Putujte s nama

Kladovo/Đerdap: Decebal prkosi Trajanu i nakon 2000 godina

"Magnum est stare in Danuvii ripa" ili "Veličanstveno je stajati na obali Dunava", reče Plinije Mlađi. I doista je bio u pravu!
Lifestyle / Putujte s nama | 11. 05. 2018. u 12:12

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: M.J. | Bljesak.info / Decebal od 40 metara

U mnogim gradovima, na mnogim područjima, teško je odlučiti što najviše privlači i zove, što posjetiti prvo. Na kladovskom području, pa i na čitavom Đerdapu, pogotovo ako se već bilo u donjomilanovačkom kraju i Lepenskom viru, takvih dvojbi nema – najvažnija točka je odmorište pored ceste na izlazu iz Malog kazana, desetak kilometara od sela Tekija: ispod tog mjesta stoji znamenita Tabula Traiana, a preko puta, na rumunjskoj strani, na Dunav motri Decebal, posljednji kralj Dačana. Kazan je dug 19 kilometara, a tu je Dunav u cijelom svom toku najuži („samo“ 140 metara) i najdublji (90 metara).

Do Tabule Traiane, znamenite ploče rimskog cara Trajana, može se samo Dunavom, ali u Tekiji, gdje je nekad stajao rimski grad Transdierne, nema nijedne reklame koja bi to nudila, a u prtljažnik nisam stavio ni čamac ni brod :) Za Decebela, međutim, ne treba ništa, dovoljno je stati na spomenutom odmorištu, a najbolje ga je vidjeti u rano jutro, kad ga sunce iza planine Miroč obasjava u svoj njegovoj veličini, stvarnoj i onoj u prenesenom značenju. Usput pored ceste snimam i jednu ogromnu kamenu kuglu, o kojoj, međutim, ništa neću uspjeti doznati, ali slutim, zbog jedva vidljivih simbola iscrtanih na njoj, da je nekad predstavljala neku vrstu vrlo originalne turističke karte.

Trajanovom tablom obilježen je završetak radova na izgradnji za to doba, prije gotovo dva milenija, nevjerojatnog inženjerskog pothvata, izgradnje ceste od Beograda do Đerdapa, poduzete u sklopu priprema za osvajanje Dacije. Nasuprot Trajanovoj armadi, baš kao što je to simbolično i sada, stajao je Decebal. Put je potopljen prije 50 godina, kada je izgrađena đerdapska hidroelektrana, a tabla je, da bi ipak bila sačuvana, u komadu teškom oko 300 tona, izrezana iz stijene i podignuta za dvadesetak metara, točno iznad mjesta na koje ju je Trajan dao postaviti.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Nos od sedam metara

Decebal sa svojom vojskom bio je jedna od najvećih prepreka u rimskim osvajanjima istoka starog kontinenta. Ujedinivši dačanska plemena, 84. i 85. godine nove ere izvojevao je nekoliko velikih pobjeda protiv cara Domicijana, što ga je 87. godine dovelo na dački carski tron. Na kraju su ga Rimljani nakon dva velika rata, u 19. godini njegove vladavine, ipak pobijedili, a on je u svojoj prijestolnici Sarmizegetuzi počinio samoubojstvo. Trajanov vojskovođa Tiberije donio je njegovo blago i njegovu glavu u Rim, a Trajan ju je bacio niz Scalae Gemoniae, gdje su tradicionalno ostavljana trunuti tijela onih koji su se usudili usprotiviti Rimljanima.

Iako povjesničari smatraju da su Dačani gotovo iskorijenjeni, budući da ih je oko 50.000 Trajanova vojska odvela u Rim, a mnoge druge pogubila, u Rumunjskoj je i danas jaka politička i povjesničarska struja koja tvrdi da su današnji Rumunji ustvari potomci Dačana. Jedan od njih je i Josif Konstantin Dragan,povjesničar-amater, inače bogati biznismen, povratnik iz Amerike, koji je financirao veliki posao klesanja Decebalovog lika na stijeni blizu Orşove: Decebalov lik visok je 40 metara, a samo mu je nos dug sedam, a širok četiri metra! Klesanje je trajalo čitavih deset godina, a dovršeno 2004. godine. Skulptura je najviša i najveća u stijeni u čitavoj Europi, a idealno se vidi upravo s odmorišta iznad Trajanove ploče, sa srpske strane Dunava. Decebal rex – Dragan fecit (Decebal kralj – napravio Dragan), stoji ispod Decebalove brade.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Na glavnoj kapiji rimske tvrđave Diana

