Putujte s nama

Čapljina: Toliko zanimljivog da ne znaš kud bi prije

Za Čapljinu godinama, svakome ko me ima živaca slušati, uporno tvrdim da je najuređeniji grad u našoj zemlji. Nakon što tu provedem nekoliko dana, nisam baš siguran da i dalje mislim isto.
Lifestyle / Putujte s nama | 12. 06. 2020. u 13:22 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad sam se jesenas zaputio u Čapljinu, znao sam da nema nikakve šanse da sve viđeno stane u jedan putopis pa su tada posebno objavljeni oni iz Gabele i Počitelja. Je li nakon toga išta ostalo može se zapitati samo neko ko nije ni minimalno upućen u to čega sve zanimljivog ima na čapljinskom području. Naprosto su neke ovdašnje točke stalno u medijima, a neke na red dođu samo iznimno.

Jedna od „zaboravljenih“ svakako je Pašića kula u Bivoljem Brdu, točnije u zaseoku Kevčići, desetak kilometara od grada. U medije je dospjela tek nakon što su je vlasnici, nekad prije otprilike tri godine, ponudili na prodaju pa se „javnost“, ma šta to značilo, uzbihuzurila: te to je naše kulturno blago, te dajemo historiju u bescjenje, te kupit će je neko i srušiti, te kako se može prodavati nacionalni spomenik BiH… Može, naravno, kao i sve ostalo što je privatno vlasništvo, samo se novi vlasnik pri uređenju – mada se ne jednom dosad pokazalo da je to samo forma koja se zna pretvoriti u farsu – mora držati zakonskih obveza.

Vlasnici inače za ratom obeskrovljenu feudalnu kulu iz 16. stoljeća traže otprilike onoliko koliko košta auto nekog od naših državnih ili entitetskih ministara, ali ni država ni entiteti zasad nisu pokazali interes, a izgleda ni neko treći, čim je kapija i dalje zakatančena, preko visokih avlijskih zidova se ne može, pa joj onaj ko je želi pomnije promotriti mora  prići s donje strane, kroz tuđe njive i imanja ili, narodski rečeno, „kroz šljivike i livade“. Za jednog dolaska susjedi kažu da vlasnicima baš i nije drago kad neko obilazi oko kule i slika je, a drugi put ne kažu ništa, samo da još nije prodana. Inače je stamenih zidova, visoka, brat bratu, jedno deset metara, potkrovni, a s nekih strana i ostali prozori ukrašeni su orijentalnim lukovima. Da neko kod nas mari za seoski turizam, mogao bi od nje napraviti elitni mali hotel, ali su zasad slabe šanse. Da se nalazi u nekoj normalnoj državi, sigurno je barem to da ne bi izgledala ovako jadno. Ima u Bivoljem Brdu, na Kulješevinama, i četrdesetk stećaka, ali ih na ovom području ionako ne fali, to ću nekad drugi put.

M.J. | Bljesak.info / Pašića kula u Bivoljem Brdu

Iz grada se do Bivoljeg Brda stiže preko Klepaca i Tasovčića. U Klepcima je glavni most na Buni i kad god mu dođem zapitam se zašto gotovo niko nikad ne spominje njegova graditelja, hercegovačkog sandžak-bega Mustafu, a malo mi je čudno i što ga je podigao svega petstotinjak metara od utoka Bregave u Neretvu, ali se tu već miješa i antika: ovuda je prolazila i rimska cesta, na lokalitetu Telac još se vide neznatni ostaci neke rimske građevine, južno od sela ima puno ulomka građevinskog materijala iz tog doba, moguće da je neki most 1517., kad je podignut ovaj, već postojao na istom mjestu, a Rimljanima ni u čemu, pa ni u izboru mjesta, nije tražiti mane. Ništa manje ne intrigira ni njegov izgled i oblik, budući da je gotovo umanjena kopija mostarskog Starog mosta; za onaj zna „čitav svijet“, ovaj, makar je nedavno obnovljen, nikom na pogledu, zarastao u šiblje, zaboravljen od svih. Da nije premostio Bregavu pedesetak godina prije nego Stari most Neretvu, svi bi rekli da je Mustafa ili Mustaj-beg maznuo projekt Starog pa ga samo prilagodio maloći Bregave u odnosu na Neretvu. Nisam shvatio ni čemu služi ogromni kameni blok ostavljen na drvenoj paleti na početku mosta; kao neka vrsta „rampe“ nije jer se preko mosta može samo u čitavu prašumu od stabala, žbunja i svakovrsne travuljine.

