnih vremena su još dva natpisa. Jedan, ULAZ U ŠTEDIONU, stoji iznad ulaza u zgradu koja, mislim, odavno nema izvornu funkciju, a drugi, iznad ulaza u piceriju „Picikato“,  posebno je zanimljiv; radi se o nekadašnjem Domu Obrtne zadruge, a taj naziv smjestio se usred slogana „Radom i slogom“, presjekavši ga napola. Iznad natpisa još stoji grb Zadruge, kojim dominiraju čekić i kotač. Nekad je, očito, raditi i stvarati bilo cool.

I svetaca je puno: gledaju s visokih postolja i s fasada, jedan se čak smjestio u nišu iznad ulaza u caffe bar „Luna“, točnije bit će da je odavno bio tu, puno prije nego je kafić proradio. Nekako je najupečatljiviji kip svetog Ivana Nepomuka pored mosta preko Krapinčice – pravi nepomuk, izgleda kao da bi mu čovjek mogao dobacivati i nakidati ga, a on bi i dalje samo mirno gledao u križ u svojim rukama.

Vidjeh jedan kip i u Parku Matice hrvatske pa se spuštam niza stepenice, ali… Gospa je u pitanju, ima nedaleko od nje i ukusno izrađen glazbeni paviljon, samo što ću do tamo – a nema do kipa više od pedesetak metara, ako ima i toliko – stići tek pola sata kasnije. „Razlog“ se zove Zlatko Presečki i upravo na praznom bijelom zidu stvara mural koji će poprilično promijeniti lice parka i ovog dijela grada. Salvador Dali ima onog svog tankonogog slonića što su mu na leđa natovarili sidnejsku operu i podvezali mu je ispod sapi; Zlatkov nije onoliko tankonog, ali isto gazi more, noseći isti teret kao i Dalijev, samo što mu za noge zapinje klobuk gljive po kome su pozabadani sladoledi, a uskoro će i neki džinovski sendvič, hot-dog, šta li je… Ma gledam sad, gotovo da i oni krilasti lukovi Opere sliče na sendvičke polovice? Mural je dosad gotov, znaju u Krapini šta je još našlo mjesta, a Zlatko… Mislio sam ga upitati dvije-tri stvari, a raspričasmo se kao da se znamo stotinu godina. Ukratko, lik je za pet! Kasnije ću vidjeti još murala po gradu, ali se ne vratih do Zlatka, priupitati jesu li i to njegovi uradci.

Gradska panorama najljepša je s kosine ispod gradskog groblja kojom se u grad stiže iz pravca Radoboja i Trškog Vrha. Na dva kraja duguljastog uskog grada dominiraju dvije crkve, stražare što pravovjerne čuvaju od vječne propasti. Jednoj je, franjevačkoj, zaštitnica sveta Katarina, a drugoj, župnoj, sveti Nikola. Uz Katarininu stoji i franjevački samostan, a oboje broje još malo pa četiri stoljeća. U samostanu jedna od bogatijih sakralnih zbirki i knjižnica u ovom dijelu Hrvatske; dovoljno je spomenuti podatak da ima i tri inkunabule. Utemeljili ga i zidali već spomenuti Keglevići, rani barok, mada se nađe i koječega drugog. Dragutin Gorjanović Kramberger, slava mu, pada nam na um čim se spomene krapinski pračovjek, ali je u samostanskim analima zabilježeno da mu je na krapinsko čudo ukazao jedan ovdašnji fratar, fra Dominik Antolković. Bilo bi ih mnogo što bi ih se moglo nazvati znamenitim ljudima; kad se zna da je ovdje, u samostanu, još krajem 17. stoljeća započeo s radom studij filozofije, moralne teologije i govorništva, jasno je da se ovuda vrzmalo puno pametnih glava.

