Putujte s nama

Jablanica: Od Bosanskog mora, preko Bitke za ranjenike, pa do hajduka Mijata Tomića

Ponekad se jezero naglo zatalasa, pa od kupanja nema ništa, a to se, kažu dobro upućeni, desi kad Chuk Norris počne izvoditi svoje kerefeke i, negdje u Oklahomi ili u Alabami - puhne u utičnicu :)
Lifestyle / Putujte s nama | 21. 12. 2018. u 13:21 Milo JUKIĆ
Kopirati

Snijeg je ovih dana zameo Jablanicu i da sam oklijevao s putopisom, slabo bih išta snimio. Među nama: Athapaskan, glavni vrač svih Apača, posla mi jesenas e-mail s obaviješću da će zima u ovim krajevima biti opaka pa tako pravodobno krenuh u jablanički kraj :)

Niko ne zna kakvo je vrijeme bilo kada je pisar ugarskog kralja Žigmunda udario pečat na povelju  kojom njegov gospodar Jablanicu i Ramu daruje velikaškoj obitelji Nelipića, gospodara područja oko rijeke Cetine. Kakvo god bilo, vjerojatno se nije ni zapitao gdje se nalaze spomenuta mjesta - odradio čovjek posao, dostavio papir šefu i otišao kući na ručak.

Desilo se to krajem 14. stoljeća i Jablanica je tu spomenuta prvi put, a malo mjesto će ostati sve do novijih vremena. Po osmanlijskom popisu iz 1485. godine ima 48 obitelji, velikom većinom kršćanskih, dok austrijski špijun Božić, preobučen u fratra, točno tri stoljeća kasnije Gornju Jablanicu navodi kao selo sa oko 50 turskih kuća, spominjući na ovom području još samo kršćansko selo Vrdi. Drugih važnijih spomena mjesta u osmanlijsko doba gotovo da i nema.

Nakon što je uspostavljena austrougarska vlast i obavljen prvi popis, 104 godine nakon Božićevog zapisa, najveće mjesto na ovom području nije Jablanica već Lug, na lijevoj strani Neretve, sa 201 stanovnikom. Prva moja stanica na jablaničkom, selo Ostrožac, tada ima 149 „glava“, a danas ih je šest puta više. Ne bih ni stao zbog puno ljudi, to nije jamstvo ni za što vrijedno, ali se u Ostrošcu, uz one u Neumu i Brčkom, nalazi jedna od tri lučke kapetanije u našoj zemlji. Neum je na moru, Brčko na Savi, međunarodnom riječnom koridoru, ali kako Ostrožac dođe u to društvo, to zna malo ko. Ima i većih rijeka od Neretve, a i većih mjesta na Neretvi, ako je kapetanija iz nekog razloga morala biti baš uz nju. Danas se, zahvaljujući tome, u Ostrošcu, recimo, polažu vozački ispiti za brodice do 12 metara dužine, a nerijetko su „učenici“ stranci, budući da se ovdje za ispit plaća „lemuzina“ u odnosu na više od 20 puta veće cijene u drugim europskim državama. I sve to unatoč činjenici da naša zemlja još uvijek nema ni obični registar plovila, kamoli državni zakon o pomorskom i unutarnjem prometu.

Možda bih odgovore na barem poneko od spomenutih pitanja i dobio da sam ikoga zatekao u kućici pred čiju se kapiju dođe kad se skrene s glavne ceste. Kapija zaključana, na ledini uz obalu čamac pokriven najlonom. Nedjeljom se, izgleda, ne može postati moreplovac.

M.J. | Bljesak.info / Nekadašnje Bosansko more

Ima neko u Ostrošcu što pravi lijepe drvene kućice, kako one za ljude, tako i one za pse, pa uvijek malo prikočim kad naiđem pored njih. Pošto kapetana ne nađoh, povirit ću u autokamp „Miris ljeta“: poneki kamper i ribolovac, jedan razapet šator i ugodna tišina. Neko vrijeme je Jablaničko jezero imalo i ulogu, kako su ga mnogi nazivali, Bosanskog mora, a Ostrožac je i tu imao važnu ulogu, ali su razne nedaće, od pojave bruceloze pa do često nekontroliranog ispuštanja vode, poslale taj termin u zaborav. Ponekad se jezero naglo zatalasa, pa od kupanja nema ništa, a to se, kažu dobro upućeni, desi kad Chuk Norris počne izvoditi svoje kerefeke i, negdje u Oklahomi ili u Alabami - puhne u utičnicu :)

