Putujte s nama

Bilje/Darda: Od dvorca do dvorca kroz Kopački rit

Divlje svinje rove doslovno pred samim ulazom u nekadašnji Titov „skromni dvorčić“. Mogu misliti kako bi ih Tito „šicao“ svojim karabinom, padale bi – kažu da se i takvo što dešavalo – i prije negoli opali :)
Lifestyle / Putujte s nama | 15. 10. 2021. u 13:08 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Često mi padne na um, a sigurno neće biti da prvi put spominjem, ona „I malo je lijepo“. I da se to, kad je riječ o putopisima, odnosi na gradove i općine. Općina Bilje je, sa svega 5.480 stanovnika, od čega ih je u samom mjestu 3.224, upravo takav primjer.

U samom općinskom središtu se, uz ispriku Biljankama i Biljanima, nema što vidjeti do tri građevine, dvije crkve i jedan dvorac. Hajd' dobro, i lijepe cvjetne nasade, i jednog drvenog čiku što nema kad točiti u čašu već poteže izravno iz boce, ali im se, mislim, ni ne trebam ispričavati nakon što kažem da je dobar dio ostatka općine pravi, za mene dosad nepoznat biser.

Prvo ću kratko o dvjema crkvama. Pored reformatorske puno parkiranih auta pa, dok joj prilazim, kontam da sam opet prispio na kakav kirvaj, slavu, dernek. U njoj i oko nje, međutim, nigdje nikog, doslovno nijedne osobe. Zaključana pa mogu snimiti samo prostrani župni stan, sagrađen u obliku slova L, i na njemu spomen-ploču podignutu u sjećanje na Gedeona Ácsa, reformatorskog svećenika, sudionika mađarske borne za slobodu 1848. i vojnog kapelana revolucionara Lajosa Kossutha, u vrijeme Revolucije privremenog predsjednika, a nakon njene propasti pobjegulje u Osmansko Carstvo pa u SAD. E, Gedeon je, 1819., rođen upravo ovdje, u ondašnjem i sadašnjem župnom stanu.

Priča o katoličkoj crkvi Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije bila bi kudikamo dojmljivija da tijekom rata nije granatirana, opljačkana – umjetnine ukradene, čak i zvono s tornja, orgulje uništene – pa zapaljena. Inače je izgrađena još 1775. i prilično je originalna, budući da je i nakon svih nedaća uspjela sačuvati prvotni izgled. Obnavlja se praktički već duže od 20 godina, ali nikad tome kraja, pa je i sad sva u skelama, a oko nje nabijena zaštitna ograda. Naravno da – makar krupnim slovima piše da se unutra ne smije – nalazim rupu u ogradi, pogotovo što izvana vidim neku konstrukciju nalik Noinoj arki; kako otići, a ne vidjeti šta je :-O Da budem iskren, nikad ne bih pogodio, nego će mi kasnije pred kafićem, pomalo podsmješljivo – k'o, eto, oni bi odmah znali – reći da se radi o konstrukciji vrha budućeg crkvenog tornja. Ona lukovičasta, zahtjevna, divim se svakom ko je zna proračunati i izraditi. Ispod nje se, među razbacanom građom, stisnuo svetac, čini mi se, čim nijedne ne progovara :) Ivan Nepomuk.

M.J. | Bljesak.info / Grb Eugena Savojskog iznad ulaza u dvorac

Čast crkvama, ali sam u Bilje ponajviše namamljen lovačkim dvorcem čiji je vlasnik bio – na stranu politički učinci njegovih pohoda po našim stranama – nepobjedivi vojskovođa Eugen Savojski. Ovo je jedan od čak četiri koje je podigao u Baranji. Pročelje mu široko blizu 60 metara, pa se razvija u kocku, s unutarnjim dvorištem. Sa svih strana šanci i opkopi ojačani zidovima, kao da će ga neko napasti, što, doduše, u vrijeme gradnje – nastao je nekad između 1705. i 1712. – nije bilo nemoguće, ali, s obzirom na položaj ovog područja i gotovo redovite poraze Osmanlija u to doba, ni mnogo vjerojatno.

