Putujte s nama

Busovača – mjesto u kojem se mijenjaju samo godišnja doba

Stotinjak metara dalje, odmah iza prve oštre krivine, potporni zid na kojem je godinama stajao grafit „Ovdje je počeo, a završio u Haagu“. Odnosio se na Darija Kordića, jer je tu, kažu, početkom rata minirana cesta...
Lifestyle / Putujte s nama | 10. 11. 2017. u 11:07 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dvije fraze o Busovači su mi u glavi čim neko spomene pitomi srednjobosanski gradić. Prva se zadjenula još u djetinjstvu, kad je neki od likova iz crtića, čini mi se Duško Dugouško, kazao kako ode „u Busovaču na more“, a druga nekoliko godina nakon posljednjeg rata, kada je Busovača proglašena prvim „otvorenim gradom“ u BiH. „U Busovaču na more“ dugo se išlo kad nekom znatiželjnom ne želiš reći kamo si krenuo, a druga fraza korištena je za žene neposredno prije poroda, pa bi se, na upit kad će neka roditi, odgovaralo da „samo što nije, otvorena je k'o Busovača“.

Duško Dugouško je u međuvremenu prekršten u Zekoslava Mrkvu i na more bezbeli ide negdje drugo, a gradovi su se otvarali redom pa se u neko doba i Busovljaci zaboravili da je njihov grad u nečemu bio prvi.

Inače je Busovača jedna od starijih čaršija u Bosni, čim se spominje već 1371. godine, kada je neki Gojko Čepić prodao Mlečaninu Johanu Rombaldu Bonu 30 milijarija željezne rude. Danas se ta starost ne vidi kao, primjerice, u Jajcu ili Kreševu, po starim kućama ili spomenicima života nekih davno prošlih stoljeća, jedino je čaršija, makar mi se Busovljaci naljutili, poprilično neuređena i zapuštena. Usto se, za razliku od većine drugih mjesta, s objavljivanjem putopisa busovačkim krajem komotno može pričekati mjesecima, tu se slabo i sporo mijenja bilo što osim godišnjih doba.

Prvo mjesto na kojem zastajem je ipak nešto novije, vojarna izgrađena nakon posljednjeg rata. Prazna, naravno. Malo ih bilo, onih što su ostale iza JNA, pa ih je trebalo graditi još. Kakve tvornice, kakvi bakrači! Jer eno jedna preko puta, dobrim dijelom zarasla u neprohodno grmlje, toliko da se ne može fotografirati, vidjela bi se samo šuma. Izuzetak je ulaz, oko kojeg je čisto, pa bih da i to fotografiram, ali se ispostavlja da tu ipak ima stražara, s kojima ću popričati i to je sve što mogu, od slikanja ništa.

Nešto spomenika ima u okolini. Zna se, recimo, da je iznad sela Jelinak stajala pretpovijesna gradina, kako se zove i samo brdo. Na Gradinu  bih se rado i popeo, ali mi mještani, a i knjige, kaže da se gore praktički nema šta vidjeti. U selu primjećujem zanimljivu kuću – zidovi su joj goli, izuzev manjeg dijela s fasadom u bojama zastave BiH. Slično kao s Gradinom je i s ostacima pretpovijesnog naselja na Boraku kod Katića, gdje je nađen i rimski miljokaz, što je ujedno, uz rimsku lampicu pronađenu u Polju, najznačajniji antički nalaz na ovom području.

Ni sa srednjovjekovljem stvari ne stoje puno bolje. Istina, tu su ostaci srednjovjekovnih utvrda: Medvjedgrada na Tisovačkoj planini, Gradine iznad Putiša, koja bi mogla biti i starija, pošto je u blizini nađen i ilirski novčić, a u gradnji nije korišten krečni malter, te još jedne, na brdu Hum iznad Lugova, koja niti ima imena niti se spominje u srednjovjekovnim dokumentima. U sva tri slučaja ostaci su gotovo neznatni, a teren izrazito nepristupačan pa, nekako, kao da ih ni nema.

