Putujte s nama

Opuzen, gradić koji jednu Liviju dijeli s Oxfordom

Pogled na grad savršen, kao i na beskrajno polje prošarano malim milijunom kanala i kanalića, a iznad „pučine“ izvezen vijenac od veselih i razigranih oblačića. Lavanda, divlja, žeže i pali.
Lifestyle / Putujte s nama | 18. 10. 2019. u 11:55 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Kontaktirajte nas. Odmah!" Tako stoji na web stranici Turističke zajednice Opuzen. Kad dođete u središte gradića i na zgradi Općine vidite tablu Turističke zajednice, pomislit ćete kako će vas tamo sad zatrpati informacijama i prospektima, ali se ispostavi da su od svega tu samo tabla i mladi djelatnik Općine Nikola Bjeliš; on se, poletan i marljiv, uza svoje redovite poslove, nađe pri ruci ovakvim kao ja.

Opuzen je malo mjesto, nekako vječito u sjeni većeg susjeda Metkovića; kroz Metković se, kad se krene prema jugu, mora proći, a u Opuzen dolazi samo onaj ko je tamo naumio. E, taj ko je naumio, a ne zna puno o gradiću, učas će, kad dođe do centra, čim baci prvi pogled, shvatiti da se odjednom našao u Presvijetloj Mletačkoj republici: prostrani trg, s obje strane ispunjen zgradama i crkvom na drugom kraju. Mletačka klasika.

Do trga se nema nešto posebno vidjeti, tek dopadljiv spomenik u gradskom parku s mišićavim, ali ipak umornim lađarom i – tako mi izgleda, ali nisam posve siguran – ženom koja u Neretvi pere rublje. „Pobjeda nad močvarom“, tako glasi službeni naziv spomenika. Neko je lađara išarao po prsima, a na desnoj mišici mu nacrtao kukasti križ, ostavivši, srećom, barem sirotu pralju na miru i bez „ukrasa“.

Prije pogleda na glavninu trga u oči se zadjene visoki zid ispred poslovnice Privredne banke Zagreb, prazan, što mi je malo čudno, omeđen dvama artefaktima puno starijim od Mlečana. Jedan je u ovim krajevima prilično čest nalaz, fragment antičkog cipusa s natpisom, stručnjaci kažu iz flavijevskog razdoblja, oivičen vitičastim biljnim motivima, a drugi obezglavljeni i obeznoženi torzo imperatora iz vremena cara Trajana. Uz artefakte nema nikakvog natpisa koji bi laike kao što sam ja malo detaljnije uputio, ali se zna da su oba donesena iz Narone, i to prije više od stoljeće i pol, kad Metkovci još nisu bili shvatili kakav se biznis može napraviti od antičke baštine. Ostat će mi nepoznato – šeta, naime, po svjetskim izložbama, od Splita do Londona! - gdje se trenutno nalazi treći naronski artefakt iz Opuzena, statua žene, za koju će se ispostaviti da predstavlja Liviju iz Augustova i Tiberijeva vremena, čija se glava nalazi – pazi sad! – u Oxfordu! Neko je u neka doba skontao da su tijelo u Opuzenu i glava u Oxfordu jedno, pa se otad u literaturi koristi naziv „Oxford-Opuzen Livia“. A Livija je, za ono i ovo doba, bila malo čudo: prvo se – mora da je bila dobra partija! – udala za rimskog vojskovođu Tiberija Klaudija Nerona, s kojim je rodila budućeg cara Tiberija i brata mu Nerona Klaudija Druza, da bi se drugi put udala još bolje, za Oktavijana, odnosno budućeg cara Augusta.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Zbor rogista :-O

Na jednoj od zgrada prije trga vidim i sjedište gradske glazbe, u sklopu koje djeluje i zbor rogista. Sto godinase bavim jezikom, ali mi nikad dosad u glavu nije došlo pitanje kako se zove svirač roga, niti sam ikad čuo izraz rogist, evo je i word podvlači kao neispravnu.