Striček Eugen je, prema dostupnim zapisima, u dvorac dolazio sedam puta. Ako njegov duh katkad luta iznad i oko dvorca, pretpostavljam da u pogled uklapa i vješala za one zadužene za brigu o dvorcu. Dvorac najprije ugledam tijekom vožnje, nije daleko od ceste, a kad mu se primaknem, ostanem, blago rečeno, razočaran. Nije jedini u ovim krajevima koji je ohrndan i prepušten, što 'no kažu, zubu vremena. Žbuka otpada, pa cigla izviruje nimalo stidljivo, mnogi prozori polomljeni, mnoga stakla polupana, ne bi me iznenadilo da negdje i prokišnjava. U istom je, nikakvom stanju i okolni, nekad očito moćno ukrašen perivoj. Na trima mjestima preko glavne staze mravi napravili neke svoje kolone. Predmnijevam da to vojska Eugena Savojskog vježba napad iz tri pravca. Iznad ulaza vojskovođin grb, a pored vrata tabla Odjela za lovstvo Šumarije Tikveš, što bi značilo da se neko, kao, brine o dvorcu. Sreća njihova pa ovuda luta samo vojskovođin duh, a umjesto vješala pored staze stoji ljuljačka. Naravno da, kad je ugledam, puštam sve i uzimam zalet, može odnekud banuti neko drugo dijete pa mi zauzeti ljulju :)

U lov se baš i ne razumijem, ali Eugen Savojski ovaj kraj za lovački dvorac sigurno nije izabrao ni na eci-peci-pec, ni na en-ten-tini-savaraka-tini. Rog se našao i na grbu Općine Bilje, a na jednom od prilaza naselju postavljen je spomenik „Rog i lovački pas“: rog ogroman, psić, „mal', al' tehničar“, spreman za skok na žrtvu.

Ja na biljskom području, jasno, lovim samo zanimljive detalje, a puno ih nalazim u Kopačevu. Doduše me na ulazu u naselje spreman dočekuje brkajlija u ovdašnjoj narodnoj nošnji, suknjastim hlačama i košulji širokih rukava, i nudi se da mi bude vodič kroz selo. Ponuda koja se ne odbija.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u Kopačevo

Poveliko selo poznato je i kao sjedište Mađarske reformirane crkve u Hrvatskoj. Pripada joj i mađarski predsjednik Viktor Orbán, koga inače mnogi medijski djelatnici, k'o fole novinari, nerijetko nazivaju „katolibanom“, iako su kalvinisti i katolici, što bi rekli u Hercegovini, „niđe veze“. Šta mari, važno je da ga se pljuje, a što je bez pokrića, to nije ni važno. Elem, kalvinisti su ovdje prisutni od samih početaka reformacije, otad imaju i crkvu, a sadašnja je podignuta 1808. te dograđena 40 godina kasnije. Za Domovinskog rata nije srušena, ali su srpske snage – ovdje su bile bog i batina pune četiri godine – u zvoniku napravili mitraljesko gnijezdo. Poslije rata, u kome je – vidjeh spomenik na prilazu selu – poginulo deset mještana, a ostali prognani, crkva je, uz pomoć mađarske Vlade, temeljito obnovljena. Imena su uglavnom mađarska, Mađari su ovdje većina, a isto je, samo što je imena puno više, 26, i na spomeniku poginulim u Prvom svjetskom ratu, postavljenom u najstrožem središtu sela, kao i na spomeniku poginulim u Drugom svjetskom ratu, toliko prepuštenom propadanju da je imena nemoguće i pobrojati, kamoli pročitati. Među mnogim starijim kućama lijepo ukrašenih fasada nailazim i na jednu sagrađenu 1942. U jednoj novijoj muzej „Čaplja“ i istoimena kušaonica, ne piše čega, valjda nije čaplji, nažalost sve zakapijano, a u drugoj lovački dom sa spomen-pločom dugogodišnjem predsjedniku ovdašnjeg lovačkog društva Zoltánu Vargi. Na travnjaku uz ogradu velika platnena ribetina, ipak je ovdje ribolov stoljećima bio glavno zanimanje. Ustvari i mnogo duže, s obzirom na tumačenje nalaza, pretpovijesnih posuda i brončanih narukvica, na koje su seljani natrefili prije četrdesetak godina, i to kopajući septičku jamu, a ni Rimljani, u obližnjem naselju Ad Labores, na rubu sela, sigurno nisu propuštali baciti se u ribolov.