Možda je bolje tako, da su daleko od ljudi, jer bi inače mogli završiti kao srednjovjekovne nekropole Katićima, Polju ili Bukovcima, gdje su stećci polupani i ugrađeni u kuće, društvene zgrade i potporne zidove.

M.J. | Bljesak.info / Dio stećaka „u vlasništvu“ Lidije Ćosić

Jedna on sačuvanih nekropola nalazi se u selu Ravan, blizu grada. Kako naći stećke? „Idi do Gospe i onda pravo, preko mosta, pa desno, pa onda pitaj“, upućuje me postariji mještanin. Hm, do Gospe? Putokaza, dakle, nema, ali, ispostavlja se, ima poveći Gospin kip na seoskom križanju. Stećke nalazim, ali se mora kroz privatno dvorište, a na ogradi stoji ono OŠTAR PAS. Podalje vidim simpatičnog psića koji se pretrgnu od lajanja. Ulazim u dvorište i čekam, spreman uzmaknuti ako se pojavi ona psina iz natpisa, ali se ne pojavljuje. To je, znači, „oštar pas“, onaj što i dalje laje i moli boga da ne krenem prema njemu!

 Ako vam neko kaže da se za stećke u Ravni brinu Općina, Kanton, entitet, država ili neko peti, ne vjerujte im. Ukupno ih je 16, a nekropola je podijeljena ogradom, pa ih je na jednoj parceli 13, a na drugoj tri. Lidija Ćosić je, sa suprugom Damirom, vlasnica prve parcele i sama se brine o 13 „svojih“ stećaka.

- Nekoliko puta sam ih opkopala, da ne zarastaju, a nekoliko puta sam, uglavnom nakon što pokosimo livadu, skinula mahovinu koja se ipak ponovno pojavi za godinu-dvije – kaže Lidija. I stvarno, stećci su, iako još nije pokošeno, doista opkopani i na njima nema ni traga mahovine, za razliku od onih na susjednoj parceli. Kao i svi sačuvani na busovačkom području (ima ih još i u Donjim Krčevinama, Dobraljevu te Ravni kod Hozanovića), i ovi su bez ukrasa i natpisa, ali se dva izdvajaju masivnošću i širinom „stope“.

Saznajem i o tome kako se u selu priča da su mještani, desetak njih, prije nekoliko desetljeća napravili „akciju“ traženja blaga, prisutnu svuda po našoj zemlji. Zasukali su rukave i počeli kopati oko najvećeg stećka, a nakon cjelodnevnog rada uspjeli su ga, potkopavši ga, pomjeriti desetak centimetara ustranu. „Akcija“ je trebala biti nastavljena sutradan, ali su ujutro, kad su se ponovno sakupili, imali što vidjeti: stećak se sam „vratio“ tamo gdje je bio i prije potkopavanja. Naravno, od daljnjeg kopanja nije bilo ništa i tako Ravnjani ostaše bez blaga :)

Uzaludno nagovaram Lidiju da stane pred objektiv; sad je iz bašte, kaže, i „nije za slikanje“. Uzalud svi moji argumenti – neće pa neće! Kad je pitam kako da se čitateljima opravdam što nema fotografije, Lidija kaže da samo napišem kako nije bila kući. Eto, dakle, poštovani štiocu, sve mi ovo ispriča jedna vedra, nasmijana i komunikativna čistačica stećaka koja – a šta sad! – kad sam bio u Ravni nije bila kući :)

Na tu stranu je i najpoznatije busovačko izletište Tisovac, godinama i desetljećima omiljeno odredište ljubitelja prirode sa šireg prostora – tu su rado dolazili i Vitežani, Travničani, Zeničani… Da, i to ću spomenuti, ali samo spomenuti: da se u poratnim godinama neko dosjetio praviti turistički vodič pod naslovom „Javne kuće u BiH“, Tisovac bi bio jedna od bitnih točaka. Uglavnom, i sad se, gdje god čovjek poviri, i u turističkim publikacijama i po internetu, Tisovac opisuje maltene kao raj.