Na prilazima hidroelektranama Đerdap, blizu sela Sip i Karataš, table s upozorenjima da je snimanje i približavanje zabranjeno, ali se na kraju ispostavlja da ni to nije problem, jer je u blizini još jedno Trajanovih ruku djelo: tvrđava Diana. Prilaz tvrđavi nije zabranjen, štoviše, zapuštena je i bez ikakvog nadzora, a hidroelektrana se lijepo vidi s tvrđavskih zidova. I Diana je podignuta u sklopu priprema za Dačke ratove, kako bi se s nje nadzirali plovni putovi, i samim Dunavom, i pristupnim kanalima. Goti su je spalili 378., a Huni 443. godine, ali je svaki put obnavljana, a posljednji put je, prigodom slavensko-avarskih provala na Balkan,gotovo uništena. Okrugle kule ipak su se održale do danas, a i neki od ulaza, kojih je bilo na sve strane tvrđavskog pravokutnika. Rekoh da je zapuštena, trave gdjegdje izrasle i do koljena, ali se na nekoliko mjesta vidi da su arheološka istraživanja ipak poduzeta i traju: pojedini zidovi su, naime, dozidani i poravnani, a nad nekim dijelovima podignute male nadstrešnice, kako bi istraživački radovi bili zaštićeni. Po cijelom tvrđavskom prostoru ima rimskih baza i dijelova stupova, a na ciglama su vidljivi žigovi. Dok sam silazio s lijeve kule glavnog ulaza od ceste, poskliznuh se i zamalo ne postah posljednja žrtva Trajanovog građevinskog pothvata :) ali se na kraju sve završi s nekoliko ogrebotina na lijevoj ruci i uprljanim hlačama. S vanjske strane tvrđave starac napasa omanje stado ovaca – zavidim njemu i gušterima što ih susrećem po zidovima i kamenju, oni imaju vremena ostati na Diani cijeli dan, a ja moram dalje, ka Kladovu.

Tu slijedi odmak od Trajana i Decebala, Rimljana i Dačana, mada ne potpuni, jer je, primjerice, na travnjaku ispred zgrade Arheološkog muzeja Đerdapa poredano puno nadgrobnih stela rimskih svećenika i vojskovođa, nađenih na okolnim rimskim lokalitetima, najviše u Rtkovu. Muzej je otvoren prije samo 22 godine, a natpisi na kojim stoje podaci o stelama već su oštećeni toliko da se neki ne mogu pročitati. Nacionalnim parkom Đerdap je proglašen 1974. godine i najveći je u Srbiji. 

Na rubu grada dva lijepa jezerca sa šetalištem, ali je već vruće i ne da mi se na tu stranu. Partizani u gradu imaju dva spomenika, a jedan poginuli u Velikom ratu, koji je ovdje trajao duže nego drugdje, do 1919. godine. Prvi partizanski spomenik prikazuje figuru borca uz kojeg se privila djevojčica, držeći ga za ruku, a drugi je spomen-česma sa imenima 11 poginulih boraca i pet civilnih žrtava, dok je žrtava Velikog rata bilo na desetine. Ne zaobilazim ni gradsku crkvu svetog Đorđa, staru malo više od stoljeće i pol. Ikonostas joj, pak, djeluje kao da je nov, ali su na njemu dvije stare ikone, Isusa i svetog Nikole, za koje doznajem da su starije od crkve te da ih je Kladovljanima darovao knjaz Miloš. Ispred ulaza dva fino ispisana nadgrobnjaka i to je otprilike to što treba vidjeti.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Kladovačke tkalje

Svakom putopiscu nekako su draže teme koje se baš i ne mogu naći na svakom koraku da se o njih „zapinje“, a na jednu takvu slučajno nailazim u derutnoj zgradi doma Srpskog lekarskog društva. Fasada joj otpada, ali su vrata otvorena pa koji čas dvojim hoću li unutra. Znatiželja je ubila mačku, ali mene ovaj put neće, naprotiv, popravit će mi dan: u zgradi su, naime, radionice Udruženja „Misija kreativa“. Shvaćam, „nigdje veze“ sa liječenjem, oni su prije 11 godina samo „zaposjeli“ zgradu koja bi se dosad srušila i napravili čudo gotovo koliko je i ono Trajanovo: u 21. stoljeću nabavili su tkalačke stanove, oživjeli jedan stari zanat i još kroz to osiguravaju egzistenciju sebi i svojim obiteljima. O svemu tome mi priča predsjednica Udruženja Slavica Boraković, dok dvije djevojke, Nataša i Dragana, vrijedno rade, svaka za svojim tkalačkim stanom. Osim tkanja, imaju i vezenje, a u posebnoj prostoriji i grnčarsku radionicu. Na katu je, pak, mala izložba svega što izrađuju od tkanine, a proizvodi se uglavnom naslanjaju na ovdje vrlo jaku vlašku odnosno cincarsku tradiciju, pa su tu kožusi, tkanice, ponjave, bijele košulje i haljine obrubljene cvjetnim dezenima i mnogo drugog, sve izrađeno na starinski način, od vune i drugih prirodnih materijala.

