Tradicija i običaji

Znate li zašto kitimo božićno drvce?

Lifestyle / Flash | 17. 12. 2015. u 10:10 A.J.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stoljećima postoji tradicija kićenja božićnih jela i borova, a sigurno ste se mali milijun puta zapitali od kada točno postoji tradicija kićenja i zašto se zapravo kite božićna drvca. Kako piše churchpop, sve je započelo u današnjoj Njemačkoj, kada je sv. Bonificije porazio sljedbeništvo Thora.

Sveti Bonificije

Započelo je zapravo s 680. godinom i ulaskom svetog Bonifacija u benediktinski samostan, kojemu je tadašnji papa dao odobrenje naviještanja evanđelja na prostoru današnje Njemačke, čiji je ujedno i svetac-zaštitnik. Bonifacije je putovao po Njemačkoj osnažujući već postojeće kršćanske zajednice i propovijedajući evanđelje onima koji još nisu bili čuli za njega, piše Slobodna Dalmacija.

Oko 723. godine Bonifacije je putovao s malom skupinom kroz pokrajinu Lower Hesse i znao je za zajednicu pogana u blizini Geismara, koji bi tijekom zime prinosili ljudske žrtve, obično djecu, bogu groma Thoru u podnožju njihova svetog hrastova stabla 'Hrasta groma'.

Bonifacije je stigao uništiti Hrast groma, ne samo kako bi spasio djecu od ljudskog žrtvovanja, već kako bi dokazao da ga Thor neće usmrtiti munjom. Kako priča ide, Bonifacije i njegova družina stiže do sela točno onda, kada se trebalo odviti ljudsko žrtvovanje. S biskupskim štapom u ruci Bonifacije je ušao među pogansko mnoštvo, koje je okruživalo Hrast groma i rekao:

''Pogledajte Hrast groma i pogledajte Kristov križ koji će slomiti čekić lažnog boga Thora.''

U Njemačkoj i sjevernoj Europi običaj ukrašavanja stabala potječe iz poganskih vremena kad su stabla smatrali simbolima koji predstavljaju plodnost bogova prirode. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) kojeg su smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca. Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja, time zamijenivši pogansku proslavu solsticija.

Tradicionalno, božićna se drvca ne unose u domove niti ukrašavaju prije Badnjaka (24. prosinca), a iznose se na blagdan Sveta tri kralja odnosno Bogojavljenje (6. siječnja) kada i završavaju božićni blagdani. Tog se dana posljednji put pale božićne svijeće i drvo badnjak. Rezultat suvremene komercijalizacije Božića je i postavljanje drvaca mnogo ranije nego što je to uobičajeno; u pojedinim se trgovinama drvca postavljaju već krajem listopada (božićni odjel u britanskom lancu trgovina Selfridges, s okićenim božićnim drvcima, počinje s radom početkom rujna).

Hrast groma

Krvnik je već podigao čekić visoko kako bi usmrtio dijete koje je ležalo na žrtveniku, no Bonifacije ga je uspio zaustaviti tako da je blokirao čekić biskupskim štapom. U tom se trenutku kameni čekić slomio i time je spašen djetetov život.

Nakon tog događaja sveti Bonifacije se obratio okupljenima: “Poslušajte, sinovi šume! Više neće teći krv ove noći. Ovo je noć porođenja Krista, sina Svevišnjeg, Spasitelja čitavog čovječanstva. Pravedniji je on od Baldera lijepog, veći nego mudri Odin, ljubazniji nego dobra Freya. Od kada je on došao sva žrtvovanja su prestala. Mračni Thor kojega uzalud prizivate je mrtav. Duboko u tami Niffelheima on je izgubljen zauvijek. I večeras u ovu Kristovu noć vi ćete početi živjeti. Krvavo stablo više neće donositi zlu kob vašoj zemlji. U ime Gospodina ja ću ga uništiti.''

Nakon toga, sveti Bonifacije uzima sjekiru koja leži u blizini i prema legendi, samo jednim je zamahom srušio veliki hrast. Kada je zamahnuo pojavio se silan vjetar koji je počupao okolna stabla iz zemlje zajedno s njegovim korijenima. Hrast groma ostao je ležati na zemlji rascijepljen u četiri dijela, a nakon toga, Bonifacije je od drveta kojeg je taj dan srušio izgradio kapelu.

