Prvi zagrljaj nakon 25 godina: Kako je Ismet Mršević spasio život Dževadu Pintolu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije 25 godina, 14. lipnja 1995. ispred Doma zdravlja Vrazova u ratnom Sarajevu, snajperom je ranjen Dževad Pintol. Život mu je spasio sugrađnanin Ismet Mršević.

Priču o njima, možda nikada ne bismo saznali, da Mrševićeva kćerka nije na Facebooku objavila fotografiju od prije 25 godina na kojoj njen otac pomaže, tada njima nepoznatom čovjeku.

Fotografija je od sinoć postala viralna i u kratkom roku su pronašli Dževada Pintola.

Danas, 25 godina poslije, popili su kavu u sarajevskom naselju Šip. Zagrljaj i prva Dževadova upućena riječ "Hvala". Suze u očima, osmijeh na licu...

Mada je nekoliko puta Dževad, koji je danas u kolicima, pokušavao pronaći svog spasioca, nije mu to pošlo za rukom, jer o njemu nije znao ništa, čak ni njegovo ime.

Ekipa "Avaza" prisustvovala je prvom njihovom susretu nakon 25 godina. Prvi je stigao Dževad. Bio je vidno nervozan. Nije znao kako izgleda. Kada je stigao Ismet, "pao" je čvrsti stisak ruke i "Hvala".

''Sjećam se tog dana kao jučer da je bilo. Bio je rat i granatiranje na sve strane. Cijeli rat sam bio na točkovima, takav mi je bio posao. Tog dana sam krenuo prema Marindvoru kada sam ugledao Dževada. Samo mi je proradio adrenalin da trebam spasiti tog čovjeka'', kazao nam je Mršević.

S njim u automobilu su bile dvije kolegice koje su mu govorile da se čuva i da razmisli jer bi i sam mogao stradati. Ali, kako kaže, postupao je kao "svaki normalan insan".

''Nisam razmišljao o granatama. Samo sam htio pomoći čovjeku. Da treba, ponovo bih isto učinio. Sada, kada sam ga vidio, odmah su mi krenule suze, ali sam se suzdržao. Kada sam čuo da je u kolicima, nije mi bilo drago'', govori Ismet.

''Danas čekam unuče i drago mi je da me je spasio'', kaže Pintol koji je tog dana krenuo u Vrazove na kontrolu, jer je već ranije bio ranjen.

''Pogodio me snajper, ležao sam 10 minuta na cesti. Previli su me i prebavili u Vojnu bolnicu. Sjećam se doktora Nakaša da se pripremao da me operira. Od tog sana ipak sam ostao invalid'', ističe.

"Nekad, kad me jako boli, mislim da me nije trebao spasiti. Da me trebao pustiti da umrem. Danas čekam unuče i drago mi je da me je spasio. Hvala mu'', rekao je Pintol.