Hlebine: “Kaj je Pariz spram mojim goricam!”

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tako je, kako stoji u naslovu, kazao Ivan Generalić vrativši se s iz Pariza. Mogao je, kao čitava bulumenta znanih i neznanih slikara i drugih umjetnika, ostati zauvijek, ali mu Pariz nije mogao zamijeniti Hlebine.

Kad se spomene naiva, svakom se iole upućenom u temu iste sekunde u glavi nađu Hlebine: Hegedušić, dvojica Generalića, Mraz, Gaži, Virius… Pa se sljedeće sekunde, kao da su se, eto, iznebuha svi oni „stvorili“ pred tobom, makinalno nakloniš…

Tipično podravsko selo, duguljasto i usko, prilično slično slavonskim, samo što su kuće malo rjeđe. U središtu barokna crkva svete Katarine što daleko nadvisuje sve ostale građevine. Ne kontam koga se i čega ovdje plaše pa je zaključana. Ovakvim kao ja ostavljena je samo mogućnost da unutra povire kroz rešetku, dovoljno tek da se nasluti, ponešto i vidi da je bogato opremljena. Zumiram glavni oltar: s obje strane po jedan s biskupskom mitrom, u sredini dvoje svetaca u zlatnim haljinama, slijeva još jedan, obučen u viteško odijelo, s knemidama sve do pasa. Fali mu parnjak zdesna. Sve je to fino, ali ovako nemam načina vidjeti originalan križni put, djelo ovdašnjih naivnih slikara, a to mi je glavno.

Crkva se inače, kao i same Hlebine, prvi put spominje 1671. godine. Mala, kažu knjige starostavne, s hrastovim temeljima i zidovima od pletera i blata, malim korom iznad ulaza i drvenim tornjićem. Bez poda, samo nabijena zemlja, ali zato s pozlaćenim kaležom i dvjema slikama nebeske zaštitnice u popisu inventara. Ispred sadašnje jedno džinovsko oslikano jaje i dva drvena kipa, opet radovi ovdašnjih majstora naive. Desni je, vidi se po svemu, biskup, a lijeva mi ne djeluje kao svetica, prije će biti da je „obična“ uzorna i čedna Podravka.

Selo je ostalo selom, ali je 1993. godine postalo i sjedište općine, trenutno s „čak“ 1302 stanovnika. Općinska zgrada je, a gdje bi drugo, preko puta crkve, i to ne nekakva zgradurina već prosta prizemnica, manja od većine seoskih kuća. Na dva od četiri prozora što gledaju na cestu slike, odnosno bit će reprodukcije ovdašnjih naivaca. Još dva kipa ispred pošte, a jedan ispred kuće u kojoj stvara naivni slikar Zlatko Kolarek, ali to je tek početak… Uglavnom, sve je u znaku naive, nije samo glavna već i jedina i na tablama dobrodošlice na oba kraja sela. I križevi krajputaši, kao i drugdje po Podravini, Međimurju i Zagorju.

Znam da je blizu jednog od krajputaša kuća Krste Hegedušića, ali me zove i oslikano dvorište dječjeg vrtića „Leptirić“, jedino ovdašnje mjesto gdje ima slikarstva, a da ne dominira naiva. Pitam trojicu što bagerom i ručno kopaju nešto pored ceste koja kuća je Hegedušićeva; nisu odavde, kažu, ali, koliko oni znaju, kojih 500 metara, možda i kilometar naprijed. Nisam, naravno, ovdje stao 'nako: na zidu kuće ispred koje rade tabla koja kaže kako je upravo to kuća u kojoj je živio i stvarao Hegedušić. Pokazujem im pa se zajedno smijemo; tu su već par dana, ali crnu tablu na bijelom zidu tablu nisu primijetili.