Početak tradicije

'Apostol Njemačke' nastavio je propovijedati germanskom narodu koji su ostali u šoku kada su vidjeli nevjernika i rušitelja Hrasta groma Bonifacija, Thor nije pokosio munjom. Bonifacije usmjeri svoj pogled prema maloj skromnoj jelci koja je stajala iza mjesta gdje je nekad bio moćni hrast, i rekao: ''Ovo malo drvo, dijete šume, bit će vaše sveto drvo večeras. Ovo je drvo mira. Ono je znak vječnog života jer su njegovi listovi uvijek zeleni. Zar ne vidite kako je usmjereno prema nebu. Neka se ovo stablo od sada zove stablo djeteta Isusa. Okupljajte se oko njega, ne u šumi već u svojim domovima, tamo mu neće trebati prinositi danak u krvi, već darove ispunjene ljubavlju i dobrotom.''

Na takav način, Nijemci su te noći započeli tradiciju koja će potrajati sve do danas. Oni su donosili stablo jelke u svoje domove, ukrašavali ga svijećama i ukrasima, te slavili rođenje Kristovo. Sveti Bonifacije i njegovo stado dali su nam nešto što danas nazivamo božićnim drvcem.

Moderna božićna drvca

Moguće je početke 'modernih' običaja ukrašavanja božićnog drvca pratiti do Njemačke u 16. stoljeću; Ingeborg Weber-Kellermann (profesor europske etnologije iz Marburga) kao najraniji spomen tog običaja uzima ljetopis bremenskog ceha iz 1570. godine koji navodi kako je mala jela ukrašena jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem postavljena za djecu članova ceha koja su na Božić prikupljala slatkiše. Običaj se rano spominje i u Baselu gdje su 1597. godine krojački šegrti po gradu nosili stablo ukrašeno jabukama i sirom, piše Wikipedija.

Rigu, glavni grad Latvije, neki smatraju domom prvog božićnog drvca; na osmerokutnoj plaketi na jednom od gradskih trgova stoji "Prvo novogodišnje (odnosno božićno) drvce u Rigi 1510." na osam jezika. U otprilike isto vrijeme, a mnogo se raspravlja o tome je li se taj događaj odigrao prije ili poslije postavljanja drvca u Rigi, Martin Luther navodno je ukrasio drvce koje je simboliziralo način na koji noću siju zvijezde. Tijekom 17. stoljeća običaj ukrašavanja božićnog drvca počeo je ulaziti u obiteljske domove. Jedan strasburški svećenik, Johann Konrad Dannerhauer, žalio se na taj običaj zato što on odvlači od Božje riječi.

Popularan običaj

Do početka 18. stoljeća, ukrašavanje božićnih drvaca postalo je uobičajeno u gradovima sjevernog Porajnja, ali se još uvijek nije proširilo u ruralna područja. Božićna su drvca prilično dugo ostala vezana za sjeverno Porajnje. Katolička većina uz južni dio toka Rajne običaj je smatrala protestantskim te su ga u to područje donijeli pruski činovnici koji su tamo premješteni zbog Bečkog kongresa 1815. godine.

Početkom 19. stoljeća običaj je postao popularan među plemstvom i proširio se po dvorovima čak do Rusije. Princeza Henrietta od Nassau-Weilburga 1816. godine upoznala je Beč s ukrašavanja božićnih drvaca te se taj običaj narednih godina brzo proširio Austrijom. U Francuskoj je prvo božićno drvce predstavila vojvotkinja od Orleansa 1840. godine.

U Veliku je Britaniju običaj ukrašavanja božićnog drvca donijela supruga kralja Georgea III., Charlotte od Mecklenburg-Strelitza, ali se u to vrijeme običaj nije proširio dalje od kraljevskog dvora. Nakon vjenčanja kraljice Viktorije i njezinog njemačkog rođaka, princa Alberta, običaj se još više proširio. Princ Albert za Božić je poklanjao velik broj drvaca školama i vojarnama. Crteži kraljevske obitelji s njihovim božićnim drvcem u Osborne Houseu pojavljivali su se u engleskim časopisima, a prvi put u tehnici drvoreza u časopisu Ilustirane londonske novosti (eng. Illustrated London News; prosinac 1848.). Za Božić 1850. godine ilustracije su se pojavile i u SAD-u. Te slike britanske kraljevske obitelji tijekom njihove božićne proslave pomogle su u popularizaciji običaja ukrašavanja božićnih drvaca u Britaniji te među anglofilnim Amerikancima više klase.

Kopirati
Drag cursor here to close