Tasovčići su par kilometara od grada, a u njima tražim katoličko groblje, zastajući usput snimiti crkvu svetog Ivana Krstitelja i odmah nakon rata podignut spomenik poginulim Hrvatima. Na groblju bilježim kapelu pa se dajem u potragu za Tasovim krstom, kako je u „Arheološkom leksikonu BiH“ zaveden visoki kameni križ ispod grobljanske staze. Drugog sličnog nema, valjda je to to. Malo ga zagušili noviji grobovi, a pored njega se u zemlji još vide kamene ivice poredane u obliku križa; pročitah negdje da ih narod zove Tasov grob i vjeruje da se ispod zemlje nalazi mauzolej Tasov(č)ića, porodice na čije nezakonite postupke se, stoji u nekoliko dokumenata iz Historijskog arhiva Dubrovnika, ne jednom žale Dubrovčani. Na groblju nigdje žive duše, a tako rado bih da propitam mještane što su od starijih čuli o Tasovom krstu i Tasovom grobu.

Inače je u obližnjim Nerezima nekad malo nakon uspostave austrougarske vladavine nađen latinski epigrafski natpis za koji se ispostavilo – potječe iz 36.-35. godine Krista – da je najstariji takav dosad otkriven na tlu naše zemlje. Neka braća Papi iz Narone, želeći obilježiti Oktavijanovu pobjedu u pomorskoj bici kod Nauloha, na sjeveru Sicilije, našli dobra klesara i eno ploče, makar od duga vremena i ko zna čega još poprilično okrnjene, u Zemaljskom muzeju BiH.

M.J. | Bljesak.info / Most u Klepcima

Najtužnije mjesto za koje znam na čapljinskom području su Prebilovci. Kad se pogleda s ceste, ništa ne sluti na to, ugleda se jedna od najljepših, možda i najljepša od novijih crkava u Hercegovini, vrlo smjelog, ali apsolutno uspjelog arhitektonskog sloga. Ko zastave da je pogleda izbliza, ne znajući ništa o njoj i o dešavanjima u Prebilovcima, šokirat će se čim pročita tekst na informativnoj ploči. U najkraćem, ustaše su 1941. godine sravnile selo sa zemljom, napravivši masakr koji su od oko 1000 izbjeglo samo 174 stanovnika, makar se pojavljuju i razne druge brojke, budući da je, i zbog okrutnosti zločina, bilo gotovo nemoguće ustanoviti točne. Drugi put je selo ubijeno u ljeto 1992. godine, kada su minirani nedovršena crkva i kripta sa spomen-kosturnicom s posmrtnim ostacima ubijenih 1941. Kosturnica je izgrađena ni godinu dana prije toga, budući da su jame u kojima su se nalazili posmrtni ostaci uglavnom bile zabetonirane, označene tek skromnim obilježjima s nedorečenim podacima.

Kroz spomen-kompleks me vodi Aleksa Dragićević. On je ovdje „sve i svja“, jer kad nema posjetitelja, hvata se alata i uređuje dvorište. Hram Vaskrsenja Hristovog čudesno je mjesto na puno načina isprepletene simbolike žrtvama zločina, službeno proglašenih Svetim Mučenicima Prebilovačkim i Donjohercegovačkim. Ne znam kakav bi trebao biti čovjek koji bi mogao ostati hladan od pogleda njihovih lica s jednog od zidova ponutrice crkve: ozbiljni, zabrinuti i, jer na svijetu niko nije sam, brižni, kao da slute kraj. Žene u bijelim suknjama i šamijama, muški u prostim odijelima, svima na nogama opanci od one davno nestale vrste. Među svojim parohijanima pop, i sam ubijen onih crnih dana 1941. Opominju njihovi pogledi, opominju stotine imena ispisanih u redovima što sastavljaju podove i svodove, opominje sunce što kroz kupolu, uranjajući u kriptu s kostima, posredno kazuje kakav mrak može zavladati glavama neljudi. Šestog dana kolovoza 1941. 52 obitelji su potpuno uništene, a 36 ognjišta zauvijek ugašeno. U posljednjem ratu su se stanovnici spasili, ali su kosti iz 1941. letjele u zrak takvom silinom da su ih, kaže mi Aleksa, nalazili zabijene u ostacima crkve. Ubijeni su uglavnom civili, žene, starci i djeca; odrasli su se u većini sklonili prije masakra, vjerujući da niko neće učiniti zločin nad nemoćnim, ali se račun ispostavio pogrešnim.

"Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g. Baljić muhamedanac, javno izgovara, ko činovnik, mora bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 šizmatika bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 šizmatika ubijeno je. Jadnici, bili su mirni.“

M.J. | Bljesak.info / Crkva u Prebilovcima

Tako, malo nakon zločina, zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu piše njegov mostarski subrat, biskup Alojzije Mišić, koji će zamalo i sam preseliti na bolji svijet. Njegov očajni apel da se stane ukraj divljanju nad onima koji su „mirni“ možda je kasnije nekom i pomogao, za Prebilovčane i mnoge druge Srbe iz doline Neretve već je bilo kasno.

Prebilovci, rana neprebolna ☹

Aleksa me vodi i na prostrano groblje s druge strane ceste. Otraga na spomeniku porodice Ždrakanović uklesane dvije strofe poznate pjesme Igora Zamana Kletva; stara ploča s istim tekstom, loše izrađena i dotrajala, spuštena pored nove. Grob Anđe Ekmečić izrešetan, najgušće oko slike, i ne samo njen, na nekim pomjerene i polupane ploče i polomljeni križevi. Na nekoliko mjesta još stoje kameni grudobrani iz posljednjeg rata. Osim svega toga želim, kad sam već tu, i dalje pod dojmom viđenog u crkvi, pogledati i stećke; 17 ih je, na dva mjesta, nekoliko izvrsno ukrašenih, na jednom štit s četiri rozete „produžen“ mačem, na drugom još jedan štit stcolikog oblika, na trećem križ sličan malteškom. Bit će da su ispod njih članovi obitelji Pribilović, po kojima je selo i dobilo ime. Spominju se u jednoj povelji bana Stjepana 1332. godine, a Stjepan Pribilović tituliran je 1378. kao vojvoda Humske zemlje. Na odlasku obećavam Aleksi da ću mu javiti gdje se može pročitati nešto više o stećcima, jako ga zanima. Dakle, Aleksa, hvala na svemu, a o prebilovačkim (i ostalim) stećcima štošta se može naći u knjizi Šefika Bešlagića Stećci - Kataloško-topografski pregled, izdanoj 1971. godine.

S ceste, u polasku, još koju minutu promatram crkvu. Poznati beogradski arhitekt Predrag Peđa Ristić doista je našao pravi način da nevinim prebilovačkim i žrtvama iz okolnih sela podigne dostojan spomenik. Zanimljivo, umro je 5. kolovoza 2019., dan prije nego se ovdje, uvijek uz mnoštvo rodbine, ali i onih koji razumiju sav užas zločina, obilježava spomendan Svetih Mučenika Prebilovačkih i Donjohercegovačkih.

Sljedeća stanica je Hutovo blato. O njemu valjda svi znaju sve i svako je barem jednom svratio, poneko se provozao čamcem kroz šumu lopoča, a jedva neko i zanoćio, odšetavši mrakom podalje od motela kako bi u uši pustio hrapavo dozivanje šljuka i grlene jecaje jarebica. Svi tamo idemo bez zadržavanja, a valjalo bi nekad i zastati: poneka ptica se da vidjeti i čuti i prije središnjeg dijela. Ja naletjeh na jednu što na glavi ima nešto kao kljun produžen na stražnji dio glave, nešto nalik izmaštanoj svemirskoj anteni, i još se, dakako uzaludno, pitam koja je. I još štošta, recimo nogometno igralište na kojem se toliko često igra lopte da je trava došla gotovo do prečki.

M.J. | Bljesak.info / Pozerka iz Hutova blata

Mirno je, na stazama i uz obalu doslovno nikoga, čamci se dokono ljuljuškaju blago mreškajući površinu vode, a neki davno nekaf zbačeni ustranu polako truleći zarastaju u grmlje iznad jezera i uskoro se više neće vidjeti. S desetaka tabli može se naučiti toliko da se barem diplomira na studiju biologije ili, ako takav postoji, ornitologije, možda i više od toga. U šumici ispod motela skupina biciklista, došli su samo vidjeti, od vlastite graje neće čuti ništa drugo. Ostali gosti rasporedili se pa navalili na uštipke, sir iz mijeha ili jegulju s ražnja. Ja biram puru lučnicu i nakon što je smažem, mirne duše mogu reći da je za čistu peticu. Uredno je i čisto kud god se krene i koliko god puta da se dođe, uvijek će poželjeti opet.