Čovjek kojeg vidim u dvorištu nečega što bi moglo biti kavana ili prodavaonica spušta me na zemlju: „Prijatelju, nema ti gore ničega, ja sam, evo ovdje, posljednji držao kavanu, ali sam zatvorio. Da, samo pravo, ali džaba ideš…“ Obeshrabruje me, priznajem, ali da i ja vidim to „ništa“.

Kuda se može do Tisovca pitam i sredovječnog lika u stražarskoj kućici, ispred koje je rampa. Iza rampe, iz šume, stalno se pomaljaju grupice mladih ljudi, ispostavit će se srednjoškolaca, i to iz Konjica. Rampa je, naime, postavljena zbog šumokradica, lik je tu da je nadzire, a Konjičani su im došli u posjet, vidjeti pravu bosansku šumu.

Detalj s Tisovca – ovdje se nekad pila kava - Busovača – mjesto u kojem se mijenjaju samo godišnja doba

M.J. | Bljesak.info / Detalj s Tisovca – ovdje se nekad pila kava

- Kako kuda? Pa ovo ti je, prijatelju, Tisovac… - pokazuje okolo.

- Ali izletište, gdje je to…? – i dalje sam slijep kod očiju

- Pa evo – pokazuje okolo – to ti je to, al' nema više ničega. Sve je srušeno, devastirano, to je nekad bilo… Jedan hotel je bio evo ovdje, drugi tamo, vidiš, preko rijeke, treći gore… - pokazuje. – Ali…

 Tu gdje je bio hotelčić, blizu stražarske kućice, vide se samo temelji na kojima je neko postavio koš, ali ni od košarke nema ništa, sve je zaraslo u lozu i travuljinu. Od drugog hotela, koji je bio „gore“, negdje u šumi, ne vidi se baš ništa, a uspravno stoji jedino zgrada trećeg objekta, nekoliko stotina metara dalje, preko rijeke. I tu kroz prozore već raste šuma, a greda drvenog mosta što strši uvis putniku kazuje da mu je bolje stati prije mosta. Uspravno, ali jedva, stoji i nekoliko nadstrešnica pored potoka, u inače prelijepom prirodnom ambijentu.

Nazad ću, na glavnu cestu, pa na drugi kraj općine, u selo Grablje, posljednje prema Zenici koje pripada općini Busovača. Na tabli koja označava početak općine zalijepljen plakat za nastup nekog Armina Bjedića. Stotinjak metara dalje, odmah iza prve oštre krivine, potporni zid na kojem je godinama stajao grafit „Ovdje je počeo, a završio u Haagu“. Odnosio se na Darija Kordića, jer je tu, kažu, početkom rata minirana cesta, a Zenica i Busovača preko noći razdvojene. Sad stoji neki žutoslovni nečitki grafit i logo BPS-a, stranke Sefera Halilovića.

Dva su zanimljiva mjesta u Grabljama, a prvi je restoran „Kod Fehre“, širokim narodnim masama poznat po tome što je njegov česti gost bio rahmetli Nisvet Džanko, autor Pozitivne geografije, jednog od najpopularnijih televizijskih serijala u našoj zemlji. Voljeli su ga baš svi, ne sjećam se da sam ikad čuo ijedan glas suprotiv Džanki, pa mnogi već samo zbog toga svrate u restoran, koji se u međuvremenu udvostručio – eno ga i s gornje i s donje strane ceste plus pekara istog naziva. Džankina crveno-crna košulja još je na vješalici, a na njega podsjeća i logo „Pozitivne geografije“ na podzidi pedesetak metara prije restorana.