Trg najprije razgledam sjedeći i kavenišući u caffeu „Crveni patuljak“, a onda, naravno, i pješke, što uopće nije teško, Mlečani su ovdje imali mjere. Općinska zgrada je iz 1888., okićena četirima lepršajućim zastavama i ukrašena grbom grada na balkonu te pločom postavljenom u spomen tisućugodišnjice krunidbe kralja Tomislava, s dograđenim pročeljem sa satom, a nasuprot joj stoji nekadašnja zgrada škole, s posljednjom ulogom mesnice, sada prazne, nagrđene ostacima plakata i ljepila. Upitnici mi, pak, stižu s table postavljene na zidu katnice na suprotnoj strani:kaže, „Dvori Mare didove“. Ili Didove, to ne znam, slova su velika, a ništa više ni o dvorima ni o Mari ne znaju ni mještani ispred kafića; ploča tu stoji „oduvijek, otkad su se rodili“, ali je to sve što mi mogu pomoći, a isto je i s ostalim koje o tome zapitam.

Trg zatvara prilično jednostavna neoklasicistička crkva svetog Stjepana Prvomučenika, od zgrade Općine starija pet godina. Iako bez posebnih ukrasa na pročelju, fino se uklopila, kao da je tu još od vremena kad je, malo prije 1684. godine, bezimeni mletački inženjer sjeo na kamen i nacrtao današnji trg na tadašnjem otoku Posrednica, kasnije značajnom trgovištu solju, spojenim s kopnom. Dobro, ima jedan kameni križ u zidu iz 1900., s jednako izblijedjelim latiničnim i glagoljičkim natpisom, te u drvu izrezbareni ukrasi na vratima: križ i kalež svezani nekom vrstom mornarskog čvora te križ i sidro spojeni užetom i učvršćeni srcem. Ovdje treba spomenuti i podatak da su prastanovnici Opuzena ustvari Gabeljani. Sveti Stjepan Prvomučenik bio je i zaštitnik Čitluka, onog gabeoskog, a nakon što su Osmanlije od Mlečana oteli Gabelu, tamošnji žitelji izbjegli su upravo u mletački u Opuzen, donijevši u novi kraj i zaštitnikov kip. Crkvena vrata su zaključana pa ću ostati i bez viđenja znamenite oltarne pale firentinskog slikara Filippa Naldija što prikazuje mučeništvo svetog Stjepana, a drugačija od svih drugih je po tome što su Židovi koji kamenuju svetitelja obučeni u nošnje tadašnjih neprijatelja Turaka.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Jeko Mara Didova?

Pored crkve nešto kao čamac bez udubljenja, u stvarnosti klupa za šetače, a na zidu obližnje konobe „Pod maslinom“ obješena pletara,ostatak tradicije pletenja košara od pruća, prekinuta prije 60 godina prestankom izučavanja tog zanata u ovdašnjoj školi. U tablu s nazivom Poljanica Mate Pečića neko je nekad ispucao kratki rafal. Ljupka djevojčica što neumorno puže mramornim pločama ispred crkve tek će kad odraste shvatiti da se jednom davno zaigrala usred povijesti.

Iz davnih vremena je sigurno i Gospa u zidu jednog od starijih zdanja u ulici zvanoj Kraj križa, a nečiji inicijali BN, ugrađeni u željeznu portu, sakupili su tek koje desetljeće patine. Bijeli križ iz naziva ulice uz Malu Neretvu su 1996. postavili mještani, ali se iz natpisa na njegovu podnožju čita da je podignut na istom mjestu gdje se nalazio i prije 140 godina. Još jedan stoji na drugom kraju grada, a iz jedva čitljivog natpisa u postamentu doznaje se da ga je podigla Družba Isusova davne 1856. „Mala rika zna da ga volin ja splitskog hajduka“, piše na podzidi suprotne obale, dakako s „Hajdukovim“ grbom usred natpisa.

Nakon što rijeka prođe željezni most i savije se u lakat, na početnoj točki šetališta uz obalu stoji obelisk, izgledom klasičan, a motivom poseban, podignut 1885., u spomen na završetak radova na melioraciji i regulaciji korita Neretve, koja se u blizini spaja sa posestrimom Malom Neretvom. Danas nezamisliva stvar, ali je ovdje stoljećima harala malarija. Drugi spomenik je, makar je ovdje sve blizu, na drugom kraju, a riječ je o bisti Stjepana Radića, podignutoj 2003., na stotu obljetnicu osnutka Hrvatske seljačke stranke i 75. obljetnicu Radićevog ubojstva.