Koliko je Jablanica bila mala, usto s Gornjom odijeljenom od Donje, najbolje kazuje podatak da je prva džamija – imala su je puno prije na desetke manjih i većih sela – sagrađena tek 1912. godine. I siromašna, čim je Vakufska direkcija u Sarajevu morala odobriti zajam od 8.000 kruna da bi gradnja bila dovršena, a 30-metarska munara joj je dodana tek 1933. godine. Nalazi se u Donjoj Jablanici, uz magistralu prema Mostaru i Sarajevu, u dijelu grada zvanom Podbrežje, makar i letimičan pogled govori da se tako mogao nazvati svaki dio grada, od a do ž okruženog planinama i brdima.

Pored ulaza lipa valjda stara koliko i sama džamija, a s druge strane ceste nešto što nisam vidio nigdje drugdje: iz nekoliko česmi na širokom platou voda teče bez prekida, bit će da je ima toliko da slavine nema potrebe zavrtati, a sa strane red od šest pravokutnih komora sa širokim trokutastim graničnicima. Naravno da se bez pomoći ljudi koji tu žive ne bih dosjetio čemu služe granitni „dolafi“, iako se odgovor takoreći nudi: tu se, naime, nekad, puno prije pojave perilica, pralo rublje. Na graničnicima se rublje okretalo i udaralo pratljačom, a u otvorima cijedilo i propiralo. Nisam znao da ovako nešto postoji i šteta je što se ne zna – prala su davno nestala iz potoka i iz života, sigurno bi poneka bakica svratila podsjetiti se na ta vremena.

Iako je 1970. godine džamija u Podbrežju proširena, prije trinaest godina se ispostavilo da je premala za toliko vjernika pa je blizu ulaza iz pravca Sarajeva, odnosno Konjica, sagrađena nova, i to po projektu uglednog sarajevskog arhitekta Hamdije Salihovića. Izgledom je malo neobična, sličnu kod nas ne vidjeh, s okruglom munarom iste uzdužne širine. Dobila je dva imena: Čaršijska i, budući da je znatna novčana pomoć za izgradnju stigla iz Turske, Džamija bosansko-turskog bratstva te proglašena glavnom u ovdašnjem medžlisu.  Tako je ona dolje, niz cestu, s brojnim prekrasnim starinskim dekorativnim elementima, nakon stotinu godina poslana na klupu za pričuve. Nova džamija je doista monumentalna, jedna od najvećih u državi, a još je smještena na najboljem placu u čitavom gradu, pa je na razglednicama i u medijskim izvještajima zauvijek zamijenila nekad nezaobilazni motiv, „katedralu“ socijalizma, jablanički muzej.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik šehidima

U blizini je, uz križanje ceste ka Blidinju i Rami, i masivni spomenik šehidima te poginulim, nestalim i umrlim borcima Armije RBiH. Ispred spomenika granitni vodoskok koji su danas okupirali golubovi, a inače je ušuškan u raznorodno, kružno poredano ukrasno bilje. Tu je i česma ukrašena ratnim grbom s ljiljanima, a na pločama više od stotinu imena.

Svud oko hotela „Jablanica“ park, ali sav nekako ispresjecan i isparceliziran, nigdje širine, a radovi koji traju daju do znanja da će beton na kraju, malo pomalo, osvojiti od trave najveći dio. Iz 1948. godine je spomenik u slavu palim borcima „koji dadoše svoje živote na uspostavljanju mostobrana na Neretvi za uspjeh IV. ofanzive 26.II.1943. godine“ i još se dobro drži, a mnogo mlađe su biste trojice valjda ovdašnjih boraca koji spomenutu ofenzivu nisu dočekali, budući da su sva trojica poginuli 1942. godine. Poklopilo se kao idealna ilustracija bratstva & jedinstva, ne, naravno, komšićevskog već zavnobihovskog: Nikola Bojanović, Pero Bilić i Suljo Čilić, a da bude i avnojevsko, tu su, pored bisti, i stihovi Makedonca Koče Racina. Na zgradi u blizini ćirilična ploča o tome kako je 4. proleterska crnogorska brigada na juriš zauzela utvrđenu Jablanicu; slova jasna kao da su jučer uklesana, ali dabogda da je sastavljač jednorečeničnog tekstića ikad čuo za pojam sintaksa.

