Vrijedni širokobriješki entuzijast

Uronite u svijet multimedijalnog umjetnika Grge Mikulića iz Širokog Briga

Malo je onih koji su tako ozbiljno pristupili ovom pitanju kao što je to učinio Grgo Mikulić, multimedijalni umjetnik i stvaratelj iz Širokog Brijega koji je ovih dana javnosti predstavio svoje deseto pisano djelo Moj svijet
Lifestyle / Flash | 23. 08. 2019. u 09:42 Ivan KRALJEVIĆ | Bljesak.info
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U pripremi razgovora ili dogovoru za kavu sa sugovornicima iz široke lepeze širokobrijeških entuzijasta, čiji stvaralački duh i osebujna djelovanja želim zapisati, otrgnuti zaboravu i predočiti javnosti, uobičavam im postaviti pitanje o osobnom opisu samoga sebe. Iz njihovih odgovora vrlo često pronađem smjer za daljnji tijek našeg razgovora i uvjerim se, po tko zna koji put, u bogatsvo naše različitosti koje nam je svakodnevno pred očima.

Međutim, malo je onih koji su tako ozbiljno pristupili ovom pitanju kao što je to učinio Grgo Mikulić, multimedijalni umjetnik i stvaratelj iz Širokog Brijega koji je ovih dana javnosti predstavio svoje deseto pisano djelo Moj svijet.  

''Ivane, to je dobro pitanje. Možda bi ga svatko sam sebi trebao postavljati barem ponekad. Siguran sam kako bi se mnogi iznenadili vlastitim odgovorom. Pitanje je vrlo lako i jednostavno, no odgovor je vrlo težak i složen'', uzvratio mi je sugovornik i zapitao se:

''Doista: Tko sam ja?

Što Grgo Mikulić misli: Tko je Grgo Mikulić?!''

Želi ostaviti trag vlastite osobnosti na putu traganja

Nakon kratkog promišljanja, uzimajući prvi gutljaj naručene kavu, Grgo Mikulić za sebe će reći kako je čovjek koji pokušava upoznati vlastitog sebe i smisao vlastitog postojanja i, u konačnici, čovjek koji svojim životom pokušava ostaviti trag vlastite osobnosti na putu traganja i odgovaranja na temeljna životna pitanja.

Grgina prva knjiga kada je u pitanju književnost bila je zbirka pjesama Plamičci i iskrice, baš kao i ova posljednja Moj svijet. No, prva knjiga, koju je priredio i uredio, bio je zbornik radova Viganj i njegovo doba, kao i druga, isto tako, zbornik O Janku Bubalu. Treća knjiga, i njegov objavljeni autorski prvijenac, bio je turistički vodič Regija Hercegovina, nakon kojeg je uslijedila zbirka pjesama Plamičci i iskrice. Poslije je uslijedila zbirka Priče i legende iz Hercegovine I, pa turistički vodič Županija Zapadnohercegovačka, roman Učitelj Pravde, Priče i legende iz Hercegovine II, zbirka misli Umizmi I i posljednja zbirka pjesama Moj svijet.

Foto: Privatna arhiva / Grgo Mikulić na petoj postaji Aleje

U svojim biografijama, kojih ruku na srce i nema puno po internetskim bespućima, Grgo Mikulić navodi kako je relativno kasno počeo objavljivati, premda se pisanjem bavi još od studentskih dana, odnosno od onoga trenutka kada je, kako kaže, shvatio kako ljudi uopće ne pamte.

''Od toga trenutka, nikada više nisam bio bez olovke i komadića praznoga papira. Ubrzo sam stekao naviku zapisivati sve, baš sve što mi je padalo na pamet, a činilo mi se zanimljivim. Kasnije bih sve to, s vremena na vrijeme, ponovno isčitavao i prepravljao ono što sam mislio da nije dobro. Tijekom studija, tako, nakupilo se desetak bilježnica, na desetke bločića i, Bog zna, koliko papirića. Ponekad sam ih, za vrijeme čitanja, razvrstavao u različite kutije po temama, pisao nove povezne tekstove itd.'', objašnjava Grgo Mikulić u našem razgovoru za Bljesak.info razlog svoga kasnijeg uplovljavanja u spisateljske vode.

