Putujte s nama

Gornji Milanovac, najmlađi grad u Srbiji

Gornji Milanovac je preskočio sve te faze – naprosto je odmah napravljena čaršija, gradić, nešto slično kao što su u Bosni prije malo više od pola stoljeća utemeljeni Novi Travnik ili Milići kod Vlasenice.
Lifestyle / Putujte s nama | 16. 03. 2018. u 12:57 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Malo je na našim prostorima gradova koji su pravljeni planski. Obično je počinjalo od jedne kuće, od koje je, ako su se domaćin i domaćica doooobro trudili :) nastajala porodična zadruga, a da se sve pretvori u selo, trebala su čitava stoljeća. Od sela do čaršije je, znamo, još duži put, a da nešto postane grad, to je tek posebna priča.

Gornji Milanovac je preskočio sve te faze – naprosto je odmah napravljena čaršija, gradić, nešto slično kao što su u Bosni prije malo više od pola stoljeća utemeljeni Novi Travnik ili Milići kod Vlasenice. Takvo što, dakako, mogu napraviti samo političari, jer bez njih, jasno, ne znamo ni disati, kamoli napraviti grad.

Političko i kulturno središte ovog kraja bilo je obližnje selo Brusnica, a još važniji je bio Rudnik, varošica u nedalekom takovskom kraju, gdje je stajalo i sjedište sreza. E, pa, neki Žujović, izabran 1850. godine za sreskog načelnika, prvi je, kaže predaja, shvatio da čitavom kraju treba grad i da Brusnica nije pravo mjesto za to, pa je onima gore uputio molbu da se na tom planu uradi nešto, odmah usput kandidirajući Divlje polje, ogromnu praznu ledinu, za budući grad. Tako se, naime, Divlje polje, zvao pristranak na kojem se danas prostire Gornji Milanovac. Dvije godine kasnije oni gore, konkretno Aleksandar Karađorđević, šalju svoje ljude, predvođene nekim beogradskim Bečlijom, inženjerom Klamnikom, koji su se dali na crtanje ulica i trgova, smještajući u svoje črčkarije crkvu, školu, sud, poštu i druge objekte potrebne budućem gradu. Ko bi sad znao kako i ko je lobirao za našu stvar, ali je u Beogradu odriješena kesa i već početkom naredne temelje dotadašnje Divlje polje postalo je veliko gradilište, na kojem je svako ko se tu htio nastaniti dobio besplatan plac. Tako se, eto, u državi Srbiji prije više od 150 godina događalo nešto što je danas, ne samo u Srbiji već i u susjednim joj državama, gotovo nezamislivo.

Uglavnom se Despotovica - tako se, po rijeci koja protječe ovim prostorom, zvao prvih nekoliko godina, dok ga knjaz Miloš 1859. godine nije odlučio preimenovati po svom starijem bratu Milanu – za tili čas iz puste ledine prometnuo u pitomi gradić, a da su planeri kvalitetno obavili posao, najbolje svjedoči činjenica da je i danas pun parkova i drugih zelenih površina. I pun spomenika, što možda i nije bilo predviđeno planovima, ali gradiću danas daje veliki plus.

M.J. | Bljesak.info / Sunčani kutak

Glavna zgrada ista je ona što ju je od 1854. do 1856. godine sagradio neki inženjer Šulc iz Pančeva, zgrada Okružnog načelstva, dopadljiva žućkasta katnica, sva okružena zelenilom. Pored ulaza spomen-ploča u sjećanje na Rudničku ofanzivu iz 1914. godine, kada je general Živojin Mišić upravo ovdje potpisao naredbu za sveobuhvatni napad: "Prva armija sa ostalom vojskom, napred u Rudničku ofanzivu za konačno oslobođenje zemlje!" Nije se stalo sve do Drine, a 12 dana kasnije u Srbiji više nije bilo nijednog austrougarskog vojnika. Ploča je postavljena „u znak zahvalnosti poginulim herojima i i ostalim učesnicima i kao postrek budućim pokolenjima kako se bori i žrtvuje za kralja, otadžbinu i slobodu“.