Naravno da ću i do katoličke crkve Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. I jablanički katolici su, kao i muslimani, bili siromašni, pa je najveći dio novca za izgradnju, 1911. godine, osigurao neki mađarski barun. Lani je župa proslavila 100 godina, ako se situacija kad se sa više od 1000 vjernika spadne na svega stotinjak uopće može može nazvati slavljem. Zato valjda u medijima gotovo nije ni zabilježeno da je župu od franjevaca preuzeo svjetovni kler, i to stotinu godina nakon što je donesena odluka o tome, dok su drugdje u svezi s tim zazidavana crkvena vrata, biskupe pratila (i još uvijek prati) policija s dugim cijevima i vođeni čitavi mali ratovi. Crkva je izvan glavne prometnice pa onaj ko ne prošeta gradom neće znati ni da postoji. Iznad ulaza joj okrunjena Gospa s razigranim djetetom Isusom u naručju, sa zvonika vise dvije zastave, ali živa stvora nema vidjeti ni oko crkve ni u župnom dvoru. U dvorištu mala pozornica, s koje vjerno stado poziva Gospu Jablaničku da moli za njih. Eto, nikad nigdje ne pročitah da postoji i slavi se Gospa Jablanička…

Foto: M.J. | Bljesak.info / Nikola, Pero i Suljo

Muzej Bitke za ranjenike mjesto je koje je u doba socijalizma za čitavu Jugoslaviju bilo nešto kao Ćaba za muslimane cijelog svijeta, s tim što je genijalni maršal Tito, spasitelj ranjenika, ovdje bio i Hadžar i Muhamed, Neretva nešto kao Zemzem, a srušeni most kamen s otiskom Muhamedovog praoca Ibrahima. Turisti i dalje dolaze vidjeti muzejski kompleks koji, osim postavke o spomenutoj bitci, čuva i dio vlaka s prugom. Iako fino piše da je penjanje na lokomotivu zabranjeno, niti ko od posjetitelja mari, niti im ko brani, jer koja fajda od posjeta ako se na facebook ne okači fotografija snimljena na lokomotivi. Most leži u Neretvi, u vječnom plovu u mjestu, a i rijeku je malo ponijela važnost vlastite uloge pa je i ona ponijela most, ali su sajle što ga drže toliko jake da mu na kraju nije mogla ništa. Neki Ismet i Sanela odlučili su da svi moraju znati kako su oni 19.V.2017. bili na ovom mjestu, a ponovno gotovo godinu dana kasnije, čim njihov potpis nalazim i s jedne i s druge strane rijeke, čak i na lokomotivi.

Portir u muzeju nije pravi već k'o fole, takoreći priučeni :) jer ulaznice naplaćuje i posjetiteljima o svemu priča niko drugi do ljubazni direktor Ćamil Cero. Između dana kad sam bio u Jablanici i ovog kad „Bljesak“ objavljuje putopis Ćamil je iz direktorske fotelje otišao u mirovinu. To mu je, kaže mi, bio i jedan od motiva da se igra portira: kolegici je rekao da je te nedjelje slobodna, on će je zamijeniti, dakako, besplatno.

Ne vrijedi nabrajati čega sve ima u muzeju, uglavnom bi bilo dovoljno da se naoruža barem jedna pješačka brigada, od engleskih obrambenih bombi, pa do francuskih, talijanskih, čehoslovačkih i, dakako, njemačkih pušaka i strojnica. Ranjenici zasuti snijegom, i konj se namrštio, kad je zima, i njemu je hladno. Čak i Tito na zidu je zbog svega vidno zabrinut, iznad očiju mu se skupila „kvočka“, a nekako najopušteniji su nosači ranjenika, mada im nije nimalo lako. Umjetničke slike, dokumenti, propusnice i dozvole, njemačke uniforme sa svastikama i partizanske sa zvijezdama petokrakama.