Foto: Privatna arhiva / Djeca na prvoj postaji Aleje

U to vrijeme nastala je i njegova pripovijetka Izgubljeno utočište, koja još nije objavljena, a ljeto nakon diplomiranja, pred Veliku Gospu, i roman Učitelj Pravde, koji je objavljen tek 2013. godine, s nekim tek fabularnim izmjenama.

''Objavljivanje s vremenskim odmakom, vjerojatno je posljedica mog strogog stava spram odgovornosti za izgovorene riječi. Jedan moj umizam glasi: Za neizgovorenom riječi nitko nije zažalio – Za izgovorenom su zažalili mnogi. A drugi: Izgovorenu riječ više nikada ne možeš povratiti, a neizgovorenu uvijek možeš reći'', precizira moj sugovornik.

Njegov svijet čine brutalo iskrene ispovijesti kroz poeziju

Deseto objavljeno pisano djelo, kao svojevrsni mali jubilej, možda je idealan povod za vrednovanje do sada učinjenoga i odgovor na što je do sada najviše ponosan. No, ne i za Grgu Mikulića koji bi takvo pitanje najradije prešutio i ima kristalno jasan razlog takvoga stava.

Foto: Privatna arhiva / Odmorište Podkraj

''Što je ljudski ponos i što je to na što bi čovjek s pravom mogao reći kako je ponosan? Zar da se bude ponosan na ono što si dobio na dar?  Jesmo li i zaslužili taj dar, ako ga i imamo? Nismo li tu prije da talente, koje smo dobili, ostvarimo i umnožimo, kako bismo ih umnožene povratili Onome od koga smo ih i dobili? Ja se ne osjećam nimalo zaslužan i kao takav ne mogu biti na svoja djela ponosan, nego sam samo zahvalan Bogu što me izabrao provesti Njegovu Volju. Za sve što sam napisao zaslužan sam toliko koliko je zaslužno i dlijeto u mojim rukama dok klešem kamen'', poručuje Grgo Mikulić u razgovoru za Bljesak.info.

''Moj svijet nije velik, tek toliki koliko mogu očima doprijeti s mjesta gdje jesam'', stihovi su kojima Grgo Mikulić započinje pjesmu Moj svijet po kojoj je i nazvao cijelu zbirku pjesama. Svaki je čovjek, reći će moj sugovornik, svijet za sebe i svatko živi svoj život na sebi osobit način. Nema kopija i nema ponavljanja, kolikogod ljudi sličili jedni na druge i kolikogod njihovi životi reprizno izgledali.

Foto: Privatna arhiva / Prva postaja Aleje

''Možda, za razliku od drugih, ja sam samo to zarana shvatio i prihvatio, te pokušavao tu svoju, uvjetno rečeno posebnost kako sam ju ja vidio, dalje izgrađivati i nadograđivati. Zarana sam shvatio i to kako se čovjek jedino tako i može ostvariti u svom životu. Često potrebna osamljenost na takvim putovima, ne znači i usamljenost. Samo u osami moguće je spoznavati sebe, često i druge. Osama nije način kako pobjeći, ni od sebe ni drugih, nego najbliži put pronalaska i sebe i drugih'', naglašava ovaj multimedijalni umjetnik iz Širokog Brijega.

Prema tome, Grgin svijet ništa ne krije, nego zapravo otkriva sve, i samog autora i njegov svijet. Moj svijet su zapravo njegova najdublja promišljanja i njegove ispovijesti, moderno rečeno brutalo iskrene ispovijesti kroz poeziju.

