Putujte s nama

Rudo - Mjesto s najkraćom rijekom u Europi koje je prodalo Tita za 404 KM

Lifestyle / Flash | 05. 08. 2016. u 09:57 Milo JUKIĆ
Kopirati

Kad se kaže kasaba, e, meni je prva asocijacija Rudo. Zašto, to ne znam, ali da Rudo uz tu riječ komotno može u slikovni rječnik, o tome nemam nimalo dvojbe. Sve se nekakvo stisnulo, savrlo samo u sebe, kao da je u nekom vječitom grču, nalik astmatičaru koji se, i kad može prodisati, radije suzdržava, jer zna da će ga astma kadli-tadli opet napasti.

Na glavnom gradskom trgu i dalje stoji spomenik Prvoj proleterskoj brigadi. Bit će da 1941. godine okolnih zgrada, ondje gdje su sad Dom kulture i hotel „Rudo“, nije bilo, inače, pravo rečeno, ne znam gdje bi Koča Popović i Filip Kljajić Fića postrojili 1200 vojnika.

Do Rudog se stiže putem Sarajevo-Višegrad pa se u Međeđi skrene s glavne ceste, a onda uglavnom krš i pustoš, nenaseljeno područje, puno tunela i – za utjehu – stvarno nevjerojatno lijep kanjon rijeke Lim, koji se vidi sa nekoliko mjesta pored ceste. Šteta i grjehota, ali nema nijednog uređenog vidikovca nego staneš na proširenju pa, ako nema puno šišljage i trnja, dođeš do ruba ceste i uživaš u pogledu: Lim, nekad davno zarobljen u klisuri dubokoj i po nekoliko stotina metara, navikao se na zarobljeništvo, svidjelo mu se čak, pa ni ne pokušava pozvati u pomoć ili pobjeći. Djeluje malkice uspavano, ali veselo, i kao da će ovog časa u svoje vodene šake uzeti mrežu za lov insekata i razletjeti se loviti oblačiće koji se se – bit će da ga izazivaju – spustili sve do pola klisure.


Lim

Nakon nešto kilometara na vidiku se - uglavnom na padinama okolnih brda, jer ravni gotovo da i nema - pojavljuju i prva sela; sva su nekako sakrivena, kao da su se zaigrala borbe, u međuvremenu pao mrak, a ona ostalo ondje gdje su se zavukla.

Prvog živog stvora vidim malo prije Mrsova, na radilištu pored kojeg se podiže novi most za potrebe izgradnje istoimene hidroelektrane. Prije toga zastajem na mjestu zvanom Valine, a radi se o slapovima na Limu. Sve to, a i da se od 2008. godine na tom dijelu rijeke održava rafting, stoji na jumbo-plakatu. Tu je, međutim, i spomenik Ljubenku Baji Ćukoviću, koji je 2010. godine smrtno stradao na raftingu, i to, kako stoji na spomeniku, „nebrigom drugih“. Volim slapove, bukove i sve nalik tome pa ću niz vrlo strme stepenice do Valina. Silazim uzalud jer bukova, kažu mi kasnije, ima samo kad Lim nadođe pa zakotrlja sve pred sobom, a sad, usred ljeta ništa, nula bodova – rijeka mirna, gotovo da se pretvorila u stajaćicu. Od bukova ni bu.

Živi stvor je čuvar radilišta; ne upitah ga ni za ime, a on mi u desetak minuta objasni gdje dođe koje selo, gdje je makadam, a gdje asfalt, te čega sve zanimljivog ima na ruđanskom području. Most se gradi izvan naselja, radnika iz nekog razloga nema, pa je i njemu dobro došlo popričati s nekim. Vještačko jezero će, doznajem, biti dugo gotovo devet kilometara i pružat će se sve do Starog Rudog, a zbog njegove, odnosno izgradnje hidroelektrane, neke kuće, mostovi, škole, groblja... će pod vodu. Brana će biti duga 192 i visoka 21 metar.