Kopačevo se nalazi na samom ulazu u Kopački rit, najstariji park prirode u Hrvatskoj. Kopacs nije, kao što mnogi misle, naš kopač već kopča; u ovom slučaju je to područje razbijeno na manje cjeline, ono malo jezera i bara, malo guštika, malo prave šume, malo trske, malo travnjaka, a upravo takav je čitav Kopački rit.

M.J. | Bljesak.info / Ribolov u Kopačkom ritu

Ne da mi se tražiti podatke o veličini parka, to će bolje objasniti  dojam da mu kraja nema. Ispred drvene nadstrešnice, službenog ulaza u park (ne računam rampu zdesna i kućice te „gljive“ sa slamnatim krovom) kip nekakvoj mamutskoj riboptici s plijenom u ustima. A onda beskraj istinske ljepote: divlje patke i guske mirno se praćakaju, ptičji orkestri kao da svi baš danas imaju generalnu probu, ribiči pozadijevani među listove lepušine, kanali potpuno prekriveni sjajnožutim lopočima, drveni mostići zarasli u šaš, puno fino raspoređenih nadstrešnica pored ceste, konji što park obilaze paskom, ne mareći za ljude koji ih čudno gledaju i snimaju… Doista čudesan mir! Dosad sam u mnogim mjestima vidio natpis u stilu „Dobrodošli u mjesto nedirnute/netaknute prirode!“ Vjerujem da bi, ako imaju imalo savjesti, barem pola onih koji su naložili postavljanje takvih tabli, da provedu barem koji sat u Kopačkom ritu, od stida naredili da budu trenutačno uklonjene.

Par se može obići i vlakićem, ali je to, kao i drugdje, dvooštrični mač, odnosno mačak u vreći. Tako ćeš, istina, nabrzinu vidjeti puno čudesne ljepote, ali nećeš, recimo, Titov dvorac „Tikveš“. Nećeš ga, doduše, vidjeti ni ako se držiš osnovnog reda, a on kaže da je pristup dvorcu zabranjen, radovi u toku. I rampa za svaki slučaj. Ne znam hoću li opet nekad svratiti u Kopački rit, a i da znam da hoću, ignorirao bih obavijest, pogotovo nakon što shvatim da oko dvorca nema nikakvih radova ni ikoga živog. Povremeno, ustvari, ima, i živih i radova: divlje svinje prerovile su okolne šume i ledine i došle doslovno pred sami ulaz u nekadašnji Titov „skromni dvorčić“. Mogu misliti kako bi ih Tito „šicao“ svojim karabinom, padale bi – kažu da se i takvo što dešavalo – i prije negoli opali :) Mimo toga, o radovima kojih nema svjedoči samo bijela tabla s podacima, dopola zarasla u granje: malo više od 61 milijun kuna, projekt se, kao i valjda svi opsežniji u Hrvatskoj, s više od dvije trećine financira iz EU fondova.

Do dvorca dolazim mimo rampe, pješke i kroza šumu. Stječem dojam da su radovi možda i završeni, sve djeluje cakum-pakum. Trebalo bi rastjerati divlje svinje i pokositi plato ispod dvorca. I ukloniti kućicu-rugobu postavljenu pored skretanja s glavne ceste, u kojoj su nekad danonoćno stražarili vojnici JNA. Stvarno su prvotni, mali dvorac, znamo, izgradili Habsburzi, konkretno nadvojvoda Friedrich Habsburški, a glavni, veliki, Karađorđevići. A Tito nije bio lud, čim je izabrao da mu se jedan od carsko-kraljevskih dvoraca, kad se umori od priče o tome kako Jugoslavijom vladaju radnici-samoupravljači, nađe upravo ovdje. I tata bi, sine!