Zbirci su nakon rata bili dodani i eksponati Armije BiH, k'o biva sve je to tu negdje, eto sam' što nije isto, ali je neko na kraju ipak ozbiljno upozorio nadležne da se okanu gluposti, jer, naprimjer, zatvoriti stotine civila Hrvata i držati ih mjesecima upravo ovdje, u logoru u zgradi muzeja, u uvjetima jedva dostatnim za smještaj životinja, ali ne i ljudi, i ne zvuči baš antifašistički. Tako danas tragova neslavne „antifašističke“ prošlosti od prije četvrt vijeka nema, a zamijenjeni su vrlo vrijednom etno zbirkom. Tafil Kevrić se zove čovjek zaslužan za novo bogatstvo muzeja, od makete Bitke za ranjenike, do makete Jablanice, a i mnogo drugog što prilično vjerno prikazuje život ovog kraja, a što, kazat će mi i direktor i umjetnik, nekima smeta i najvjerojatnije će uskoro nestati iz muzeja L

M.J. | Bljesak.info / Tafil i Ćamil

Tafil? Za to ime nikad nisam čuo i ne mogu ne pitati, ali… Nije ni Tafil, kaže, a nisu ga ni pitali, kao i nikoga od nas. Ime je toliko originalno da su mu ljudi znali poslati razglednicu na kojoj je pisalo samo Tafil i 88420 Jablanica. Nikad se nije desilo da ne dođe, jer u Jablanici drugog Tafila nema, a ko zna ima li ga igdje. Google zna za pojam Tafil, ali je riječ o lijeku protiv paničnih i anksioznih stanja; djeluje, dakle, smirujući, baš kao i Tafil i njegovi uradci u muzeju. Postoje, dakako, oni koji su u to bolje upućeni, ali bi za moje poimanje, pogotovo što je fizički odvojena od partizanske, bila šteta da Tafilova zbirka „odšeta“ iz Muzeja.  

Maršal Tito nije mario za takve stvari, on je naredio da „ranjenike ne smijemo ostaviti“ i poslao Yula Brynnera, Sergeja Bondarčuka i Stoleta Aranđelovića da, kako znaju i umiju, unište Anthonyja Dawsona, Curta Jürgensa, Faruka Begollija, Hardyja Krügera i ostale mrske neprijatelje. A kad su topovi, brede i šmajseri utihnuli, naredio: Sad juriš kod Gojka, na janjetinu :) Tako i ja, jer Titova se ne odbija :) makar je izdana prije 75 godina.

Legenda kaže kako je nekad, davno, davno, neki autobus prošao, a da nije svratio „kod Gojka“, odnosno pred restoran „Zdrava voda“, ali ja čisto sumnjam da je to istina :) Isto je i s pričom kako je neko nekad napravio fotografiju restorana bez ijednog gosta, jer takvo što se možda i  može desiti u bajkama, ali u stvarnosti nikako. Tako je i danas: gladni žure iz autobusa, siti se u njih penju polako, jer niti im se kud žuri, niti im je nakon porcije janjetine išta više važno. Poneki od ovih drugih razmilili se i po vidikovcima, s kojih se vidi najveći dio donjeg dijela Jablanice, kao i hučna Neretva ispod muzeja i miniranog mosta.

A šta bi drug Tito uradio, kakav manevar izveo, da mu Austro-Ugarska nije sagradila željeznicu, ko bi znao. U biti je gradić tim činom i dobio urbane konture, pogotovo što su vrlo skoro uz željeznicu izgrađeni i vojarna, hotel, pošta, škola, trgovine i druge javne zgrade, a takvo što je zahtijevalo i radno sposobne, pa se narod iz okolnih sela polako počeo nastanjivati u Jablanici. Tako Jablanica već 1910. godine, iako je još uvijek samo seoska općina, broji 91 kuću sa 428 stanovnika.  

Drugi vrlo čvrst razlog naseljavanja, i doslovno, ne samo simbolički, bio je granit, pogotovo nakon što je, 1920. godine, počela organizirana eksploatacija, a treći, nekima i „pod muß“, jer su se njihove kuće i imanja našli vodom, stigao je 1955. godine, kada je u pogon, nakon osam godina gradnje, stavljena hidrocentrala. Danas se, osim onog što ga naslaže „državna“ tvrtka, inače u stečaju, k'o i država nam, granit vadi još „na sto strana“, a najviše pored ceste što vdi ka Rami, i to u privatnim poduzećima.