M.J. | Bljesak.info / Turbe u Grabljama

Drugo odredište je mjesno muslimansko groblje, a na njemu, uza samu cestu, staro turbe. Ne zna se kome pripada, teško i da je unutra ostalo ono što je nekad bilo, ali to nije umanjilo vjeru mnogih koji stanu na obližnjem proširenju i kroz metalni prorez ubace novčić, a, vidim, ponekad i papirnu novčanicu. Blizu turbeta je najljepši nišan na busovačkom području; krase ga uklesana sablja, nadžak i šestolisna rozeta. Turbeta, da i to kažem, postoje još i u Podvodama i Podturbetu, a slično ukrašeni nišani na Kasumovom ili Svatovskom groblju u Bešićima.

Naravno da ću malo prošvrljati i po gradu, makar se i nema nešto posebno vidjeti. Najstariji su vjerski objekti, džamija i dvije crkve, koji su jedini vrijedni spomena. Sulejman-begova džamija je, recimo, sagrađena krajem 16. stoljeća, tako se to službeno vodi, mada je stvarno ponovno podignuta 2002. godine, nakon što je tijekom rata srušena. Čudim se i gotovo divim, dakako, u negativnom smislu, kad na nekom takvom objektu, u čiju gradnju su sigurno utrošene stotine tisuća maraka, zamijetim bitan detalj koji ga nagrđuje: na tabli o obnovi, naime, u svega dva reda dvaput piše da je džamija „sagradžena“! Pa stvarno, ako se već uloži toliko, zašto se „fula“ na tako jednostavnim stvarima, zar je teško pitati neko dijete iz prvog osnovne je li ispravno to „sagradžena“?!

Pozornost mi privlači lijepo izrađen ulomak mramornog stupa na ulazu u džamijski harem. Džematlije mi kažu da je nekad, dok džamija nije imala munare, služio kao mjesto s kojeg je učen ezan. Vjerujem im da jest, ali me stup neodoljivo podsjeća na rimski miljokaz. Šta je stvarno u pitanju, trebali bi, dakako, kazati stručnjaci, ponajprije arheolozi, a onda i drugi.

Jedan drugi spomenik želi mi pokazati Derviš Sarajlić.

- Odi 'vamo, momak, da ti ja nešto pokažem! A ti reci je l' ovo čudo!

Gazimo travu s druge strane džamije. Na nišanu se jasno vidi isklesano, i slova i brojevi, ali se ne mogu složiti s Dervišom da je riječ o čudu, budući da nišan potječe iz Drugog svjetskog rata, mada stoji njegova tvrdnja da su slova na mnogim drugim spomenicima iz tog doba već postala nečitljiva.

- To je moj babo Mujo – priča mi Derviš. – Im'o je dva sina, moja brata, u partizanima, i Švabe mu kažu ili da dovede jednog ili ide u Jasenovac. Ode on gore – pokazuje prema brdima – i nađe braću, al' normalno da neće ovamo, izgubit će glavu. I kaže švapski komandant babi da se spremi za Jasenovac. A babo mu kaže da u Jasenovac ne ide pa on nek' radi s njim šta 'oće. I uvečer se razboli i umre, iako nije bio bolestan. Švabe poslali doktora da vide da se nije otrov'o, na to su sumnjali, al' nije. I kad je to javljeno komandantu, nije mog'o doć' sebi!

M.J. | Bljesak.info / Derviš Sarajlić: To je moj babo Mujo

Katolička crkva svetog Ante sagrađena je, pak, između 1881. i 1885. godine. Zaključana je pa u objektiv stavljam samo kip sveca zaštitnika u dvorištu te zanimljivu spomen-ploču o gradnji, smještenu iznad ulaza - arhaični izričaj, a ovaj je star 133 godine, uvijek je zanimljivo pročitati. Tisuće ljudi svake godine za blagdan svetog Ante dođe u Busovaču, a mnogi pješače i desetke kilometara, pa okolne ceste dan-dva prije blagdana uvijek budu zakrčene hodočasnicima.

