Upoznajte Dijanu Manđeralo - primalju iz Livna koja osvaja brojne utrke

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dvadeset godina radi kao primalja u Županijskoj bolnici Livno, ima četvero djece i u nogama brojne različite utrke. Riječ je o 40-godišnjoj Livanjki Dijani Manđeralo, osvajačici brojnih medalja s maratona, polumaratona i treilova.

''Bavljenje sportom mi pomaže riješiti se stresa. Volim svoj posao primalje ali on također nosi puno stresa i odgovornosti'', govori za Bljesak.info Dijana koja pored trčanja rado igra i odbojku u SD Medicinar i ekipom profesora.

Ljubav prema trčanju rodila se još u srednjoj školi kad je trčala uglavnom rekreativno. Duže dionice, brži tempo i teže staze počinju uz supruga Jakova, također zaljubljenika u ovaj sport.

''Bila sam u visokom stadiju trudnoće kad sam prvi put vidjela reklamu za 1. Šujički polumaraton, 2009. godine'', prisjeća se. ''Imala sam ga želju istrčati, ali tad je to izgledalo nestvarno i smiješno'', priča Dijana koja svoj san ipak uspijeva ostvariti, ali dvije godine poslije.

''Bio je to moj prvi, Šujički, polumaraton koji sam istrčala 2011. Zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju'', govori.

Dijana ne samo da je ostvarila svoj san, Šujički polumaraton trčala je do sada već sedam puta, a dva puta osvajala je treće mjesto.

Iza nje su različite cestovne utrke. Maratoni poput onoga u Zagrebu gdje je prošle godina bila deveta žena s vremenom od 3 sata i 28 minuta. Razni polumaratoni i treilovi od kojih posebno ističe Mostar Challeng, izazov koji je uspješno svladala te završila prvim mjestom.

''Tko se bar jednom popeo uz Planinicu zna o čem pričam. Taj prvi uspon je jako težak ali se isplati radi pogleda na Mostar, a dalje slijede Goranci pa Jastrebinka, sama priroda''.

Mostar joj je te  2017. bio poprilično uspješan, pored osvojenog Challenga, zauzela je treće mjesto i na Mostarskom polumaratonu.

''Mostarski polumaraton bio je odlično organiziran. Dobrim dijelom ide uz rijeku Neretvu i par se puta prelazi preko mostova, poseban doživljaj. Drago mi je da sam sudjelovala u tome'', govori.

Utrke na koje ide većinom su po Bosni i Hercegovini i susjednoj Hrvatskoj. Na nekim od njih nađe se i na prijestolju.

''U utrkama sam par puta izašla kao pobjednik ali više puta zauzmem treće ili drugo mjesto'', govori dodajući kako se njezinim peharima najviše raduju djeca koja kreću njezinim stopama i koja će, kaže, biti i bolja od nje.

U svijetu trčanja upoznala je dosta trkača, što profesionalnih, što rekreativaca i posebno ju raduju susreti s njima. U svibnju ove godine po prvi puta trčala je na Wings for life u Zadru, humanitarna utrka koja u svijetu, na različitim lokacijama, kreće u isto vrijeme.

''Wings for life se ne može riječima opisati. To morate doživjeti. Devet tisuća ljudi na startu. Veliki broj osoba u kolicima koji se utrkuju s osmjehom na licu. To je baš, baš posebna utrka, gdje su svi pobjednici i svi jednako vrijedni'', opisuje svoje dojmove Dijana.

Utrka u rodnom gradu prošlog ljeta, prvi Livanjski polumaraton,  na nju je ostavio najviše dojmova. Trčati pred svojom publikom, ističe, izazvalo je mnoštvo emocija.

''Divno je bilo trčati u svom gradu. Bila sam ugodno iznenađena koliko me je ljudi bodrilo, posebno zadnjih 500 metara. U cilj sam ušla sa suzama radosnicama. Nisam imala pojma da će toliko svijeta biti uz mene!'', prisjeća se.

Dijana ne misli stati, pred njom su novi izazovi. Uz potporu svoje obitelji, namjera joj je rušenje osobnih rekorda. Poslije, tko zna, možda negdje na nju čeka i neki svjetski maraton.