Iz Hutova blata ću na Mogorjelo. Bio puno puta, znam, što se kaže, ne svaki ukras u kamenu već svaki kamen. Iako je vrijeme savršeno, od kavane, pa pored isklesanog akanta i lozice na glavnom ulazu, sve do stražnjih zidova ispod kojih jurca nekoliko koza, nema nigdje nikog. Zagledam antički tijesak, makar je sve isto već skoro 60 godina, ulomak korintskog stupa i zidove pri zemlji, prekrivene suhim iglicama čempresa, pentram se po grudobranima, zavirujem je li se šta promijenilo u onim lijepim lučnim kanalima kroz koje je iz vile i kasnijeg kastruma otjecalo sve što je bilo viška, bacam pogled prema konjima, danas će, izgleda, imati slobodan dan…

Po izlasku, dok snimam stećke između Mogorjela i ceste, a treba mi vremena, budući da su neki vrlo fino ukrašeni, očekuje me jedan ne baš ugodan razgovor. U znak dobre volje, neću reći s kim, neću napisati neke stvari i neću objaviti neke fotografije, ali ću ih sačuvati i uskoro, čim mognem, svratiti u svojevrsnu kontrolu. Možda čak i s dobrim pojačanjem, stekao sam dojam da ne bi bilo odviška. Pa ako se ništa nije promijenilo, bit će ovdje, na „Bljesku“, i novih, a i sačuvanih.   Toliko (zasad) o tome.

Za Čapljinu godinama, svakome ko me ima živaca slušati, uporno tvrdim da je najuređeniji grad u našoj zemlji. Jesenas mi je Čapljina, odnosno jedan mali motel, dvaput po tri dana, bila baza za stranjanje ovim dijelom Hercegovine pa imam vremena prošetati ne samo centrom već i udaljenijim kvartovima. I više baš nisam siguran da ću ostati pri nekadašnjem gledanju.

M.J. | Bljesak.info / Zar nije šteta da propadne?

Trg ispred zgrade Grada s kipom kralja Tomislava i dalje je najljepše mjesto, gdje povazdan, a pogotovo u večernjim satima, trče i ciče djeca, verući se kraljevim mačem i koljenima i onda mu ponosno sjedajući u krilo, neki čak i na ramena. Koliko god, međutim, sijali kralj i njegov mač, svako ko dođe na trg okrenut će se oko sebe. I s druge strane ceste ugledati desetke metara dugu ruševinu nekadašnje Duhanske stanice, išarane stotinama uglavnom nimalo maštovitih grafita. Neko će, kao, evo, ja, iz radoznalosti zaći i s druge strane zida. Dočekat će ga višemetarske gomile urušenih zidova, kamena, greda, dasaka, crijepa… Ima posred ruševina i prolaz, vidim čak i trojicu dječaka kako bezbrižno trče, ali sam siguran da njihovi roditelji, ako znaju kuda im djeca zalaze i prolaze, nikako ne mogu biti bezbrižni. Ne znam čija je Duhanska stanica, a ako je, kako neki kažu, nekad bila ponos grada, sada je najveće ruglo istog tog grada.

Teško je shvatljivo i da je – evo ću se ponadati da se u međuvremenu nešto promijenilo nabolje – glavna pješačka zona, između trga s Tomislavovim spomenikom i župne crkve, također puna „krnjotaka“. Polupana stakla na bivšoj videoteci, na bivšoj sportskoj kladionici čitava, ali je unutra gomila smeća, fasade zgrada popucale i otpadaju po ulici, a jedan veliki poslovni prostor, kao da je u kakvom povratničkom selu bogu iza peta, zakovan daskama… Za ne povjerovati: tu bi trebalo biti najživlje i najljepše, puno mladeži u šetnji i čavrljanju, ovako je svi trude zaobići.