Ostaje mi nejasno zašto se ne spominje i Krstinog brata Željka. Jest da je on, čudnim stjecajem okolnosti, rođen kod nas, u Tuzli, jest da je bio nadrealist, ali je također odrastao u ovoj kući. Usto ni Krsto nije rođen ovdje već u podalekoj Petrinji tako da baš ne kontam :-O

Objektivom zobljem i stare visoke prizemnice bogato izvedenih pročelja, kako zaboravljene i zapuštene tako i nekoliko obnovljenih, a ulazim i u mjesnu školu; rečeno mi je da se u atriju nalazi velika freska Ivana Generalića, urađena 1954. godine. Škola se i zove po njemu, odnosno, kako je to formulirano kod susjeda u Hrvatskoj, njegova je 1/1, dakle, službeno, Osnovna škola Ivana Generalića. Freska je ogromna, odoše na njoj djeca, s knjigama pod rukom, u školu, ali nije jedina; po zidovima su, kad se krene uza stepenice, desetci reprodukcija naivaca, a na prozorskim klupicama kipići s podravskim motivima. Da se djeca djecom i ne rađaju nevina i naivna, ovdje bi postala takvim:)

Sve je ovo samo uvod u obilazak hlebinskih „svetilišta“. Dva su, a najprije ću u ono usred sela, „državno“, Galeriju naivnog slikarstva, gdje posjetitelje, ljubitelje naive i znatiželjnike, dočekuje kustosica Sanja Vrgoč.

Svečano otvorena 1968., nakon što je država shvatila da se u malom podravskom selu dešava nešto vrlo čudno, što je poneki znameniti stranac već podavno prepoznao i raspisao se o svemu. Znači, odobravaj pare, pravi projekt, zidaj i ne štedi, a ti umjetnici, šta li su već – jer sumnjivo je bilo to da tamo neki seljaci, što su likovnu akademiju vidjeli jedino na fotografijama, preko noći postaju zvijezde – već će dati pokoji svoj uradak, tȁ imaju oni tih svojih mazarija na bacanje! Ivan Generalić, Mirko Virius, Franjo Mraz, a onda i drugi, Josip Generalić, Ivan Večenaj, Dragan Gaži, Franjo Filipović, Mijo Kovačić te prva dama među naivcima, Francina Dolenec, svi su se, dakako, odazvali i tako je nastala galerija, u to doba jedinstvena u svijetu.

Mislim da na ovakvim mjestima bez daha ostane svako ko je uspio imalo ostati dijete i nakon što ga godine sačekaju u busiji i ščepaju za vrat! Boje jarke kao u Lazara Drljače i fra Perice Vidića, letu štuke, dakle ptičurine, ali i ljudi, čak i djeca i bakice, i to na krilatim konjima, k'o da im je, dok su slikali, iza leđa stajao Marc Chagall ili glavom i brad(ic)om Salvador Dali i milozvučnim riječima ih navodio na grijeh. Vesele se Podravci, zaigrani i u prisoju i u osoju, i na zimi i na žegi, i ubogi, i bosonogi, i bogati, i obijesni i pobožni. Pomiješali se među njih i vrazi i bozi, eno Nerona kako slavi požar u Hlebinama, zadjenuo se Eiffelov toranj međ' proste podravske potleušice, umjesto turista s njega zori i pastiru kliče šareni pijetao… Šta li to toliko posebno, često se zapitam, ima taj podravski horoz?!

Stigli su su hlebinski naivci koji put i do rimskih papa, dolazili im i Tito i Tuđman, zvali ih i lunjali svijetom i tamo i amo. Ima njihovih slika i sim i tam, pa i u vatikanskim galerijama. Trebala je još jedna, naručena je, ali je evo u Hlebinama: Ivan Generalić naslikao Isusa, raspetog, ali ne na gori Kalvariji već u nekom podravskom selu, ne za vječnog ljeta, kakvo valjda vlada u Jeruzalemu već za ciče podravske zime. I sve bi to valjda nekako prošlo, čak i to što je Isus namrgođen, nezdovoljan time što je završio na križu, da mu se ispod nogu nije pojavilo svinjče i još ga počelo njušiti. Toliko umjetnosti Vatikan nije mogao podnijeti. Inače je Generalić, tridesetak ulja na platnu, dodan naknadno, 1980., a za njegova djela je prvotna zgrada dograđena.