 Mišić je nakon velike pobjede imenovan vojvodom, čak i generalski čin je nakon toga postao sitnica. Evo ga, okamenjen, ispred Sreskog načelstva, zabrinut i pomalo mrzovoljan, kao da je kipar skicu za bistu pravio one noći prije početka bitke.

 Kolika je čast naći se baš na tom mjestu, najbolje govori činjenica da su dva vladarska kipa zaslužila „samo“ ledinu podalje od zgrade – džaba ti okrunjene glave bez dobre vojske! Na desnom krilu je Aleksandar Karađorđević, ali ne sveprisutni kralj ujedinitelj, čije biste vidjeh na mnogo mjesta, nego njegov imenjak, Karađorđev sin, knez Srbije od 1842. do 1855. godine. Pogled mu stremi u neizvjesnu budućnost pa je pomalo rasijan i odsutan, ne bi me čudilo da mu iz ruke ispadne kamena kocka na kojoj je uklesana 1853., godina osnutka grada. Na lijevom krilu polubrat kneza Miloša, vojvoda Milan Obrenović, po kome je grad dobio ime, inače „naš čo'jek“, rođeni Brusničanin. Tamo su prije dvadesetak godina, iz Herastija kod Bukurešta, gdje je prvotno sahranjen, preneseni i njegovi posmrtni ostaci. Titulu vojvode dobio je od Karađorđa, kao jedan od najistaknutijih ratnika u Prvom srpskom ustanku, a uz titulu je išlo i postavljenje za načelnika rudničke nahije. Na prilaznoj stazi, između kneza Aleksandra i vojvode Milana, četverostrana kocka, postavljena u spomen na preimenovanje grada.

 Ulica dijeli prostor oko zgrade Starog načelstva od grada, ali je tu još jedna zelena „tampon-zona“, poveliki park: tamo se nalazila glavnina stare čaršije, koja je, međutim, tijekom Drugog svjetskog rata tako temeljito razorena da je se nije isplatilo obnavljati. Pravolinijski od ulaza u zgradu fontana čije sve strane neodoljivo podsjećaju na ženske grudi, i to kakve: velike, što Boris Maruna reče u pjesmi „I ja sam eksperimentirao“, „kao njemačko gospodarsko čudo“. Pa se ne napij! :)

Foto: M.J. | Bljesak.info / Vojvoda Mišić

 Na nešto izdignutom platou iznad „njemačkog gospodarskog čuda“, u sjeni raskošnih stabala crnogorice, mramorni kockasti partizanski spomenik, a na ponajdaljoj točki, s druge strane stabala, jedna kraljica, Draga Obrenović, puno, puno poznatija kao Draga Mašin. Kad bise pravila top-lista neomiljenosti kraljica u vlastitom narodu, supruga kralja Aleksandra Obrenovića sigurno bi bila u samom vrhu, ali ne i u Gornjem Milanovcu, jer je to njezin rodni grad, a njen otac Nikola Milićević Lunjevica, sin Nikole Lunjevice, Miloševog suborca i pobratima, bio je ovdje okružni načelnik. Ovdje gdje sad stoji spomenik, tu, upravo tu je nekad stajala kuća u kojoj se buduća kraljica rodila. Inače gotovo niko drugi osim Gornjomilanovčana nije želio kraljicu koja će biti udovica, 12 godina starija od kralja i usto nerotkinja, za što se otprije znalo, jer narod, je l' te, ipak želi da kralj ima i nasljednike. Kad se još svemu doda nezadovoljstvo vladanjem njenog muža, nije previše čudno što su završili pod sabljama i mecima Apisove „Crne ruke“. Ovdje svejedno i dalje vole svoju kraljicu, ali baš i ne brinu o njoj pa joj ja, kad neće oni, skidam paučinu što joj se nakupila po cijelom licu, vratu i prsima – ipak je Draginja bila to što je bila, ne susrećem se ja svaki dan s kraljicama! :)