Bit će da sam se previše zagledao u tepih, pa mi Slavica kazuje da je pripadao Veri i Lavu Demega, ruskom bračnom paru koji je u Kladovo stigao nakon Oktobarske revolucije, a u grad su donijeli nešto za što Kladovljani dotad nisu znali – recept za, kažu, najbolji kavijar na svijetu! Duga je priča o kladovskom kavijaru, duga i, nakon desetljeća slave, tužna, budući da su izgradnjom brana na Đerdapu poremećene tzv. riblje staze, odnosno pravci kojim su džinovske jesetre i morune iz Crnog mora „putovale“ Dunavom na mriještenje. Zbog svega su količine ribe značajno smanjene, a države, i Srbija, i Bugarska i Rumunjska, kad su shvatile će ih potpuno nestati, proglasile totalni moratorij na lov ikronosne ribe. Tako je svjetski znani „Caviar de Kladovo“, ako ne računamo količine koje osiguravaju šverceri, takoreći prekonoći otišao u povijest!

Foto: M.J. | Bljesak.info / Ulaz u Fetislam

Blizu zapadnog ulaza u grad još je jedna tvrđava, mnogo mlađa od Trajanovih, Fetislam. Već samo ime govori da potječe iz razdoblja kad su ovim krajevima vladali Osmanlije, a tvrđava je gotovo jedini značajniji materijalni trag tih vremena. Podignuta je 1524. godine, a Fetislam je, u slobodnijem prijevodu, Pobjeda islama. Radi se o prostranom kompleksu, nekad očito pomno uređenom za turističke namjene, ali sada, isto kao i u slučaju tvrđave Diana, ostavljenom na milost i nemilost zubu vremena. Glavna kapija duboka, a okolni zidovi debeli nekoliko metara. Pod krovom joj ploča s arapskim natpisom, a sa strane spomen-ploča o tome kako ju je 1867. godine sultan Abdul Aziz predao „na čuvanje“ knjazu Mihailu Obrenoviću i srpskoj vojsci. Zgrade u tvrđavi u ruševnom stanju, iz njih narasli čitavi šumarci, a u travu je obrastao i plato uz Dunav, nekad smiono zamišljena ljetna pozornica, ali je ta ideja očito propala, barem zasad. Šteta, jer su očito i arheolozi obavili svoj dio posla; nekoliko objekata je vjerno rekonstruirano i obnovljeno, mada je prilaz pozornici urađen od betonskih ploča, što se nikako ne uklapa u smislen projekt obnove, a čak je postavljena i javna rasvjeta. Inače je gornji dio tvrđave, Mali grad, predstavljao topničku bazu, štićenu kružnim kulama, dok je donji dio služio je za skladišta i smještaj posade.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Na ostacima Trajanovog mosta u Kostolu

Posljednje odredište je selo Kostol, pet kilometara od grada, gdje još uvijek stoje ostaci znamenitog Trajanovog mosta i tvrđave Pontes. Teško je uopće pojmiti koliko znanja i umjeća je imao Apolodor iz Damaska, najveći arhitekt rimskog carskog doba, projektant i graditelj mosta, u ono doba, prije gotovo dva milenija, s portalima dugog 1133,90 metara! Noseći shozemni stup, sačuvan kod Kostola, visok je pet, a širok oko tri i pol metra, i jedan je od 16 koliko su ih arheolozi locirali prije 40 godina, s tim da su četiri u međuvremenu nestala – pretpostavlja se da ih je odnijela voda, nema šta drugo biti. Eto, odatle je, preko mosta, Trajanova vojska krenula u posljednji obračun s Dačanima. A Apolodor je – i to treba spomenuti – projektirao i Trajanov forum u Rimu te Trajanov stup. Na kojem se našlo mjesta čak i za nesretnog Decebala!

„Magnum est stare in Danuvii ripa“ ili „Veličanstveno je stajati na obali Dunava“, reče Plinije Mlađi. I doista je bio u pravu!

Kopirati
Drag cursor here to close