Iako je najmlađa među bogomoljama, pravoslavna crkva svetog Proroka Ilije je, ako se za zgrade može reći da su tužne, najtužnija od svih u gradu. Sagrađena je 1968. godine, ali kako je pravoslavnih vjernika malo, oko nje izrasla trava i sreća je da je prilazni put asfaltiran, inače bi joj se teško moglo i prići. Postarija gospođa koja živi blizu crkve kaže da ponekad ipak bude liturgije i da pop dođe iz Visokog. Lijepa je i zgrada parohijskog doma, odmah do crkvenog dvorišta, a ispred ulaza fotografiram crkvu. Sve se nadam neko će izaći s ključem u rukama pa ću moći i unutra, u crkvu, ali ne izlazi niko.

 

M.J. | Bljesak.info / Pravoslavna crkva svetog Proroka Ilije

U Busovači fotografiram i vjerojatno jedini putokaz na svijetu na kojem su nazivi dvaju mjesta koja međusobno čine anagram, Luka i Kula. Na Kaoniku je, pak, putokaz za selo znakovita naziva Podjele. Potom ide vatrogasni dom, pa mala Nahla koja, sva ponosna, s djedom peca ribe u odvodnom kanalu, pa prilično bašti zadjenutih između kuća, što donekle briše sveopće busovačko sivilo, pa Gradski trg, a na njemu samo gomila iscijepanih drva, pa prazna tržnica, zgrade Općine, srednje i osnovne škole, hotel „Tisa“ i, za kraj, spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, rad mog prijatelja, zeničkog akademskog slikara Duška Abramušića.

Posljednja postaja su Kaćuni. Kratko zastajem pored katoličke crkve svetog Nikole Tavelića, a onda pored mjesne džamije skrećem ka krajnjem odredištu, tekiji Mesudija, najvećoj na Balkanu.

Mesudija nije jedna od onih starih nakšibendijskih tekija u brdovitom području između Busovače i Fojnice, ali jest „prirodni nastavak“ jedne od njih, one u Vukeljićima, utemeljene krajem 18. stoljeća po šejhu Huseinu Zukiću Bosneviju. E, u sljedećoj „fazi“, nakon Zukićeve smrti, na čelo joj dolazi Hadži Mejli Baba i otad do danas vode je članovi porodice Hadžimejlić, koji su podigli i tekiju u Kaćunima. Ime nosi po jednom od njih, šejhu Mesudu Hadžimejliću (1937.-2009.), koji je više od 20 godina bio imam u Kaćunima pa ga je valjda to i opredijelilo da ovo mjesto izabere za sjedište nove tekije.

Na treći kat zgrade, u tekiju, vodi me ljubazna Berina, koja inače radi u ljekarni u prizemlju, gdje se nalazi i poliklinika opremljena najsuvremenijim medicinsko-dijagnostičkim uređajima, dok se na drugom katu nalazi hastahana ili bolnica. Zbog toga što je naglasak stavljen na liječenje duševnih bolesti (iako su tu, uz neuropsihijatarski odjel, i opći laboratorij, ginekologija, stomatologija, opća praksa, interna medicina, pedijatrija te ultrazvučna, dijagnostika), neki je zovu i klinika za sihre (čarke, ono kad neko nekom nešto „podmetne“, a taj drugi „ograjiše“, odnosno „džini“ ga uzmu „pod svoje“).

U tekiji zatječem majstore, renoviraju, kreče, uređuju, a među njima i jedan u kome nikad ne bih prepoznao praktični čelnog čovjeka čitave ustanove. Zove se Šaban Srebrenica i…

I osim svega je i pjesnik, pa mi daruje svoju zbirku pjesama znakovitog naziva Na granici. E, sad bih o Šabanu i njegovom poimanju tekije, nakšibendijskog reda, tarikata, levhi koje stoje svuda po zidovima, pjesništvu, jednostavnosti života i smrti, odnosno preseljenja na ahiret, bolji svijet… mogao do sutra. A Berina me je obećala odvesti i preko puta, u tekijsku knjižnicu. Tamo ću ipak drugi put, kad ponovno svratim u Kaćune, a hoću, Bože zdravlja, sigurno hoću, Šabanu, na kavu i razgovor.

Kopirati
Drag cursor here to close