''Kroz njih, ja sam zapravo razgolitio i sebe i svoj svijet, poput akta na izložbi. No, zbog toga što se moj akt nalazi na izložbi, neću si dopustiti takav luksuz pa se, na otvaranju, gol prošetati izložbom. Poezija omogućava reći i golu istinu, a da to većina jasno ne vidi'', dodaje Grgo.

Za njega je stvaralaštvo istovremeno i zabava i odmor

Grgo Mikulić je i inače strastveni sakupljač, svega i svačega: od raznih predmeta starih zanata, preko starih knjiga, do eksponata muzejske vrijednosti iz kulturno-povijesne baštine. I to još od djetinjstva. Od šestog-sedmog razreda osnovne škole, što je prvi put javno izjavio u razgovoru za Bljesak.info, počinje prikupljati stare izreke i poslovice.

''Od bilježnice sam napravio indeks i po abecedi upisivao poslovice. Do nekako drugog razreda gimnazije prikupio sam ih preko tisuću, no kada sam shvatio kako već postoje i zbirke starih izreka, a većina ih se nalazila i u rječnicima, razočaran, vlastiti indeks poslovica sam uništio. Umišljao sam naime kako radim antologiju izreka, koju još nitko nije uradio'', kazuje Grgo Mikulić i otkriva kako je kao dijete stalno slušao priče koje su pričali stari ljudi i to ga je ponukalo da početkom ovoga novoga tisućljeća počne pomalo istraživati i pisati na tu temu.

I tako je 2011. godine izdao prvu knjigu Priče i legende iz Hercegovine I, jer je već znao kako će biti barem još jedna takva knjiga. Tu drugu knjigu Priče i legende iz Hercegovine II izdao je 2016. godine. U prvoj se knjizi nalazi 27 priča poredanih od onih koje su iz doba Ilira pa naovamo, sve do onih iz najnovijeg vremena: Troja, Legenda o Teuti, Gavranovo blago, Svatovsko groblje, Duhanari, Sestre Čuljak, da nabrojim samo neke. U drugoj knjizi nalazi se njih 17 priča, a poredane su istim kronološkim redom po vremenu iz kojeg potječu (Kraljica, Pavlova pećina, Hajrudin, Gladne godine, Cela i ranjeni partizam, Baba Penavuša itd.).

''Ma kakva energija, ja se samo zabavljam'', uz široki osmijeh odbrusit će Grgo Mikulić na upit otkuda mu tolika energija i glad za stvaralaštvom, jer ga svaki njegov novi stvaralački zamah na određeni način i zabavlja i umiruje.

Foto: Ivan Kraljević | Bljesak.info / Grgo Mikulić

''Što god čovjek više trči, to više i može trčati. Zato ja stalno nešto radim, kako bih mogao još više raditi, jer jedino se radom može nešto novo načiniti. Kada kiparim, odmaram se od čitanja ili pisanja; kada pišem, odmaram se od kiparenja. Kada pišem projekte, ili kada pokušavam zaštiti koji stećak ili istraživati koju nekropolu, opet se odmaram od ovoga dvoga itd., poput one naših starih: dok se odmaramo od kopanja, ajmo pribaciti ovu grudinu. Ljudi to nazivaju različitim imenima; jedni umjetnošću, drugi stvaranjem, treći opet nekakvim kreativnim radom itd. Ljudi stalno hoće sebi pripisati da je barem nešto od Božjih karakteristika, tako se valjda sami sebi i između sebe čine nekako većim, vrjednijim, važnijim, što li, Bog samo zna. A sve je to ispraznost, taština, da ne kažem što više...'', objašnjava Grgo Mikulić kako izlazi nakraj sa svime onim što ga zanima i čime se zaokuplja.