M.J. | Bljesak.info / Dvorac Tikveš

Koji časak zastajem kod putokaza za selo Podunavlje, ali odustajem kad vidim da ima svega dva stanovnika. K'o i bog ne bih zatekao nikoga. Zato nastavljam ka selu Lug, s 852 stanovnika drugom po veličini naselju na području biljske općine. Naravno da ovaj put ne idem napamet, dosta mi je i samo podatak da je mjesna kalvinistička crkva sazidana još 1475. godine.

I Lug je većinski naseljen Mađarima, za njih se zove Laskó, što je vidljivo na svakom koraku, od dvojezičnog službenog nazivlja do Doma mladih. Inače je to Dom mladih ispisano samo na mađarskom, Ifjúsági Otthon, pa ću u prvi mah upasti u zamku da se radi o osobnom imenu. Pažnju privlači i slika starih vatrogasnih kola podignutih na kat zgrade dobrovoljnog vatrogasnog društva, ali je stvarno glavno mjesto crkva i, u pristranku ispod nje, park s mnoštvom spomenika. Da je crkva stvarno stara, vidi se po mnogo čemu, od arhitektonskih rješenja pa do finih rimskih ukrasa ostavljenih da strše iz žbuke te jednog latinskog natpisa.

Lug je i poznati arheološki lokalitet iz brončanog i mlađeg željeznog doba, a najzanimljiviji je nalaz keramičke figurice žene u kostimu iz brončanog doba. Ni Rimljani ga nisu zaobišli, štoviše, zna se da je blizu castruma zvanog Donatiana, to je brdašce na kome sada stoji crkva, stajala jedna villa rustica. Napravili su i cestu do Nemetina, što odlično ilustrira umjetnička instalacija ispod crkve, u kojoj rimski vojnik vodi jarca. Zašto jarac? Narod je, mnogo stoljeća kasnije, ne shvaćajući čemu su uopće služili toliko široki i utvrđeni putovi, pribjegao tumačenju da su, kao takve, sigurno napravljene uz vražju pomoć, a jarac je, znamo, čest simbol đavola.

U parku ispod crkve najveći je spomenik s imenima Lužana poginulih u dvama svjetskim ratovima. Nazvan je, u nekom mom slobodnom prijevodu, „Tragovima naših predaka“, s ratnikom s mačem u rukama, nadnesenim nad imena poginulih. Uz crkvu su biste Istvána Szegedija Kisa (1505.-1572.), teologa, biskupa i jednog od pokretača borbe za autonomiju kalvinske crkve, te Mihályja Sztáraija (1500.-1575.), čovjeka koji je bio toliko „jak“ propovjednik da je za 30 godina s katoličanstva na kalvinizam preveo gotovo sve stanovnike čak 120 sela u Baranji i okolnim područjima. Drugi zaslužni dobili su spomen-ploču, a jedan je, teško čitljiva imena na spomeniku, tu i pokopan. Zanimljiv je i podatak da je kip Gospe Aljmaške odavde, iz Luga. Ovdašnja crkva je, dakako, bila katolička, i to sve do osmanskog osvajanja ovog područja, a nakon što su Turci nestali odavde, ostala je kalvinistima kao uvjerljivo najbrojnijim. Kip je tek tada, zna se i točan datum, 20. studenog 1704., odnesen u Aljmaš i danas mu hodočaste tisuće. Iako kalvinisti, mnogi se, čujem, ni danas ne ustežu štovanja Gospe.

M.J. | Bljesak.info / S Rimljaninom i jarcem

U Lugu, kod istoimenog hotela, nailazim i na veliku slamnatu ptičurinu, roda li je, čaplja li je, nemam pojma, a na biljskom području zastajem još samo u Vardarcima, i to snimiti džinovskog pijetla na travnjaku ispred restorana „Darócz“, pa ću ka Dardi.