Ne znam pripada li Mrsovu i pusta, nevesela zgrada društvenog doma, kako se to nekad nazivalo. Stara i ohrndana, zidovi ispucali, a malter se odavno runji, sva vrata zamandaljena, očito je niko ne koristi. Ispred nje spomenik dvanaestorici poginulih boraca Vojske Republike Srpske iznad kojeg se vijore zastave.

Evo me u kasabi. Ista kakvu sam je prije nekoliko godina ostavio, čak mi, makar znam da je nemoguće, djeluje da su i na ulici isti oni ljudi: kako su onda izašli po kruh i cigarete, još uvijek su tu. Bit će da su u međuvremenu svratili negdje na kavu. Ja je pijem u kafiću pored zgrade Općine. Tražim šećer, a onda shvaćam da je sve u šalici. Cijena 70 feninga. Na vratima plakat za koridu „Metaljka 2016.“ Razbadanje teške kategorije bikova.


Kara Mustafa-pašina džamija

S kave ću najprije do Kara Mustafa-pašine džamije. Paša je bio bosanski sandžakbeg, prezivao se Sokolović, iz obližnjeg je istoimenog sela i, naravno, rođak je Mehmed-paše, onog što je sagradio višegradsku Ćupriju. Kara Mustafa je i osnovao Rudo, 1555. godine, samo što se tadašnje Rudo nalazilo u ravni ispod današnjeg, a nakon apokaliptične poplave krajem 1896. godine, grad je takoreći ispočetka napravljen na današnjem mjestu. Džamija je obnovljena prije šest godina, a središnji dio na pročelju zauzima upravo tabla na kojoj stoji da se radi o vakufu Kara Mustafa-paše. Pored nje, u kutu dvorišta, stalak sa kompjuterskom animacijom spomen-obilježja „ubijenim, odvedenim i nestalim Bošnjacima Rudog“ tijekom posljednjeg rata. Odmah do džamije je zgrada Medžlisa Islamske zajednice, a ulica se zove Bosanska. Ja nešto mislim da su sve ulice u Bosni bosanske, al' dobro... I da, džamija je podignuta tek 1897. godine, jer je ona stara, Kara Mustafina, također stradala u poplavi.

Naravno da ću najprije do već spomenutog spomenika Prvoj proleterskoj, ali se prije njega, između dviju glavnih poprečnih gradskih ulica, nalazi spomenik srpskim borcima poginulim u posljednjem ratu. Brončani borac na spomeniku s puškom u ruci u pokretu je i, slučajno ili ne, okrenut baš prema spomeniku Prve proleterske. Na popisu poginulih je 105 boraca, a među njima je i Milomir Drobnjak, kojem je na zgradi ljekarne podignuta i spomen-ploča. Zašto baš njemu, ne znam, a ne zna ni djelatnica ljekarne ni prolaznici koje priupitah.


Spomenik Prvoj proleterskoj brigadi

Ispred spomenika Prvoj proleterskoj, podignutog 1961. godine u povodu 20. godišnjice osnutka, taksisti, čistač ulica i tek poneki prolaznik, iako je to centar grada. Tu je nekad bila i Titova bista, ali je prodana na otpad i za nju je općina utržila čitave 404 KM. Ulica, glavna, prije se zvala po Prvoj proleterskoj, a sad je to Ulica Dragoljuba Draže Mihailovića.

Na njenom kraju, na rubu grada, nalazi se i partizansko groblje. Ulazna kapija stoji uspravno, iako je skinuta sa šarki i zavezana žicom. Blizu groblja spomen-ploča kojom je obilježen susret srpskih i crnogorskih partizana. Po grobljima uvijek prohodam, ali ovog puta od toga nema ništa: ovo je zaraslo u travuljinu i čestar, ma prava džungla, toliko da bih u njemu prije mogao vidjeti živog Koču Popovića nego ijednu od nadgrobnih ploča poginulih partizana. Eto, zato je Prva proleterska dala 83 narodna heroja, makljala se i na Neretvi i na Sutjesci i u još bezbroj bitaka, zato je njena prva bitka, ona kod Gaočića i Mioča, pola stoljeća slavljena kao Dan JNA.