''Kao što je, i koliko je, pisaljka vrijedna u mojim rukama dok pišem, toliko sam i ja vrijedan dok obavljam svoj posao. Ako i imam neki talent, ako ga i jesam dobio, čime sam ja to zaslužio više nego netko drugi da bih si mogao nešto umišljati. Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost, svaki ljudski umišljaj, taština i oholost'', dodaje moj sugovornik.

Aleju hrvatske ćirilice nismo mogli zaobići

Iako je više puta objašnjavao, u ovom razgovoru nismo mogli preskočiti i ne dotaknuti priču o Aleji hrvatske ćirilice koju je Grgo Mikulić dao izgraditi u svome rodnom Kočerinu. Za njega u svemu tome nema velikih dvojbi. Njegov je odgovor vrlo jednostavan i, kako mu se čini, vrlo logičan.

''U današnjem svijetu, kada se svijet, na globalnoj razini, sve više ujedinjuje, a na nacionalnoj razini sve više individualizira; pa i kolikogod se pojedinci i svijet tome suprotstavljali, zvali se oni suverenisti ili anarhisti, dugoročno to će ići, brže ili sporije, u tom smjeru. Za male narode postoji opasnost utapanja u tim procesima i gubljenje identiteta u svakom pogledu. Onaj narod koji ne bude želio takvu sudbinu, morat će se potruditi i unijeti u tu zajednicu svjetskih naroda nešto svoje, po čemu će biti poseban i prepoznatljiv u tako velikoj i složenoj zajednici'', objašnjava Grgo Mikulić u razgovoru za Bljesak.info i dodaje kako će posebnosti koje pojedini narod unese u svjetsku riznicu tako složenog identiteta činiti njegov identitet.

Foto: Privatna arhiva / Turisti na nekropoli Lipovac

''Kopije tu zasigurno neće proći, proći će samo originali. Ako se već sada na tome ne bude radilo, a kasnimo već, bez obziran na naše brojne potencijale i vrijednosti, moglo bi se dogoditi da zakasnimo. Shvaćajući to, pitao sam se što mogu sa svoje strane, makar i sam, učiniti i pridonijeti kako se to ne bi dogodilo, trošiti vrijeme na uvjeravanje drugih kako već kasnimo, nisam htio, jer sam se već tisuću puta uvjerio kako je svijet moguće mijenjati samo tako što ćeš mijenjati sebe i to pokazati drugima Ako te svijet ne prihvati, opet si na dobitku, promijenio si barem sebe'', naglašava moj sugovornik.

Od kulturno povijesne baštine, u Kočerinu postoji 12 nekropola sa stećcima, ilirski grad Budim i Kočerinska ploča. Kako se 2004. godine navršila 600. obljetnica prvog pisanog spomena imena Kočerin i nastanka Kočerinske ploče na kojoj se Kočerin  prvi put i spominje, Grgi se pružila prigoda na tom planu nešto i započeti. Održan je znanstveni skup pod nazivom Viganj i njegovo doba, nakon kojeg je izdan i zbornih radova, uređena je nekropola Lipovci te obnovljen i restauriran Vignjev grob na čijem podnožju je prvotno i bila postavljena Kočerinska ploča.

''Kočerinska ploča je pisana hrvatskom ćirilicom, a kako bih napravio nešto originalno, došao sam na ideju izgradnje Aleje hrvatske ćirilice. Tako se, hvala Bogu, i dogodilo, s tim da smo ideju o pet postaja s po šest slova na svakoj postaji, proširili izgradnjom odmorišta Potkraj s kamenim natpisom Kočerin u obliku pročelja kočerinske crkve. I taj projekt je gotov, no zamišljen je kao samo faza u nizu implementacije još nekoliko projekata kao što su Muzej duhana i hercegovačkoga sele, Putovima duhana itd.'', otkrio je Grgo Mikulić na kraju našeg vrlo ugodnog razgovora uz rijeku Lišticu, prirodni biser našeg Širokog Brijega kojega vrlo često nismo svjesni.

Kopirati
Drag cursor here to close