Čitav taj prostor nosi ime po knezu Mihailu Obrenoviću, Kragujevčaninu, ubijenom 1868. godine na Topčideru. Nakon svega se Gornjomilanovčani trebaju zapitati jesu li uradili dobro što su toliko spomenika stavili na isti prostor, jer ako se njihovi duhovi za neke noći mladog mjeseca iznenada razbude, nastat će opća makljaža i izjutra više niko neće biti na svom mjestu :)

Ukras grada svakako predstavlja i zgrada Gimnazije „Takovski ustanak, sagrađena 1902. godine, kao i zgrada Osnovne škole „Kralj Aleksandar I“, makar nije sagrađena u vrijeme osnutka grada nego 1931. godine, što doznajem sa spomen-ploče graditelju Vladetu Đuriću; za odlično obavljen posao Đurić je, naime, dvije godine kasnije odlikovan ordenom svetog Save. Kralj je inače osobno stigao na otvaranje škole, pa po kome bi se onda drugom i mogla zvati! Na školskom zidu i spomen-ploča pripadnicima Takovskog i Ljubićkog partizanskog bataljona koji su 1941. u zgradi škole zarobili „posle duže borbe sve pripadnike nemačkog okupatorskog garnizona“ te tako, barem nakratko, oslobodili grad. O tome što se desilo sa zarobljenicima, na ploči ne piše ništa.

S druge strane trga zgrada gradske uprave, siva trokatna kocka, koja se nimalo ne uklapa u ambijent, a ispod nje crkva Svete Trojice, sagrađena kad i sam grad, sa zaostatkom od svega nekoliko godina. Preče su, naravno, bile druge javne zgrade, ali kako je Despotovica svega tri godine nakon osnutka brojala 46 dućana i čak 19 birtija, svakom je bilo jasno da je projekt uspio, da ga je narod prihvatio i da onda svakako treba graditi i crkvu.

M.J. | Bljesak.info / Muzej rudničko-takovskog kraja

Crkvu je od 1860. i 1862. godine sagradio Nastas Đorđević, predak kasnije slavnih graditelja, slikara, skladatelja i pisaca Nastasijevića, a riječ je o posljednjoj zadužbini knjaza Miloša, koju je dovršio njegov sin i nasljednik Mihailo. U vrijeme gradnje, vidi se to na starim fotografijama, oko nje nije bilo ničega, samo ledina i nekoliko voćki, a sad je, naravno, sa svih strana osim s prednje zakrčena zgradama. Žestoko ju je 1927. godine razdrmao zemljotres, ali je ostala uspravna, na ponos svog graditelja.  Unutra bijeli zidovi, ikone uglavnom iz vremena gradnje, mada je lako primijetiti da ima i novijih, bogati lusteri te ploče s imenima poginulih između 1912. i 1918. godine. Tu negdje bi trebao biti i dio Takovskog grma, hrasta ispod kojeg je 1815. godine donesena odluka o podizanju Drugog srpskog ustanka, ali ne svatih gdje, vjerojatno nije izložen pogledima namjernika, kao i stari ikonostas, koji stoji u zvoniku.

Blizu središta grada je i Muzej rudničko-takovskog kraja. Zaključan, a ispred njega samo nekoliko izložaka, uglavnom nadgrobnjaka iz razmjerno novijeg vremena, a na dvorišnom zidu višemetarski mural Takovski ustanak, kako ga je doživio veliki Paja Jovanović, a na zid prenijeli učenici Umjetničke škole iz Čačka.

Rudnik i Takovo su, vidi se po svemu, prava povijest čitavog ovog kraja, a Gornji Milanovac, vidjesmo i to, od prekjučer je. O Takovu ću ionako posebno, zaslužuje to, a u Rudnik ću danas, samo što prije toga moram vidjeti najzanimljiviju kuću u ovom dijelu Srbije.