Penjem se do pravoslavne crkve svetih Apostola Petra i Pavla. Usput fotografiram zgradu u kojoj je s jedne strane ulaz u meteorološku stanicu, a s druge u Radio-Televiziju Rudo. Dosad nisam znao da takvo što postoji, a pošto ne uđoh unutra, kako bih se uvjerio vlastitim očima, ni sad nisam baš siguran. Na cesti ispod crkve žuti „fićo“, registriran i očito u voznom stanju. Crkva je iznutra prelijepa, iako nije stara – napravljena je između 1908. i 1912. godine, nakon što je već spomenuta poplava potkopala crkvu u Starom Rudom, podignutu samo tri godine prije. Kako je bila od drveta, ipak je korištena još nekoliko godina, a onda je demontirana i prenesena blizu današnje crkve. Od nje se danas vide samo kameni temelji. Kao i ne jednom dosad za svojih hodopisanja, prispjevam baš na jutarnju liturgiju. Na njoj dva popa i jedna sredovječni čovjek koji otpjeva. Pa kad na kraju mladi pop blagoslivlja vjernike, ispada da sav blagoslov ide na moj račun. To mi je valjda bonus na honorar direktno od dragog Boga. Stariji pop, pitom i srdačan čova, zove se Savo Bradonjić. Radni je dan, kaže pop Sava, zato vjernika nema. Ne čudi se što na liturgiji upoznaje jednog katolika – svi smo mi hrišćani, kaže s osmijehom, šireći ruke.

Popa Savu ne pitam čime su se to zabavili parohijani, iako na području općine ne radi nijedno od nekadašnjih državnih poduzeća, a nema ni neke posebne privatne inicijative. Državne, osnosno općinske službe i mirovine, to je sve. Od čega živi ostatak stanovništva, ne zna se, to je izvjesno jedino za dojenčad.


Rimski most na najkraćoj rijeci u Europi

I to je otprilike sve zanimljivo što se može vidjeti u gradu, pa se spuštam ka Limu, u Staro Rudo. Lim valjda više ne plavi kao nekad pa se u okolnim pristrancima nađe poneka kuća. Tu je i muslimansko groblje, a ja tražim rimski most. Rječica se zove Krupica, Ruđani tvrde da je najkraća u Europi, makar sam sličnu priču čuo i u Ključu kod Gacka za Ključku rijeku. Nema mi druge nego pantljiku u ruke i izmjeriti ih! Bila ili ne bila najkraća, na njoj se nalazi rimski most na dva lúka, barem ga tako zovu mještani. Rječica mirna, mora da zna da joj nije duga vijeka, jer se već dvjestotinjak metara dalje ulijeva u Lim, a riječna trava obgrlila most s kraja na kraj i ne pušta ga iz zagrljaja.

Iz Starog Rudog ću u selo Štrpci, vidjeti jednu od malog broja sačuvanih crkvi brvnara. Štrpci nisu daleko, kojih petnaestak kilometara, ali da bi se došlo do sela, valja ući u Srbiju, čiji teritorij počinje čim se izađe iz Rudog i pređe most na Limu. Pošto bi stanovnici većeg broja sela ruđanske općine stalno morali prelaziti granicu, neko je donio pametnu odluku da se granični prelazi Ustibar i Uvac naprave desetak kilometara dalje. Pa se ja vozikam Srbijom, a da mi niko ne traži ni putovnicu ni zeleni karton, jer se, dok se dođe do Štrbaca, triput prelazi s teritorija BiH na teritorij Srbije.