Šest godina nakon osnutka Galerije nekom je palo na um da se fino može iskoristiti i ledina ispred zgrade. Tako je nastao Park skulptura. Ne brojim ih, možda i bih da im se mogu nadiviti, podvući crtu i reći da sam ih se nagledao, ali to nije nimalo lako. Dragica Belković, Bara Mustafa, Mare Generalić, Martin Hegedušić, Mijo Kuzman i Branko Međimorec, to je bila prva postava. Drvene skulpture je nekad, pogotovo kad ih biju mrazovi, kiše, sunce, i pored svih poduzetih mjera, nemoguće sačuvati „vječno“. Nekih, dakle, više nema, ali ima drugih, i umjetnika i kipova. Na svakom postamentu potpisan je i autor pa vidim neka nova. Ima jedan lik u odijelu od pletenine, jedan što se zaprtio nečim nalik vatrogasnoj brentači, jednom se ribetina otegla od pasa do poda, u jedne kukuruz izbrazdan k'o bomba, jedna velikih grudi prihvatila svog dječačića za obraze, jedna druga :) tanka k'o špageta, skrušeno se moli… Ma ima svega!

Da bi se sve spomenuto vidjelo, nije baš nužno ići u Hlebine – stotine u galeriji izloženih djela mogu se vidjeti i na internetu, zašto se pobrinuo – pazi sad! – Google! Odgovornim u njegovom Cultural Institutu neko je nekad došapnuo da u podravskom seocetu rađaju čuda vrijedna svjetskog divljenja i… I sve je to fino, na ponos naivcima i Podravini, ali ih je – nema tu nikakve dvojbe – ipak puno ljepše vidjeti ovako, „uživo“.

Šećer, kažu, dolazi na kraju, a u Hlebinama je to obiteljsko gospodarstvo Generalića. Uz cestu stoje dvije ploče što obavještavaju o tom plus jedna dobrodošlice „na izvor hrvatske naivne umjetnosti“, ali ja, uvijek precizan u promašivanju, na imanje ulazim kroz neki sporedni ulaz. Okrećem se na sve strane, nigdje živa roba, a već se ima šta vidjeti, jer Generalića blago nije samo ono unutra, ima štočega i po vanjskim zidovima. Na jednoj pomoćnoj zgradi, zidova izrađenih od dasaka, mala izložba starinskih alata, uglavnom pila i konjske opreme, među koji se uglavio i volan auta koji je ko zna kad završio karijeru, a na vratima čeka brkati kartonski striček pod šeširom. S praznog potkrovnog prozorskog otvora jedne od zidanica gleda djevojčica s mašnicom u kosi, po strani stara burad i plugovi, na poljskom toaletu srce, a ispred ulaza slika leđima okrenutog dječačića zasjelog na zahodsku rupu. Nikoga ne vidim ni prolazeći pored prizemnice na kojoj velikim slovima stoji da je to atelje Josipa Generalića. Tek kad se približim glavnim zgradama i odmahnem dvama anđelicama zidu pred noge će mi dotrčati razigrani psić, a onda više nemam brige, gdje je ovakvih igralica, tu je i ljudi. Koji čas kasnije doista se niotkud pojavljuje mlađa gospođa, i sama pomalo začuđena s koje strane stižem.

Gospođa se zove Marijana, preziva Generalić. Čim izgovori prezime, laknut će mi; nije, dakle, kustosica ili takvo što, neću slušati ni monolog ni recitaciju, već će mi iz prve ruke pričati o Generalićima. Ne znam zašto, valjda je i inače takav itinerar, ali polazimo od spavaće sobe Ivana Generalića. Eno mu u kutu njegova kolijevka, iznad kreveta dvije svete slike i između njih dvoje, onda opet Ivan i supruga mu Anka, rođena Kolarek s brojnim drugim starijim i mlađim članovima obitelji, predstavljeni i na četiri uokvirene slike. Nema puno fotografija, bit će ih malo kasnije, ali ima slika, a let ka ushitu otvara mi goluždravi crno-bijeli pijetao na krovu podravske hiže s čitavim selom iza krila. U sljedećoj prostoriji su plakati izložbi Ivana i Josipa Generalića održanih po cijelom bijelom svijetu, gdjegdje pojačanih Krstom Hegedušićem, Mijom Kovačićem ili nekim drugim od velikih hlebinskih imena. Tu je i Ivanova gipsana bista, kao i oni valjda svima poznati bijeli jeleni što koracaju ispod mrazovitih bijelih stabala. Ima i novinskih izrezaka i koječega drugog, ali onda ide ono glavno, prostrana galerija s nekoliko desetaka djela Josipa Generalića različitih ulja na staklu i platnu, grafika i akvarela.