Radi se, naime, o Norveškoj kući, izgrađenoj prije tri desetljeća na uzvišenom obodu s kojeg se lijepo vidi čitav grad. Pomalo djeluje kao „utjelovljenje“ Noine arke nasukane na prostranoj ledini. Lijeva strana kuće izrađena je u formi pramca vikinškog broda, a desna je nalik starinskom srpskom drvenom konaku. Otkud Norveška kuća u Gornjem Milanovcu? Tijekom Drugog svjetskog rata mnogi su stanovnici tadašnje države internirani u nacističke logore, od kojih su neki bili u Norveškoj, kamo je otpremljen i veći broj stanovnika Gornjeg Milanovca. „Krvavi put“, kako su u literaturi nazvana ta nemila dešavanja, zbližio je dva naroda i tako je nastala Norveška kuća.

Danas su u Norveškoj kući svatovi i nema nikakve šanse da pogledam muzejsku zbirku o „Krvavom putu“ – ne živi ovdašnji restoran od putopisaca nego od svatova, a njih u naumu da upravo ovdje proslave vjenčanje ne sprečava ni to što je svud uokolo, sve do ceste, razasut građevinski materijal. Nude pićem dobrodošlice i, treba li reći, sretni su – orkestar je spreman, još tonska proba, gosti uveliko stižu i...

M.J. | Bljesak.info / Norveška kuća

I odoh ja ka Rudniku. U gradu ću zastati još samo pored tvornice u kojoj se već desetljećima proizvodi najbolji eurokrem na svijetu, onaj što smo uz njega odrastali i debljali se :) Nije čudno što su brojni Zagrepčani u jednoj nedavnoj anketi na pitanje šta ih najviše podsjeća na Jugoslaviji odgovorili da je to - eurokrem „Takovo“!

Na putu ka Rudniku zastat ću u Drenju, ali će se ispostaviti da su moja velika očekivanja neopravdana. Tu je još veliki istraživač i muzeolog Janko Šafarik, pokretač prvih značajnih arheoloških istraživanja u Srbiji,prije stoljeće i pol zabilježio postojanje zidova „mnogi poveći zdanija i kuća“ te ostataka velike crkve. Da napokon počnu istraživanja, trebalo je isto toliko vremena, a Šafarikove pretpostavke su potvrđene. Na terenu, u Drenju, međutim, ne nalazim ništa osim table sa skicom nalazišta i osnovnim podacima na srpskom i engleskom jeziku. Postavljena je ispred ulaza u dvorište mjesne ambulante, prazne, nigdje živa roba, ako ne računamo jedan spomenik – dr. Bosa Bosiljka se zove, očito ovdašnja liječnica zapamćena po dobrom, a ja ostajem u dvojbi što joj je tu ime, što prezime?! Ipak, iz literature se zna da je tu negdje iskopano više od stotinu ljudskih kostura, i to mahom bogatog sloja ljudi, čim su u grobovima nađeni bogati ukrasi, novci, čak i umjetnine. Tako je potvrđena stara teza da se naselje Rudnik nalazilo baš tu, u današnjem Drenju.

Ima u blizini još jedno nalazište, Prljuša se zove, također se istražuje već neko vrijeme, a na Prljuši se nađe i kristala poput malahita i gorskog kristala koje su, pomalo nevjerojatno, ljudi koristili čak i u pretpovijesno doba! Tako je to kad negdje ima rude, jer se od nje svašta nešto dade napraviti, pa gdje ju je Bog dao, „jaka“ povijest je zagarantirana! Na Prljuši su u pretpovijesti izvođeni rudarski radovi, što potvrđuju brojna rudarska okna na koja su, na vrlo širokom prostoru, naišli arheolozi.

Od stare slave Rudnika, nekadašnjeg sjedišta sreza i čitavog okolnog područja te, u predosmansko doba, najznačajnijeg trgovačkog središta čitave Srbije, danas su ostali još samo tragovi. Kelti, Iliri, Rimljani i drugi, svi su bili tu, dakako zbog prisustva olovne rude, a pod današnjim imenom se naselje spominje još 1296. godine. Tu je u vrijeme kralja Dragutina bila kovnica novca i glavni trg Srbije, a kolonije doseljenika su se stalno povećavale. Knez je obično, kao i rudarskim naseljima srednjovjekovne Bosne, bio Dubrovčanin, kao i nadzornik carine, a Dubrovčani su tu redovito imali i svog konzula.