Tako ću ovim putopisom zahvatiti i nešto Srbije, a prvo je na redu selo Sjeverin. Neki dobro znaju za Štrpce i Sjeverin, a nekima samo zvuči poznato; da, ta mjesta su u žižu javnosti dospjela nakon što je 1992. godine iz autobusa na liniji Sjeverin - Priboj oteto, a kasnije i ubijeno 16 sjeverinskih Bošnjaka. Bošnjaci su i danas većina u Sjeverinu, a pored ceste su 2015. godine Medžlis Islamske zajednice Priboj i porodica Ramiza Begovića podigli veliko spomen-obilježje s obeliskom, česmom i spomen-pločom s imenima ubijenih.

Prolazim stotinjak metara od graničnog prijelaza Ustibar. U blizini su, na lokalitetu Gradac ili Lijepi grad, u kutu između Lima i njegove lijeve pritoke Sutjeske, ruševine srednjovjekovnog grada, ali nema ništa ni od fotografiranja, a kamoli obilaska, ipak je tu granica.


Crkva brvnara u Štrpcima

Crkva brvnara nalazi se u štrbačkom groblju, navrh zaseoka Andžići. Posvećena je svetom Proroku Iliji, a sagrađena između 1875. i 1878. godine. Ključ je, doznajem malo prije dolaska do nje, kod nekog čovjeka dolje, u selu, a on je danas otišao u Priboj. Šteta, volio sam ući, ali šta se može, valjda bude još prigoda. Na ulazu u groblje spomen-česma nekom Mlađenu Andžiću, umrlom u 34. godini, koji je ostao „željan života i svog zavičaja“, kako stoji na mramornoj ploči. Temelji crkve su od kamena, zidovi od greda, a najzanimljiviji, stražnji dio crkve, koji je urađen lučno, teško je staviti u objektiv da se vidi i ostatak - pored crkve je, naime, korito suhog potoka pa fotograf neminovno „propada“, dok je s druge strane neka drvena potleušica s limenim krovom koja mi baš-baš smeta.

Šteta je što je crkva pokrivena crijepom i limom, s kaplamom oliti šindrom bila bi još mnogo ljepša. Liturgija se u njoj rijetko služi – ipak se naselje davno „spustilo“ bliže rijeci, a dolje je 1908. godine napravljena i nova crkva, posvećena Rođenju Presvete Bogorodice. Uza zid stare crkve grob Zaharija Popovića, štrbačkog svećenika umrlog 1897. godine, ispred nje željezni zvonik. Na jednom od brvna za čavao zadjeven jednostavan metalni križ, a na stolu ispred ulaza nešto sitnog novca.

Na štrbačkom području, na čak tri lokaliteta, nađeni su i značajni tragovi pretpovijesnog doba. Na Ciglanama su tako nađene pretpovijesne nekropole, a u jednom od tumula ostava luksuznog srebrenog nakita u brončanoj zdjeli, proizvodi neke makedonske ili sjevernogrčke radionice, ali ni ne pomišljam tražiti ih – otkud znam gdje je granica i kad se mogu naći u drugoj državi. I ko bi mi povjerovao da skačem po brdima želeći vidjeti pretpovijesne lokalitete? Niko.

Iz Štrbaca ću nazad, istim putem kojim sam došao. U Rudo ne svraćam, sve sam već vidio, ali ću zato koji kilometar dalje, gdje je uz obalu na Limu parkiran brod nazvan Vodeni „ćiro“, budući da plovi maršrutom nekadašnje uskotračne pruge Sarajevo-Beograd koja je nakon izgradnje hidroelektrane „Višegrad“ uglavnom ostala pod vodom. Brod je izgrađen u Goraždu i može nositi pedesetak osoba, a kreće se na 42 kilometra dugoj relaciji od Setihova do višegradske brane i Ustiprače.