Mladoženja i mlada, pa gologuza i gologruda – od „odjeće“ ima samo mamuze – što je zajahala pomalo uznemirenog pijetla, pa „šatirana“ Janis Joplin u nedoživljenoj starosti, „The Beatles“ oko čijih se nogu vrzmaju dva prasića i jedna maca, to su John, Paul, George i Ringo stigli u Podravinu pa im, umjesto standardnih, u rukama i na leđima ovdašnje sviralice, onda jedna na kojoj je Miroslav Krleža naslikan barem triput, i to u nimalo svojim pozama, zatim, usred Podravine, Eiffellov toranj ispod koga stari pastir čuva svoje kravice, za njim otac dok promatra vrijedne žetelice, Woodstock, berdaš usred krda svinja s nagom ljepojkom na trosjedu u travi… Puno je jarkih boja potrošeno, ali ništa u odnosu na to šta je tu tovara mašte potrošeno; to znaju samo Josip i dragi Bog. Na kontra zidu puno malih formata, sviraju tamburaši, tancaju dedeki i bakice sve u šesnaest, bodu se jarci i vijore crkveni barjaci…

Iz galerije me Marijana vodi u etno kuću, pravo rečeno jedan fin etnografski muzej Podravine ili barem ovog njenog dijela. Nabrajati i opisivati ne bi vrijedilo, lakše je reći da se po metalnim zidnim rešetkama i podovima našao gotovo doslovno svaki uporabni predmet koji je u hlebinskom kraju korišten u posljednjih barem stotinu godina. Nije, dakako, stalo samo na praktičnim stvarima, slika je valjda toliko da su neke smještene i ovdje, a ima i ukrasa, pogotovo me uvijek nasmiju natpisi na kuhinjskim zidnim krpama. Pitam se, ako se jednom vrate u modu, koliko je u našim krajevima starih djevojaka kojima bi obvezna bila krpa s natpisom „Cvate ljubica, cvate i ruža, ja sam još uvijek sama, bez muža“ :) Ako ćemo, pak, o udanim, slabo bi ikoja naručila krpu s natpisom „Vrijedna žena muža začara jer na vrijeme ručak stvara“ :)  Ne pitam Marijanu, ne znam je li ona ili neko drugi od Generalića ženskinja, ali se vidi da je i ovdje u glavnoj ulozi pri nizanju etnografskog vijenca bila ženska glava i ženska ruka.

Zadnji za obilazak ostaje atelje Josipa Generalića. Na zidu poruke što ih je ispisao unucima Ivanu i Anamariji, djeci iste ove Marijane što će dan potrošiti na mene, i još puno slika. Naprimjer Sofia Loren s bradatim mačkom ispod ruke, a mačak je ustvari njen mužić Carlo Ponti. Na radnom stolu jedna koja nikad neće biti dovršena, posljednja Josipova; zove se „Bijele žabe“ i evo je, uz Marijaninu dozvolu, pridržavam, i to tako pažljivo, pomalo i strašljivo, kao da mi je u šakama nitroglicerin pa ćemo, ako ne budem pazio, u zrak odletjeti i ona i ja i slike i čitav svijet.

Na prvu izgleda kao da je maestro Josip načas izašao i svakog časa će se ukazati ispod dovratka. Vratio se iz Firence,  Londona ili iz Tokija i sad će s nama na kavu…