M.J. | Bljesak.info / Nek' rudara prati sreća

Nakon osmanlijskih osvajanja rudarski je posao ponešto splasnuo, ali nikad nije prekinut. Naravno da je mnogo toga izvrnuto naopačke, stanovništvo u dobroj mjeri rastjerano, crkve porušene, a rudnička okna neko vrijeme ostala prazna. Kasnije se, međutim, ponovno otvaraju, a pogotovo su aktivni tijekom kratkotrajne austrijske vladavine ovim područjem (od 1718. do 1739.). Osmanlijska vlast u Rudniku traje, izuzev tog razdoblja, od 1453. godine do srpskih ustanaka početkom 19. stoljeća, a prvu pobjedu protiv osmanlijskih snaga uopće, dakle još od srednjovjekovlja, Srbi su, pod vodstvom kasnijeg vojvode Arsenija Lome i Karađorđa, izvojevali upravo na Rudniku 1804. godine. Loma, jedna od najistaknutijih figura u oba ustanka, poginuo je prigodom drugog oslobađanja Rudnika, 1815. godine, a njegovi posmrtni ostaci i sad leže ispod obeliska podignutog u čast poginulim ratnicima 1912.-1918. godine u središtu varošice.

Malo podalje od obeliska je i spomenik rudaru: plećat i stasit, jednu ruku stavio na bok, a drugom pridržava rudarsku bušilicu. Nekad sam i sam bio rudar i nije bilo šanse da bušilicu držim jednom rukom, kamoli da još nešto uradim njom, ali, eto, rudnički rudar može; ipak se penjem na postolje, pomoći mu, ništa bez solidarnosti u rudarskom oknu! :)

U malom parku je i svojevrstan spomenik vodi – sa četiri strane natpisi o vodi, a jedan, recimo, kaže da „čistu obrazu malo vode treba“. Da je ovdje zatreba i malo, bilo bi uzaludm, iz česme trenutno ne teče nijedna kap.

Pričam s dvjema tetama koje su čitav život provele ovdje i unaprijed se spremam saslušati priču o besperspektivnosti i siromaštvu, lošoj državi, posvemašnjem sivilu, vidljivom golim okom, ali ostajem nemalo iznenađen kad mi tete kažu da je potpuno suprotno: novi vlasnik rudnika u kojem se već stoljećima kopa olovo, a s njim obično ide i cink, kažu, plaće isplaćuje redovito, svi radnici su osigurani, pa Rudnik – ako tako ostane – polako može početi dohvaćati onu nekadašnju slavu. Hajde de, nek' i toga ima, više su mi uši, gdje god dođem, poplavile od kuknjave i jadikovke! Možda jednom tako živne i poveliki hotel u središtu, sada prazan i zaključan: nekad su ovdje na pripreme, ponajviše zbog nadmorske visine i izuzetne prirode – službeno je ovo već desetljećima zračna banja! - dolazile čak i prvoligaške nogometne i druge ekipe, ali su odano prestale.

Popet ću se i na brdo iznad grada, gdje je prije 12 godina završena izgradnja crkve svetog Đorđa. Zanimljivo je da crkve ovdje nije bilo loš otkad su Osmanlije porušili sve četiri tadašnje, srednjovjekovne, ali je, eto, došlo vrijeme da se i to promijeni. Zanimljivo je da je prigodom gradnje u ostacima stare crkve, od koje su ostali tek jedva vidljivi obrisi, otkrivena manja ostava srednjovjekovnog novca, kovanog između 1340. i 1345. godine.

Svetitelj je postavljen i na pročelje crkve, u kojoj je gotovo sve od mramora ili obloženo njime, a mramorni je čak i ikonostas. Po spisku priložnika, izvješenom pored ulaza, očito je da su Rudničani jedva dočekali realizaciju zamisli da napokon imaju vlastitu crkvu. Gledana iz grada, djeluje bajkovito, kao da je zastala negdje između neba i zemlje, a s tom slikom – gdje bih mogao i zamisliti ljepšu! – i napuštam Rudnik.

Kopirati
Drag cursor here to close