Slično je i u starom dijelu grada. Prilično je uredno od kraljevog spomenika pa pored restorana picerije „San Marino“, gdje se, za mene iznenađujuće, može pojesti čak i odlično gravče na tavče, sve do neobičnih skulptura postavljenih u spomen na Dragu Grgića Godru, čapljinskog umjetnika, poginulog prije tri godine u prometnoj nezgodi. Iz jednog izloga nudi se „trojansko pivo“, dakako, samo u reklami. U starom dijelu, u ulici poprečnoj onom ispod trga s kraljem, pored i preko puta motela „Hrasno“, opet prazni i prljavi izlozi, a nekadašnje arhitektonske ljepotice umiru tiho poput černobilskih sela.

Naravno da ima i puno lijepih detalja, primjerice spomenik slikaru Ivi Dulčiću; njega „znam“, radio je, uz ostalo, i vitraje na crkvi u mom Kreševu, ali se ne uspijevam dosjetiti kakve su, ako ih uopće ima, njegove veze s Čapljinom. Ponegdje, kao u slučaju zgrade Akademije Čapljina, ljepota dođe na neklasičan način: jednu po svemu običnu zgradu sami su polaznici pojedinih tečaja ukrasili tako da ne samo da više nije obična već plijeni izgledom. Inače se radi o onom što u drugim gradovima i općinama obično nazivaju centrom za obrazovanje i kulturu, ali je ovdje, umjesto da životari i proračunski novac troši na besmislena radna mjesta, pun aktivnosti.

Akademija se nalazi blizu župne crkve Franje Asiškog, rekoše mi čak da ovdašnji franjevci godinama već podržavaju njen rad. I podržavaju umjetnost, što je jasno svakom ko uđe u crkvu, pa čak i onom ko samo dođe pred nju – kud god se krene, puno umjetnina, toliko da bi, da ih sad počnem nabrajati i opisivati, „promašio ceo fudbal“ – eno ih nekoliko na fotografijama u galeriji, pa koga zanima… Ipak moram spomenuti bistu fra Petra Sesara, čapljinskog župnika, ubijenog 1945. (zajedno s časnom sestrom Reginom Milas), i to zbog natpisa „Ja ću ostat, s narodom ću biti, ako treba i krv ću proliti“. Nažalost, ispostavilo se, proročki.

Na rubu starog dijela grada je i Hadži-Alijina džamija, zbijena između drugih kuća i nekako nevidljiva iz centra, iako mu je blizu. Nije odviše stara ni posebna, ipak je glavno središte ovdašnjeg islama vijekovima već u Počitelju. U posljednjem ratu, za razliku od mnogih drugih na ovom području, nije srušena.

M.J. | Bljesak.info / Kralj Tomislav

Nije ni saborna pravoslavna crkva Hristovog Vaznesenja, sagrađena 1911., ali je od nje, koliko je bila oštećena, ostao samo kostur, budući da joj je zvonik zapaljen, a krov se za ratnih godina urušio u ponutricu. Obnova je službeno završena nema ni godina dana, a posla ima još, eno parohijana, baš rade nešto ispred nje. Ne prilazim da im ne smetam, slikati je mogu i s ceste, a s bočne strane u objektiv stavljam i grob dugogodišnjeg paroha prote Vase Medana i, pretpostavljam, supruge mu Jelke. Kao što čapljinska džamija nije najstarija na ovom području, tako je i pravoslavna crkva u Gabeli koje desetljeće starija od ove u gradu, do koje se inače iz centra najlakše dođe kroz ruševinu Duhanske stanice.

Da, ovo su samo najvažniji detalji Čapljine i okolnog područja, a moglo bi se još mnogo. Četiri rijeke mame, kud god čovjek krene udarit će na neku od njih, a gotovo da nema sela u kome se ne bi našlo tragova pretpovijesti te rimskih i srednjovjekovnih ruševina ili spomenika. Kasnoantičke bazilike, mozaici i freske, amfore, kapiteli, nadgrobni spomenici i žrtvenici, miljokazi opekarske peći, oružje, nakit, svjetiljke, novčići, svega je ostalo iza Rimljana, a iz srednjovjekovlja ne fali.

Svima su, dakle, Čapljina i okolina oduvijek bili prostor ugodnog življenja. Ostat će ovo podneblje i dalje takvim, ali se ipak nadam da se, kad sljedeći put svratim, neću ni sjetiti da je nekad preko puta Tomislavovog spomenika stajala neka ružna išarana zgrada; samo ću sjesti na kraći espresso u jednoj kafićkih bašti u urednoj i čistoj pješačkoj zoni između spomenika i crkve i, kud god se okrenem, uživati u pogledu. 

 

Kopirati
Drag cursor here to close