M.J. | Bljesak.info / Slavko Ristić Grga u svojoj zadužbini

U Jablanici se, točnije u prigradskom naselju Jarišta, nedavno desilo jedno malo čudo: prvi put je sagrađena pravoslavna crkva! Unatoč kod mnogih punim ustima tolerancije, od koje ima fajde kao i od prazne puške, sličnog primjera u nas nema, da se u nekom gradu prvi put :-O sagradi bogomolja vjernika koji čine izrazitu manjinu. Na Jarištima se, jedno s drugim, u zajedničkoj ogradi, nalaze katoličko i pravoslavno groblje, oba nastala nakon što su dotadašnja morala pod vodu. Katolički pogrebi polazili su ispred kapele, a pravoslavni nisu, jer kapele nije bilo.  Jedan čovjek, Slavko Ristić Grga, prije nekoliko godina je pokrenuo akciju gradnje, skupivši nešto sredstava od donatora, a najveći dio po vlastitim džepovima. Samouki je kipar, a specijalnost mu je – što bi drugo u Jablanici i moglo biti! – kamen. Dobar dio poslova uradio je sam, a ja ga, nenajavljen, zastah kako montira luster, sam, pa kad nazvah dobar  dan i pomaže Bog, samo nešto promrmlja i, ne vidjevši ko je ušao, zamoli da mu dodam neka kliješta. Crkvicu je posvetio svetom Proroku Zahariju i Pravednoj Jelisaveti, biblijskom bračnom paru, koji je to ostao i u svetačkim knjigama i kalendarima. Ono, bilo je i ima da neki tajkun ili političar pravi bogomolju, gotovo bez izuzetka kako bi pokazao koliko je bogat ili utjecajan, ali da jedan „obični“ čovjek bude ktitor, sam radeći ne samo od temelja do krova, već i na unutarnjem te uređenju prostora oko crkve, e, za takvo što nikad nisam čuo. A potrudio se i trudi baš-baš, pogotovo u onom čemu je najradiji, znači svemu što je od kamena, a od njega je gotovo sve, uključujući i rijetko lijep ikonostas, prebogato ukrašen na svakom centimetru. Nevjerojatno, eto!

M.J. | Bljesak.info / Uz grob hajduka Mijata Tomića

Sa Jarišta ću ka Doljanima, a kratko zastajem jedino u Služnju, gdje su neki Dino i Majra u potpisivanju na katoličkom groblju bili uporni gotovo kao Ismet i Sanela u Jablanici. Bacam, dakako, pogled i na Doljanku, oko koje se odnedavno zaratili ovdašnja košarkaška zvijezda, kojoj asistenciju za očitu trojku pravi lokalna vlast, a s druge strane je narod koji je, pak, birao istu tu vlast. Paradoks, da, ali ko samo jednom vidi kanjon Doljanke, iznad koje se stijene na nekim mjestima okomito uzdižu i više od 1000 metara, uzet će time out, poslati košarkaša na klupu i promijeniti pravila, kako bi Doljanka bila sačuvana.

U Doljanima ima džamija, zaključana, i crkva, otključana, samo što u njoj i oko nje nema nikoga osim ponekog sveca. Putokazi ispisani farbom na protrulim daskama i šperpločama pa je od onog za Ramu ostao samo onaj egipatski mitološki bog Sunca iz križaljki. Dobro, u Doljane ionako nisam stigao zbog bogomolja i putokaza već vidjeti grob legendarnog hajduka Mijata Tomića, poslije koga, kako fra Filip Grabovac zapisa u Cvitu razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga „nije bilo već pravoga ajduka ni će već biti“. Nastrada, kaže narodna predaja, zbog izdaje svog kuma, izvjesnog Ilije Bobovca. Kod nas, dakle, uvijek ista priča. Spomenik nad grobom podiglo je HKD „Napredak“ 1937. godine, uzevši jedan od stećaka s nekropole preko puta groblja i postavivši lijepu spomen-ploču s hajdukovom slikom. Da se postavlja danas, pitam se bi li vodstvo „Napretka“ podiglo spomenik junaku Mijatu ili njegovom kumu?

U Doljanima je u posljenjem ratu napravljen užasan zločin, kao i u Grabovici, koja također pripada jablaničkoj općini. Ko, koga, kad i kako, to se već zna, mada bi se po reakcijama pravosuđa, našeg i međunarodnog, moglo zaključiti da su se žrtve poubijale same, da ne smetaju „antifašistima“ što ih prije spomenuh. Neću, naravno, o tome, ali se tema ne može preskočiti već i samo zbog zbog spomenika iznad Doljana, pored koga bi valjda, kao pored onih u Ahmićima, Stupnom Dolu ili Križančevu Selu, trebao zastati i zamisliti se svako iole normalan. Dok nastavljam prema Blidinju, bacajući podljednji pogled ka Doljanima, a potom i prema Sovićima, vraća mi se slika s hajdukova groba na kojem, uz ostalo, stoji stih: „Pa ja odoh potražiti pravde u bogaze i tijesne klance…“

Kopirati