Potkrovlje jedne od starijih kuća zauzele su laste, sagradivši devet gnijezda, na najvišem kutu druge snuždio se kameni puž s ljudskim licem, uz treću prislonjen rimski kapitel, na sastavnu zidova četvrte svoja imena u kamen urezali Filip, Luka i još neki, prozorski otvori na petoj popunjeni crvenim građevnim blokovima pa slika nalikuje umjetničkoj instalaciji…

Foto: M.J. | Bljesak.info / Jedan od desetaka opuzenskih murala

Umjetnost sam, mimo dosad spomenutog, ostavio posebno; zaslužuje takav tretman, ne zbog kakvih starih dijela već zbog činjenice da je čitav gradić oslikan muralima i grafitima – ima ih doslovno na desetke, toliko ih, u odnosu na veličinu naselja, ne vidjeh nigdje. Čudim se dobrohotnosti vlasnika kuća, drugdje bi, siguran sam, broj onih koji bi dozvolili da im ispod prozora „osvane“ takvo šarenilo bio kudikamo manji. „Art festival Zen Opuzen“ održan je već pet puta, a svaki put je okupio umjetnike s doslovno svih strana svijeta. Pred mnogim stadoh zadivljen, nekima se vratih više puta, pa da i nisam imao namjeru proći kroz baš svaku uličicu, ipak bih to učinio zbog blještavih slikarija po fasadama i zidovima, boja toliko jarkih kao da su ih na žbuku i kamen nanosili fra Perica Vidić ili pokojni Lazar Drljača. S jedne strane je velika stvar to da su slikarije (ako to ne zvuči „nejako“, ovo je prava umjetnost!) dostupne svima, s druge strane je žal što će murali i grafiti, sažgani suncem i saprani kišama, postajati sve bljeđi i jednog dana će od njih ostati samo blijede sjenke. I da, šteta što je jedan zid ostavljen i za one što piskaraju „obične“, u ovom slučaju prilično „sirove“ grafite, do idućeg izdanja Festivala treba ga barem prekrečiti. Još veća šteta, grjehota i sramota je nekoliko napuštenih kuća, podobro razrušenih i punih smeća – ni po jada što su tu, ali će na njih naići svako ko se dadne u potjeru za muralima.

Da i ne marim za murale, grad bih prepješačio uzduž & poprijeko u potrazi za ostacima Fort Opusa, utvrde koju su Mlečani podigli 1684., a narod je nazvao Koš. Fino na turističkim stranicama grada piše da su još vidljivi ostaci pentagonalne kule. Najprije pitam prolaznike, svi sliježu ramenima, onda policajca, ali ni on ne zna više. Kad mi i Nikola Bjeliš kaže da „nikad čuo“, on samo tehmičkiodržava stranicu… Pa dragi ljudi, ako nečeg više nema, ne pišite da ga ima!

Kad već pričam o onome čega nema, nikako ne mogu zaobići narodnog heroja Stjepana Filipovića. Na stranu politika, ali je čovjek bio dokazani borac za slobodu, do prije 30 godina najpoznatija ličnost ovog grada. Danas izgleda kao da ga nikad nije bilo ili barem da sa svojim rodnim gradom nema nikakve veze, ni on, ni dvojica mu braće, također poginula tijekom Drugog svjetskog rata. Njegovi spomenici u rodnom Opuzenu i u smrtnom Valjevu uništeni su 1991. u razmaku od svega nekoliko dana – ispade da takav jedan čovjek nikome nije valjao, jednim zbog nacionalnosti, drugim zbog ideologije. 

Foto: M.J. | Bljesak.info / Na Brštaniku

Nema ovog, nema onog, pa odoh tamo gdje nečega ima. Podgradina je selo nekoliko kilometara od Opuzena, a ime je dobila po gradu na brdu iznad posljednjih kuća i opuzenskog groblja. Grad je srednjovjekovni, makar je od njega ostalo premalo tragova, a zove se Brštanik.