I Darda je malo općinsko središte, po posljednjem popisu 5.513 stanovnika. Također je odmah na početku rata zauzeta od srpskih snaga, što još uvijek pokazuju tragovi na mnogim građevinama. Katolička crkva svetog Ivana Krstitelja je, recimo, tada potpuno srušena, ali je 2006. obnovljena, plus je sedam godina kasnije – tako to kod nas biva, da se zna ko je glavni – napravljena još jedna, posvećena svetom Josipu. Inače je starija podignuta još 1718. i imala je vrijednih umjetnina, ali… Sad je čuvaju Gospa na fontani i papa Ivan Pavao II. na oltaru-pozornici ispred nje. Pravoslavna crkva svetog Arhanđela Mihajla je 60 godina mlađa od katoličke i, naravno, zdrava-čitava. Po rasporedu bogosluženja, istaknutom na kapiji, vidi se da se ono održava samo jednom tjedno, iako na darđanskom području Srbi čine nešto više od četvrtine stanovništva, ima ih više od 2.000. Da su se osjećali – ne znam kako je sad? – svoji na svom, svjedoče predratne ćirilične firme na odavno ofucanim zidovima. Da je samo to, ni po' jada, ali je ćirilicom ispisan i masivni spomenik s imenima desetaka poginulih u Drugom svjetskom ratu, pretpostavljam slučajno postavljen točno preko puta katoličke crkve. Tako to biva kod nas, da se zna ko je gazda, drugi put. Na trorogom spomeniku na istoj ledini je, istini za volju, latinicom ispisano „Revolucionarnoj omladini Baranje“, a treći (i najstariji) spomenik na istom mjestu ima njemački tekstić.

Nego, sve ovo na stranu, razlog dolaska u Dardu nije ništa od navedenog već velebni dvorac porodice Esterházy, točnije baruna Kazimira, jednog od „milijun“ izdanaka Esterházyja. Velebni, kažem, ali već i samo jedan pogled na dvorac daje do znanja da je ta riječ iz stvarnosti prešla u ironiju. Barok, secesijska vrata, nekad dragulj, sada ruševina kroz koju je postalo opasno i samo proći. Grede i cigle vire iz čudom sačuvanih dijelova luksuznih tapeta, komadi žbuke i zidova otpadaju, grafita iz vremena dok je dvorac bio u manje lošem stanju bezbroj… Stanje je takvo u svakom kutku, makar je dvorac, izveden u formi pomalo debeljuškastog slova U (sumnjivi su mi ti Esterházyji :), ogroman, najveći od svih u Baranji. Čitav je, ali razbijenog postolja, spomenik pri dnu kojeg se može pročitati još samo riječ „slava“. Bit će da se i tu radilo o partizanskim herojima. Sunčani sat na ohrndanom zidu najbolje pokazuje koliko je sati u dvorcu i oko njega. Sreća pa je jezera malo teže rasturiti nego dvorac; eno ih tri, k'o tri bisera, ispod onog što je ostalo od dvorca.

M.J. | Bljesak.info / Dvorac Esterházy

Na kraju jedna napomena: na prilazu Dardi putnika namjernika dočekat će turistička tabla „Sulejmanov most“. Jest, Sulejman Veličanstveni je 1566., pred napad na Beč, upravo ovdje, zajedno s pečuškim sandžakbegom Hamzom i požeškim mu kolegom Nesuhom, mostom dugim šest kilometara premostio Dravu. I sve je to fino, ali je turistički putokaz obična šarena laža za naivne, budući da je Ludvig Badenski, oslobađajući 1686. godine ovo područje od Osmanlija, spalio most. Pa čisto da znate, da ne potrošite sat vremena na uzaludno lamatanje po grmlju i šašu kao ja, tražeći nešto čega već gotovo tri i pol stoljeća naprosto nema…

Kopirati
Drag cursor here to close