Vodeni „ćiro“

Iako bi Vodeni „ćiro“ trebao predstavljati motor razvoja turizma u ovom kraju, a projekt njegove izgradnje značajno je „pogurala“ Europska unija, po onom što zatječem ne vidi se ništa od toga. Ne kažem, vjerujem da turista ima, ali ja nisam potrefio doći u pravo vrijeme. Na brodu nalazim dvije djelatnice i dva zanimljiva lika: Vojislava Topalovića, bivšeg predsjednika Općine Rudo, i njegovog brata Milojka, svećenika u mirovini. Danas su inače u ribolovu pa su došli ručati na „Ćiru“. Od njih uz kavu doznajem mnogo toga što nisam znao o ruđanskom kraju, i to u raznoraznim oblastima života. Milojko dobro zna i srednju Bosnu, 27 godina je bio na službi u Zenici. Kabina broda je zaključana, a baš sam htio jedan selfie kao kapetan Jukić. Otključava se i brod plovi samo kad se turisti unaprijed najave, a danas, eto, nema nikoga, inače bih pravo u limodrinoplovce.

Za kraj ostavljam obilazak tri od četiri džamije koje su, po narodnoj predaji, sagrađene još „u doba Fetha“, tj. uspostave osmanlijske vlasti u Bosni. Dijelom mi je i usput, a i želim ih snimiti jednu za drugom. Prva, ona u Sokolovićima, bez sumnje je i najzanimljivija, jer ju je dao izgraditi niko drugi nego Mehmed-paša Sokolović, što je na ploči na ulazu u džamiju i navedeno. Podignuta je između 1571. i 1577. godine, rušena i ponovno zidana, a posljednji put je obnovljena 2007. godine. Česma smještena stotinjak metara iznad džamije je, po svemu sudeći, originalna, a također predstavlja dio Mehmed-pašinog vakufa. Zarasla je u travu, očito još nije došla na red da se uredi prostor oko nje, ali je i takva svejedno lijepa. Oko džamije nigdje nikoga, ni ljudi ni kuća, naselje je, kao i u Štrpcima, odavno pomjereno bliže rijeci.

Od Topalovića doznajem da je na Crkvini, koji kilometar dalje, započela gradnja crkve. Poznata je, naime, tvrdnja jednog broja povjesničara da je rođeni brat Mehmed-paše Sokolovića bio Makarije Sokolović, prvi patrijah Srpske pravoslavne crkve nakon što je 1557. godine obnovljena kao Pećka patrijaršija. E, sad se pravi crkva u spomen na Makarija, koji se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi slavi kao svetitelj.

Iz Rudog ću do džamije u Setihovu Ravnom. Ne spada ona među te najstarije (četvrta iz doba pada Bosne pod Osmanlije je u dalekom Međurječju), ali nema veze, idem. Pola improviziranog limenog putokaza nedostaje, ali, pošto sam se nekad bavio enigmatikom, ipak pogađam da bi to moglo biti to. I ona je stara, a obnovljena je prije kojih pet-šest godina. Ljudi u selu ima, jedni čak grade kuću, a materijal su poredali baš po putu kojim se ide ka džamiji. Iako su, kad sam naišao, odmaralii, začas složno sklanjaju vreće cementa i ostalo što je smetalo. Džamija k'o džamija, ništa posebno, iznad nje česma, nanovo podignuta, oko nje željezna ograda. Više sela, na lokalitetima Veliki i Mali Ljubanj, ima još nešto ruševina srednjovjekovnog grada Ljubnja, ali to ću drugi put.

Do Omačine i tamošnje Magribija džamije neću, vidim je s ceste, visoko na suprotnoj strani Lima. Munara se uzdiže usred šume, a nešto kuća je razbacano po proplancima ispod nje. Bajrakli džamiju u Donjoj Strmici je, pak, lako snimiti, odmah je ispod ceste, na lijepom mjestu s kojeg pogled puca na dolinu Lima.


Picina voda

I to je to što se ima vidjeti u ruđanskom kraju. Međutim, mogu ja napraviti stotinu planova, ali mi neke stvari počesto same ulete u oči. Ovoga puta to je česma pokraj ceste, zadjenuta u kameni potporni zid. Ne, nisam žedan, uvijek u autu imam bocu ili dvije, ali je naziv zanimljiv – Picina voda! Pa ti ne stani i ne popij koji gutljaj... Ukusna je, osvježava, pa prolih kiselu i natočih Picinu vodu. Sretan mi put :)

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.