Kad sam već blizu groblja, naravno da ću napraviti đir, pogotovo što se u sredini, djelomično zaklonjena stablima, vidi crkvica svetog Roka, od onih starih – prvi put se spominje 1759. – klasičnih za ovo podneblje. Na zidu joj, u zapisu o obnovi iz 1893., nalazim izraz koji dosad nisam čuo, budući da „trudom i nastojanjem župjana i župnika ova cerkva i pokopište…“ Pokopište, lijepa narodska riječ koja nije dobacila do rječnika. Kad su crkvicu ponovno obnavljali, 2011., neko je prilično nespretno pokušao ispraviti i dopuniti natpis pa je u jednom dijelu nečitljiv. Ne nađoh u gradu ni kuću obitelji Oman, saznah da je to jedna od onih urušenih, ali na groblju, po spomenicima, vidjeh koliko je ta obitelj nekad bila moćna – toliko da je 1875. kod njih, za posjeta ovom dijelu Dalmacije, noćio i sam car Franjo Josip II.

Uhvatiše morskog kapetana / od Neretve viteza i bana / u tamnicu tamnu zatvoriše / i nemilom smrćom umoriše / Razbiše ga ter ga pridobiše / i Brštanik bili osvojiše / u Neretvi blizu Opuzena / al' podavnou stara vrimena. Tako pročitah na spomen-ploči u gradu, a neki će sigurno prepoznati stihove Andrije Kačića Miošića iz legendarnogRazgovora ugodnog naroda slovinskoga. Rijetko se uz Andrijino ime stavi ono fra, ali je to tako, bio je fratar samostana u Zaostrogu i – otud spomen-ploča – opuzenski župnik 1735. godine.

Brštanik je, po jednima 1373, po drugima 1382. godine, podigao bosanski kralj Tvrtko, i to s velikim planovima, da mu tu bude glavno trgovište solju i bosansko brodogradilište;to je bio taj bosanski izlaz na more, o kome vlažne snove mnogi imaju i danas, a ono „al' podavno u stara vremena“ zbilo se stotinjak godina kasnije, 1483., kad su ga zauzeli Osmanlije. Rekoh da je od srednjovjekovlja ostalo malo, budući da su grad, kako su ga zauzimali, prepravljali i dograđivali i Osmanlije, i Mlečani, i Austrijanci, a od Rimljana, koji su se tu prvi utvrdili, još manje.Tvrđavski staž pod Austrijancima Brštaniku je pisan do 1878. i odlaska Osmanlija iz susjedne Bosne i Hercegovine, a koju godinu kasnije pretvoren je u bolnicu, da bi ga požar progutao 1938., kad je i „umirovljen“.

Otud baš i nema karakteristika ni srednjovjekovnog ni turskog grada, ali samo izdaleka. Izbliza nekadašnju utvrdu odaju zidovi predebeli za bilo što drugo, kameni bunar u dvorištu i guste puškarnice na svemu što je od nje ostalo. Od stepenica koje su vodile u glavnu zgradu ostali su samo bočni dijelovi, ostalo, kao i čitavu nekad moćnu građevinu zapasala trava, ukrašena ponekim stablom šipka, punim još nedozrelih plodova. Ne reče mi uzalud postariji domaćin u Podgradini: „Pazi, prika, zmije su ti gore domaće životinje! Ne bi' ti priporučio da se pentraš, a opet ti znaš!“

Foto: M.J. | Bljesak.info / Svitanje ovdje da dočekati je…

Da mladi Opuzenci povremeno derneče na Brštaniku vidljivo je po zgarištima roštilja i desecima praznih boca, „uredno“ nabacanih u jednu od pomoćnih prostorija, a jedan dio zagrađen je vratima od euro-palete i u zid ugrađen prozor! Ne kontam baš, naselje je podaleko, ne može biti kokošinjac ili nešto slično već je neko „bespravno zauzeo“ djelić utvrde i valjda tu povremeno prespava! Baš svašta! Neko je Brštanik dodatno nagrdio postavljanjem stupova i releja, čega li, ne razumijem se u te stvari. Ne može se reći da je utvrda u svoj svojoj zapuštenosti lijepa, ali da bi se od nje dala napraviti lijepa turistička točka, oko tog nema nikakve dvojbe.

Pogled na grad savršen, kao i na beskrajno polje prošarano malim milijunom kanala i kanalića, a iznad „pučine“ izvezen vijenac od veselih i razigranih oblačića. Lavanda, divlja, žeže i pali.

Svitanje ovdje da dočekati je okupan mirisomnjenim…

Kopirati
Drag cursor here to close