Da je u 19. stoljeću nije srušio razorni zemljotres, crkva i samostan svete Katarine bili bi za gotičku crkvu svetog Nikole „od prekjučer“. Prvotno je, naime, izgrađena 1311. godine, odnosno tada se prvi put spominje, i to u zapisima kasnijeg blaženika, zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića.  Zemljotres, znamo, ne bira, ali je barem dobila uzornu nasljednicu, budući da je novu crkvu projektirao nama u Bosni i Hercegovini dobro poznati Josip Vancaš. Meni je posebno zanimljiva činjenica da je orgulje, kao i u kreševskoj samostanskoj crkvi, izgradila tvrtka „Heherer“, koja i sad, pod imenom „Heferer M“, djeluje na našim prostora, baveći se uglavnom restauracijom svojih davno izgrađenih orgulja.

Nisam htio puno o crkvama u gradu, budući da je jedna, malo izvan grada, poznatija, važnija i zanimljivija. Ne znam da li je i ljepša, a sigurno bi bila kad bi se našlo kakva keša da se njena vanjština fino obnovi i uredi. Nalazi se na Trškom Vrhu, sagrađena je sredinom 18. stoljeća i ubraja se u najljepše barokne crkve u Zagorju i šire. Osim svega, u njoj se čuva i – ovdje su u tome svi suglasni – čudotvorni Gospin kipić, donesen iz Jeruzalema, a i posvećena je Majci Božjoj Jeruzalemskoj. Kipić visok svega 12 centimetara donio je 1669. godine, današnjim rječnikom rečeno kao suvenir, neki fra Joakim Balagović (drugi tvrde njegov brat Stjepan). Na glas je izašao kad je izgorjela kuća Balagovića i sve u njoj osim kipića, što se nikako nije moglo shvatiti drugačije nego kao čudo. Kipić je najprije posrebren, onda i pozlaćen, a Trški Vrh postaje poznat kao „hrvatski Jeruzalem“. Uz Mariju Bistricu i Trsat, Trški Vrh se ubraja u tri najpoznatija hrvatska prošteništa.

Kipić, nažalost, neću vidjeti, to se može samo nedjeljom u ljetno doba, kad se ovdje održava misa. I mimo toga, ko baš ne može odoljeti, ima načina: ključ od crkve nazovite 095 5268 213 Tugomir, tako, u četiri reda, stoji na kartončiću obješenom navrh vrata. Ni kipić, ni „Posljednju večeru“ iz 1772., koja je, kažu, apsolutni preslik one Da Vincijeve, starije gotovo tri stoljeća, ni mnogo drugih vrijednih umjetnina. Nije, međutim, malo ni vidjeti je svana, sve one kapelice, svece i natpise u zabatima i ispod krovića, oslikane niše i lukove…

Pored trškovršćanskog prošteništa – smješten sam malo izvan grada, u Radoboju – prolazit ću deset dana, dovoljno da popamtim neke od likova što u prodavaonici preko puta svakodnevno i svakočasno uživaju u pivu. Jednog od tih deset dana stići će i zanimljiv poziv: danas je berba grožđa, nije na „horuk“, laganini, takoreći igra… Ukratko, poziv kakav se ne odbija.

Ptičji pjev, cikcakanje škara što rezuckaju grozdove i svako malo povik „Kanta ovdje!“, što je znak da je neko napunio kantu i da mu treba prazna, to je uglavnom sve što se čuje. I poneko „Živjeli!“ iznad vinograda, jer kakva je  berba ako pri ruci nije i čaša vina. Sve o grožđu doznat ću od jednog starog gospona, koga mladež što razdvaja grozdove od loze primjetno uvažava. Sorti je desetak, a glavne su štajerska belina i jedna čudnog naziva – direktor! Nazvana je tako jer rađa izravno, bez cijepljenja, svejedno joj je kakva je klima, a otporna je na trsnu uš i slične stvari – svi mogu propasti, ona neće! Bila je, zanimljivo, vrlo rasprostranjena po Bosni, u dvorištima, ono za pozobati grozd poslije ručka, a kad je nastupila austrougarska vlast iz nekog je razloga donijela naredbu (i provela je takoreći od kuće do kuće) da potpuno iskorijeni sortu, pa se jedva gdjegdje održala.

S vinogradske strmine fino se, bolje nego ispred same sebe, vidi crkva na Trškom Vrhu. Majko Božja Jeruzalemska, ne tražim, evo, previše, samo da se opet nekad zateknem na zagorskim bregima, sav se zadam na branje i svakih petnaestak minuta doviknem „Kanta ovdje!“